G. Borić: Nevjerojatno je da Martens zagovara zabranu Thompsona u Njemačkoj

Neprofesionalnost i srdžba u čarkanju između Thompsona i Martensa

Na intervju dopisnika za jugoistočnu Europu njemačkoga „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“ Michaela Martensa s poznatim hrvatskim pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom čekali smo desetak mjeseci, dobivši informaciju da se s njim sastao u njegovim rodnim Čavoglavama i da je ozračje bilo pozitivno, a onda kad smo dobili rezultat toga susreta (‘Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung’, 19. srpnja), naveliko smo se razočarali jer Nijemac nije napravio samo intervju s Hrvatom, dakle postavio mu pitanja i dobio odgovore, nego je opisivao i komentirao svoj razgovor s njim prikazujući ga u drukčijemu svjetlu nego što je Thompson očekivao pa se naš pjevač s pravom pobunio protiv toga način novinarenja, premda se u svojoj replici Martensu morao koristiti pristojnijim riječima.

No dio krivnje snose i Thompsonovi posrednici u organiziranju susreta. Martens se u ovomu slučaju obratio na krivu hrvatsku adresu u Njemačkoj. Hrvati su morali upozoriti Perkovića da s Martensom napravi autorski ugovor sa svim pojedinostima, i to preko odvjetnika, a to nije učinio, pa je Martensovo subjektivno razglabanje o Thompsonu kao pjevaču i političkome čovjeku ispalo tako da njegov tekst nije dokument vremena nego nastojanje njemačkoga novinara da bude veći ‘antifašist’ od njegovih domaćih ‘šaptača’ koji hrvatskome pjevaču podmeću noge gdje god mogu. Svakome bi novinaru trebalo biti poznato da je u intervjuu važniji onaj koga se intervjuira nego onaj tko postavlja pitanja, no u slučaju Martens-Thompson ispalo je obratno. Uz to je Martens povezao ‘intervju’ s Thompsonom s navodnim „skandalom“ sudjelovanja vratara njemačke nogometne vrste Manuela Neuera u skupnome pjevanju omiljene Thompsonove pjesme ‘Lijepa li si’ koja je po mišljenju njegovih neprijatelja ‘fašistička’ jer se u njoj spominje Herceg-Bosna kao hrvatska zemlju koja je dio Bosne i Hercegovine, ali i inačica za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj opširno je i vrlo dokumentirano demantirao ovo podmetanje Thompsonu jer ‘Lijepa li si’, kako ističu, ‘nije fašistička nego rodoljubna pjesma’, a to objašnjenje možete naći u ‘Večernjem listu’ (17. srpnja) pa ga ne ću ponavljati. Možemo pretpostaviti i da Martens ne bi objavio tobožnji intervju s Thompsonom da nije bilo ‘slučaja Neuer’.

Neuer se opravdavao da nije znao što je pjevao, no bio je u dobrome društvu jer su premijer Andrej Plenković i njegov HDZ s istom pjesmom pozdravili kancelarku Angelu Merkel prigodom njezina posljednjega posjeta Zagrebu, a za njih se ne može reći da su ‘velehrvati’, baš obratno. Stvarno treba biti antihrvatski šoven pa tu lijepu pjesmu nazvati fašističkom, no našim postkomunističkim komunistima i njihovim inozemnim oponašateljima tu nema granica. Na žalost, Martensova reportaža o Thompsonu, unatoč svojim vrlinama na kojima sam mu čestitao, posjeduje i neke mane koje kod njega nisam očekivao jer Martens je izvrstan novinar ako se ponaša profesionalno što u ‘slučaju Thompson’ nije bio. Naime, on je intervju s hrvatskim pjevačem mogao mirne duše objaviti uz neka kraćenja, a zašto se odlučio za reportažu, možemo nagađati. Pretpostavljamo da bi unio što više svojih mišljenja i procjena o Thompsonu i uopće Hrvatskoj koji dijelom nisu laskavi jer se njemački novinar ponaša kao mnogi njegovi zemljaci koji kao da žele krivnju svoga naroda u Drugome svjetskom ratu podijeliti s tadašnjim hrvatskim nacionalistima, ustašama, koje olako proglašavaju fašistima. Mi smo u više članaka naveli kako je potpuno legitimno ustaše ne smatrati fašistima, kako su to učinili i neki ugledni njemački povjesničari, (Ernst Nolte, Ladislaus Hory, Martin Broszat), no novinari se često ponašaju amaterski, prihvaćaju tuđa mišljenja, a da se prethodno ne upuštaju u čitanje stručne literature. I uopće, uspoređivati zločine Trećega Reicha sa zlodjelima ustaške NDH nije korektno jer, kako sam više puta isticao, hrvatski šegrti nikada nisu bili tako „uspješni“ u zlu kao njihovi njemački majstori. Naime, prvi antisemitski zakon nije proglašen u NDH nego u Kraljevini Jugoslaviji, prvi sabirni logori osnovani su u Banovini Hrvatskoj, svi antiljudski zakoni u Pavelićevu režimu skrojeni su prema nacističkim uzorima itd. To dakako posve ne rehabilitira ustaše, ali ih stavlja na niže mjesto na ljestvici zloćudnosti u Drugome svjetskom ratu. O tome je objektivno referirao njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi ‘Im Schatten des Weltkriegs…’ , no njegova knjiga, kako za sada izgleda, ne će izaći u hrvatskom prijevodu jer je to, pretpostavljam, ali još ne mogu dokazati, spriječio jedan od Martensovih hrvatskih savjetnika koji su ga doveli do Thompsona. Tako Hrvati po staroj navadi najviše štete sami sebi.

