Šiljo: BiH i Hrvati u njoj – premise za razmišljanje

Ovo što je izneseno samo je podsjetnik za razmišljanje, a ne zauzimanje za bilo koji konkretan model. Ako sva dosadašnja nastojanja odnosno rješenja nisu dala prave odgovore, pogotovu ne odgovore u korist povratka, opstanka i dugoročne održivosti hrvatskoga naroda u BiH, moralo bi se biti otvoren za inventivna razmišljanja i o drugim mogućim rješenjima. Nije dobro samo čekati što će EU, SAD, DE, UK, RF, TR i drugi međunarodni akteri smisliti; mi bolje od njih znamo – sva tri konstitutivna naroda bolje znaju – koje bi rješenje bilo najpravednije, najrealnije i najodrživije.

Vitez – Poslovna zona, 17. rujna 2020. 

Jučerašnji posjet Milorada Dodika Zagrebu, gdje su ga primili i predsjednik Republike Zoran Milanović i predsjednik Vlade Andrej Plenković, te prethodeće i susljedne izjave, ocjene i zauzeta stajališta Bakira Izetbegovića, Šefika Džaferovića i Željka Komšića, a zatim i današnje izjave i reakcije Zorana Milanovića, Milorada Dodika i drugih otvorile su nanovo rasprave o akutnim, ali i o temeljnim pitanjima i dugoročnim rješenjima unutarnjih političkih odnosa u Bosne i Hercegovine vanjskih odnosa nje i prema njoj.

Dodikova stajališta, ocjene i zahtjevi

„Dodik je novinarima u Istočnom Sarajevu kazao kako je srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića zvao u jutarnjim satima i prenio mu o čemu je u srijedu razgovarao s predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejem Plenkovićem“, čitamo u agencijskim prikazima. „Vučić može biti odličan sugovornik i hrvatskim institucijama kako bi se riješila otvorena pitanja među državama i među narodima“, obrazložio je Dodik svoje referiranje srbijanskom predsjedniku o sadržaju razgovora s hrvatskim dužnosnicima. U Zagrebu su dominirale teme infrastrukturne suradnje, posebice režim na graničnim prijelazima no politička su pitanja bila nezaobilazna, rekao je.

„Rekao sam da je došlo do neprihvatljivog skrnavljenja Daytonskog sporazuma i da je neprihvatljivo da Hrvatska i Srbija kao potpisnice (sporazuma) ne budu članice Vijeća za provedbu mira (PIC)“, kazao je Dodik sugerirajući da bi Zagreb i Beograd zajedno s najutjecajnijim zapadnim državama, Rusijom te Turskom kroz PIC trebali imati mogućnost kontrolirati djelovanje Ureda visokog predstavnika (OHR).

Ustvrdio je da BiH može funkcionirati samo na temeljima „izvornog Daytona“, a Hrvati moraju imati zajamčena prava konstitutivnog naroda i sve to trebalo bi se osigurati „dijalogom između unutarnjih faktora i bez međunarodnog intervencionizma“.

Na novinarsko pitanje o položaju Hrvata u Republici Srpskoj, Dodik je odgovorio da mu to nije predstavljalo nikakav problem u razgovorima s Milanovićem i Plenkovićem: „Bilo mi je lagodno u Zagrebu razgovarati o položaju Hrvata u RS“, kazao je i konstatirao da položaj Hrvata u tom entitetu „više nije tema koja zahtijeva neko rješavanje“. Dodik tvrdi da su svi problemi Hrvata koji žive u RS riješeni, a kao dokaz za to ponudio je konstataciju da je njihove interese godinama zastupao HDZ-ov ministar za izbjeglice u entitetskoj vladi. Kao dodatni argument za te tvrdnje konstatirao je da će biti pomaknute trase planiranih autocesta kako one ne bi prolazile kroz (i raskomadale) povratnička naselja Hrvata. 

Na teritoriju današnje RS živjele su g. 1991. 144 tisuće Hrvata i tvorile 9,2 ukupnog broja stanovnika. Na posljednjem popisu iz 2013. godine Hrvata je u tom entitetu bilo tek nešto više od 29 tisuća, a njihov se udio smanjio na 2,4 posto. Ta razlika mnogo je drastičnija na užem području Bosanske Posavine, gdje su Hrvati-katolici tvorili relativnu većinu, a skupa s tadašnjim Muslimanima, uvjerljivu apsolutnu većinu. U mnogim ušima stoga je ta Dodikova ocjena o riješenosti položaja Hrvata u RS-u zazvučala gotovo kao gruba ironija ili cinizam.