Krive usporedbe odvraćaju od istine

Također nije ispravno poklič ‘Za dom spremni’ (ZDS) staviti u istu razinu s nacističkim ‘Sieg Heil’, premda je protuustavan kako piše Martens, ali nije protuzakonit jer postoje sudske odluke koje ga zabranjuju, ali i dopuštaju, budući da je znatno stariji od ustaškoga pozdrava, no još jednom naglašavam kako bih Thompsonu savjetovao, ako bi me pitao, neka odustane od ZDS jer su ga kompromitirali ustaše, ali također znam da iste riječi nemaju uvijek i isto značenje ako su korištene u različitim prilikama, pa bi se ZDS mogao upotrebljavati u nekim braniteljskim udrugama onako kako je ispisan na grbu Hrvatskih obrambenih snaga koje odavno ne postoje jer su postale dio Hrvatske vojske. Hrvatskoj kao cjelini ZDS ne može ni koristiti, a niti štetiti, a još manje Njemačkoj. Osim toga, više od 80 posto Hrvata, Srba i Židova u Hrvatskoj nisu doživjeli ustaški režim s njegovim pozdravom pa uporabu ZDS ne osjećaju prijetnjom, kako piše Martens. S druge strane zašto se ne zabrani ‘Smrt fašizmu, sloboda narodu’ koji se čuo u Hrvatskom saboru i na zborovima Socijaldemokratske partije, a pod tim pozdravom ubijeno je na stotine tisuća nevinih ljudi. Europski parlament jednako je osudio sve totalitarne režime – fašistički, nacistički i komunistički, što u Hrvatskoj nije ozakonjeno i još manje provedeno u djelo.

Također je vrlo neprimjereno usporediti Thompsona s dužnosnikom nacionalističke ‘Alternative za Njemačku’ Björnom Höckeom kojega se prema presudi jednoga njemačkoga suda može nazvati fašistom, dok se tako nešto Thompsonu nije dogodilo, osim u nekim inozemnim novinama koje dobivaju denuncijacije iz hrvatskih ekstremno ljevičarskih krugova koji se nisu pomirili s propašću komunističke Jugoslavije. Thompson je s pravom blago kritizirao neke židovske zajednice koje se olako i bez uvida u zbilju povode za onima koji ustrajavaju na zabrani njegovih koncerata u inozemstvu, ocjenjujući to njihovom prevelikom senzibilnošću kad čuju riječ ‘fašizam’. Isto tako, ne treba ozbiljno uzimati stalne prosvjede u svezi s Thompsonom i drugima njemu sličnima u Hrvatskoj od strane Centra Simon Wiesenthal jer je taj posve neobjektivan i nema pojma o čemu govori, te se nalazi pod snažnim utjecajem srbijanskih režima od Miloševićeva do Vučićeva. Osim toga, nevjerojatno je da jedan novinar kao Martens, kojemu bi u prvome redu trebalo biti stalo do javnoga djelovanja svakoga pa i najgorih protivnika, zagovara zabranu nastupa hrvatskoga pjevača u Njemačkoj! To je bila praksa u komunističkoj Jugoslaviji; primjerice, velikome pjevaču i hrvatskom rodoljubu Vici Vukovu bilo je zabranjeno nastupati u Bosni i Hercegovini i kasnije u Hrvatskoj. Demokrati proglašavaju zabrane samo u najvećoj nuždi. Tako je njemački Savezni ustavni sud odbio zabraniti neonacističku Nacionaldemokratsku stranku Njemačke iako je neustavna s pametnim obrazloženjem kako je toliko slabašna da ne može ugroziti njemački ustavni poredak.