Temeljna polazišta, orijentiri i premise za razmišljanje

Zanemare li se aktualne rasprave i polemike, a s pitanjima o perspektivi i opstanku (dijela) hrvatskog naroda u BiH, dobro je podsjeti na neke temeljne premise (do)sadašnjega stanja i procesa koji su do njega doveli te iznijeti razmišljanja o tomu što i kako dalje.

1) Bosna i Hercegovina proglasila je samostalnost na temelju referenduma i ustavne kategorije tronacionalne konstitutivnosti g. 1992. 

2) Kao takva, s izrijekom navedena tri naroda i pripadnicima „ostalih“, dakle i po nacionalnom i po građanskom načelu kojima se jamči zaštita skupnih i individualnih prava, i pod tim uvjetom, Bosna i Hercegovina međunarodno je priznata od EZ-a (EU-a) na temelju mišljenja Arbitražne komisije tadašnje Europske zajednice.

3) U ratno doba utemeljena je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (1991.), zatim je osnovano Hrvatsko vijeće obrane (HVO) (1992.), a onda je iz HZ H-B izrasla Hrvatska Republika Herceg-Bosna (1993.)

3) HR Herceg-Bosna na prethodno spomenutim osnovama pristala je, uz posredovanje RH i predsjednika Tuđmana osobno, ugasiti se i inkorporirati se u Federaciju BiH, posredstvom Washingtonskog sporazuma iz g. 1994.

4) Na istim se osnovama Federacija BiH združila sa samoproglašenom Republikom Srpskom u zajedničku državu BiH (1995.), putem Daytonskog sporazuma, čija se 25. obljetnica obilježava u studenomu ove godine.

5) Temeljna nelogičnost u Daytonskom sporazumu jest u tomu što su tri konstitutivna naroda (na cijelom teritoriju BiH) raspoređena u dva entiteta. To je, matematički gledano, u sebi kontradiktorna i nerješiva situacija, aporija koja se pokazala nerješivom. U Republici Srpskoj svoju konstitutivnost u gotovo apsolutnoj mjeri (s 80-ak posto srpske etničke zastupljenosti) ostvaruje srpski narod, a u Federaciji BiH hrvatski narod kao izrazito malobrojniji od većinskoga bošnjačkoga nailazi na sustavnu opstrukcija svojih ustavno-konstitutivnih prava, što upravo prerasta u pokušaje da se hrvatski narod eliminira za budućnost kao ravnopravan konstitutivni čimbenik.

6) Sličan problem postoji i na razini BiH kao savezne države, a izborom Željka Komšića, po treći put, za člana Predsjedništva kao predstavnika hrvatskog naroda po volji bošnjačkih birača i putem drugih formalnih i faktičnih makinacija koje se odnose na gornje domove Parlamentarne skupštine BiH i Skupštine Federacije BiH praktički je derogirano ili je teško narušeno pravo hrvatskog naroda na konstitutivnost i na vlastito reprezentiranje u najvišim tijelima vlasti.

7) Republika Hrvatska – kao samostalna država i potpisnica, ujedno i jamac dosljedne provedbe, Daytonskog sporazuma – nije dosad učinila ništa „opipljivo“ čime bi takve okolnosti bitno izmijenila u korist legitimnih prava hrvatskoga naroda u BiH. Sada, ipak, i RH iskazuje pojačanu spremnost odlučnije se zauzeti za primjenu duha i slova Daytonskog sporazuma, a u protivnomu…

8) Međunarodna zajednica uglavnom ne pokazuje – u kontinuitetu – razumijevanje za temeljna prava hrvatskog naroda u BiH, a posljednjih godina jačaju nastojanja da se BiH i Federacija BiH preoblikuju u državu odnosno entitet u kojima bi prava konstitutivnih naroda uzmicala pred pravima državljana (apsolutno većinski su to, po popisu što ga ne priznaje Republika Srpska, Bošnjaci), u skladu s građanskim principom, pri čemu bi bošnjačka većina mogla ostvariti demokratsku prevagu (majorizaciju) nad drugim dvama narodima.

9) Srednjoročni opstanak Hrvata u Republici Srpskoj nije izgledan, nego je izgledno da će Hrvati odnosno katolici umjesto povratka na svoja ognjišta postupno nestajati i u doglednom roku posve nestati. To nije perspektiva s kojom bi se hrvatski narod ni s kojim bi se Katolička crkva mogli i smjeli pomiriti.

10) Hrvati u Federaciji BiH nisu suočeni s tako „nihilističkom“ perspektivom, ali jačanje bošnjačke političke, upravne, pravosudne i druge supremacije, na kojoj se svim silama radi, u kombinaciji s objektivno nepovoljnim ekonomskim i socijalnim stanjem i kretanjima, vodi faktički k daljnjem iseljavanju i smanjivanju brojnosti Hrvata odnosno k njihovu pretvaranju u političku i brojčanu ’nacionalnu manjinu’.

11) Temeljni problem koalicije i suradnje hrvatskih političkih predstavnika, stranaka i dužnosnika sa srpskima sastoji se u tomu što ta suradnja nije niti u danim okolnostima može počivati na ravnopravnih osnovama. Politički predstavnici srpskog naroda imaju, osim neugrozive zastupljenosti na saveznoj razini, svoj „vlastiti“ entitet kao formalnu i realnu činjenicu i podlogu, kao čvrst temelj za iskazivanje vlastite političke volje. Politički predstavnici hrvatskog naroda, koji imaju ugroženu ili ugrozivu zastupljenost i na razini savezne vlasti i na razinama vlasti u Federaciji BiH (kao drugom entitetu), nemaju realno usporediv temelj za ravnopravnost.

12) Odatle proizlazi zaključak da ostvarivanje prava srpskog naroda, s Republikom Srpskom kao neupitnom i međunarodno štićenom pravnom i političkom činjenicom, ne mora i zasigurno ne će imati automatski za posljedicu isto takvo ostvarivanje legitimnih prava hrvatskog naroda.

13) Drugim riječima, temeljni prijepor u BiH vodi se između srpskog i bošnjačkog naroda. Svaki od njih ima svoje vlastite ciljeve te svoja vlastita čvrsta uporišta i isključive pozicije. Srpski narod ima svoja uporišta ponajprije u Republici Srpskoj, a bošnjački narod sve više u Federaciji BiH, koju svim sredstvima pretvara u instrument svoje, ne i hrvatske, ne i srpske, ne i građanske, ne dakle zajedničke, političke volje.

14) Sve to navodi nas na nužnost dubljeg razmišljanja o tomu s kim bi se politički predstavnici hrvatskog naroda u BiH trebali boriti za svoja legitimna prava i vlastitu budućnost i opstanak.

15) To nas, isto tako, suočava s pitanjem za što bi se to politički predstavnici hrvatskog naroda (uz potporu Republike Hrvatske, zatim EU-a i drugih moćnih čimbenika) trebali ubuduće boriti.

16) Drugim riječima, tu se otvaraju četiri moguće perspektive: a) preddaytonska, b) izvorno daytonska, c) revidirana daytonska i d) postdaytonska (u smislu temeljite revizije ili napuštanja daytonskog i faktički revidiranog daytonskog uređenja u korist nekog bitno novog uređenja, koje možda otvara i mogućnost održavanja nekog novog „Balkanskog kongresa“ na kojem bi se nanovo uredili odnosi u BiH i međusobno uskladili odnosi svih naroda s područja bivše YU, vjerojatno bez Slovenaca, možda bez Republike Hrvatske, a svakako s uključenjem Albanije, možda i još poneke države).

17) U inicijativama koje dolaze iz njemačkih i drugih zapadnih krugova često se spominje da bi i županije odnosno veležupe/kantone trebalo ukinuti – jer da u BiH postoji previše razina vlasti, previše ministara, previše administrativnih razina itd., što nije netočno – i zadržati tri razine vlasti: saveznu (po mogućnosti ojačanu i ukrijepljenu „građanskim principom“), entitetsku i općinsku. To nipošto nije u interesu hrvatskog naroda!

18) Čitava Bosna i Hercegovina suočena je s demografskim nazadovanjem, s iseljavanjem i drastičnim padom nataliteta, dok s druge strane jačaju, za sada privremeni, „tranzitni“, priljevi (muslimanskih) migranata s Bliskog istoka, iz Afrike i Azije.

19) Hrvati u BiH imaju zapravo tri mogućnosti: a) nastavak statusa quo i teške rovovske bitke za „svaku kotu“, što uključuje i promjene izbornog zakona i njegovo usklađenje s duhom i slovom daytonskog Ustava, pri čemu mogu uvjetno i do određenog trenutka računati na političku potporu od srpske strane, a trajni žilavi i makijavelistički otpor i opstrukciju s bošnjačke strane; b) derogaciju „Daytona“, ako je to ikako moguće uz aktivnu ulogu RH, te povratak na stanje koje mu je prethodilo, dakle na Washingtonski sporazum, a onda nužno i na obnovu Hrvatske Republike Herceg-Bosne, zato što Washingtonski sporazum rješava samo pitanje Federacije BiH; c) deklariranje neke treće opcije.

20) Prva od svih „trećih opcija“ koja nam dolazi na um jest zahtjev za revizijom (ne odbacivanjem) Daytonskog sporazuma tako da se ukinu oba entiteta – i Republika Srpska i Federacija BiH – te da se čitava BiH kantonizira, dakle da se re-konstituira po švicarskom modelu. Za to doduše ne postoje prave povijesne i formalne pretpostavke kao u Švicarskoj, ali bi takvo rješenje – mutatis mutandis – moglo potražiti utemeljenje u prijedlozima predstavnika međunarodne zajednice koji su prethodili ratnim zbivanjima ili nuđeni tijekom samoga rata. 

21) Jedan od takvih prijedloga bio je i Carrington-Cutileirov plan. Da je on prihvaćen (a odbacila ga je naknadno muslimanska strana, SDA, Alija Izetbegović osobno (u dosta nejasnim okolnostima), 28. ožujka 1992., nakon čega je počeo rat), rata u BiH možda ne bi ni bilo. Taj plan proizašao je iz konferencije organizirane od Europske zajednice, u rujnu 1991., a poslije je bio ponešto korigiran.

22) Tadašnji plan polazio je od općina i njihova etničkog sastava. 

Carrington-Cutileirov mirovni plan: bošnjačke općine prikazane zelenom, srpske crvenom, a hrvatske plavom. Kasniji popravci plana: distrikt Sarajevo prikazan je žutom bojom.

23) „Doslovan“ povratak na takve „zemljovide“ nije realno moguć niti bi u današnjim okolnostima imao smisla. No neko novo definiranje (’zaobljenih’) „kantona“, čiji broj nije ničim ograničen, po kombinaciji prethodnoga i sadašnjega etničkoga te teritorijalnoga i funkcionalnoga načela možda bi riješio „kvadraturu bosanskohercegovačkog kruga“. Uostalom, trebalo bi poći od iskustva i funkcioniranja sadašnjih kantona u Federaciji BiH kao pozitivnog iskustva i polazišta za kantonizaciju Republike Srpske odnosno čitave BiH.

24) Na eventualnu kantonizaciju BiH treba gledati pod trima temeljnim vidovima: a) održanje i osnaženje BiH i perspektive svih njezinih državljana za budućnost u kojoj bi ostvarivali svoja prava, ne bi se masovno iseljavali i ne bi se međusobno nepotrebno konfrontirali; b) ostvarivanje i usklađenje temeljnih ideja nacionalne i pluralne reprezentativnosti putem kantonalnih jedinica i putem općega biračkog prava, c) dobra organiziranost, ’životnost’ i međusobno natjecanje u uspješnosti tih kantona kao geoekonomski smislenih i geosocijalno opravdanih regija ili mini-regija.

25) Bosnu i Hercegovinu trebalo bi ubrzano uključiti u procese europskih integracija, a prometno, energetski i na druge načine uključivati u srednjoeuropsko-mediteranski krug zemalja i standarda međusobne razmjene i suradnje. BiH je svoj gospodarsko-socijalni procvat i napredak doživjela nakon okupacije, a zatim aneksije od Austro-Ugarske, krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća, kada su se onamo slijevali poduzetnici i stručnjaci iz razvijenijih srenjoeuropskih nacija, koji su donosili stručna i tehnička znanja, investirali u BiH, u njoj gradili i poslovali, a dolazila je i radna snaga iz toga istoga kruga, s proširenjem na Galiciju, tj. na područja današnje Poljske i Ukrajine.

Nije dobro samo čekati što će EU, SAD, DE, UK, RF, TR… smisliti

Ovo što je izneseno samo je podsjetnik za razmišljanje, a ne zauzimanje za bilo koji konkretan model. Ako sva dosadašnja nastojanja odnosno rješenja nisu dala prave odgovore, pogotovu ne odgovore u korist povratka, opstanka i dugoročne održivosti hrvatskoga naroda u BiH, moralo bi se biti otvoren za inventivna razmišljanja i o drugim mogućim rješenjima. Nije dobro samo čekati što će EU, SAD, DE, UK, RF, TR i drugi međunarodni akteri smisliti; mi bolje od njih znamo – sva tri konstitutivna naroda bolje znaju – koje bi rješenje bilo najpravednije, najrealnije i najodrživije.

Šiljo/Hrvatsko nebo