Thompson je mogao iznijeti svoje mišljenje o fašizmu i Paveliću

Začuđuje da Martens ne zna da postoji hrvatska narodna izreka ‘Na ljutu ranu ljutu travu’ kojom se nije koristio samo Pavelić nego i stotine drugih koji znaju nepolitičko značenje tih riječi, kao i što ne zna kako je nastala ‘Crna legija’, postrojba koja je nosila crne odore jer njezin zapovjednik Jure Francetić nije prihvatio različite uniforme svojih vojnika pa je naredio da ih se oboji u crno, dakle nije po srijedi nikakva ideologija nego samo znak raspoznavanja. Mene su neki ozbiljni ustaše uvjeravali da su Francetićevi „crnci“ spasili na tisuće Hrvata, posebice muslimana, od četničkoga noža, i da je on bio hrabar i ozbiljan vojni zapovjednik. Možda je to legenda, a možda i istina, no jedno se može usvrditi, naime da nitko od sudionika u Drugome svjetskom ratu na području NDH nije bio samo žrtva, svi su bili istodobno počinitelji i žrtve, a ono što je najgore, genocidne zločine počinili su svi, posebice nakon rata komunisti koje je Milovan Đilas opisao riječima: ‘Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija živjela.’

U Martensovoj reportaži Thompson odbija izjasniti se o fašizmu i Paveliću, a mogao je iznijeti svoje mišljenje o tomu jer s time njegovo pjevanje nema nikakve veze. Mogao je preuzeti Tuđmanovu definiciju NDH – da je ona bila izraz želje hrvatskog naroda za svojom državom, ali i zločin, kvislinška tvorevina i rezultat poništenja versailleskoga poretka u Europi, te upozoriti Nijemca da se u preambuli hrvatskoga Ustava spominje Zavnoh kao protuteža NDH, nešto što je po mome mišljenju suvišno, ali postoji. Mogao je reći da se Tito nalazi na ljestvici deset najvećih zločinaca 20. stoljeća, gdje Pavelića nema. Martens također sumnja u istinitost Thompsonove tvrdnje kako uopće nema nikakve veze s pjesmom o konclogoru Jasenovcu i Gradiški koju su prema njemu izmislili srpske tajne službe koje, napominjemo, nisu trebale imati „genijalne stručnjake za takvo nešto“, kako tvrdi Martens, jer to je tehnički izvodivo i u Srbiji u kojoj ruski elektronski specijalisti imaju svoje punktove. Dobro je da se Thompson energično distancirao od te krivotvorine. Na kraju nije objektivno i pristojno kad njemački novinar vidi Thompsona u ‘bijeloj vesti s crnom košuljom.’ To je neizravno proglašenje Marka Perkovića Thompsona ‘crnokošuljašem’ ili točnije – fašistom!

Neka reagiranja na Martensovu reportažu o Thompsonu

MP Thompson izvrsno je reagirao kad je objavio cjeloviti tekst intervjua koji je dao njemačkome novinaru ‘Frankfurter Allgemeine Zeitunga’ Martensu, no nije po srijedi zabrana spomenutih novina nego odluka Martensa da intervju pretvori u reportažu, što ne bi bilo loše da se s time složio Thompson, ali nije ni mogao jer je konačni tekst prekasno dobio na uvid. Martens je mogao svoj, kako kaže, ‘kontekstualni dio’ objaviti kao politički esej pored intervjua i prepustiti čitateljima da ga shvate kako žele. Ne vjerujem da većina onih koji čitaju FAZ ili FAS ne znaju za Jelačića i ostale povijesne poveznice uz ustaštvo i NDH. Intervju je objavio i ‘Večernji list’ (23. srpnja) davši mogućnost njemačkome novinaru da se izjasni o ovomu ‘nesporazumu’. On najprije krivnju prebacuje na hrvatske organizatore razgovora koji, i po našemu mišljenju, nisu bili na visini zadatka premda ih Martens djelomično hvali, jer su morali dignuti uzbunu kad se njemački novinar ‘prebacio’ s intervjua na reportažu. Thompson je tada prema prije spomenutome autorskome ugovoru mogao obustaviti objavljivanje Martensova teksta. Martens objašnjava svoj postupak ovako: „Odradio sam isto ono što 20 godina radim u FAZ-u i što je standardni postupak: moj je uvjet bio da mogu postaviti svako pitanje, s čime se gospodin Perković složio, a ja sam obećao da ne će biti objavljen ni jedan citat koji nije odobrio u pisanome obliku. Upravo se to dogodilo. Intervju je odobrio u pisanome obliku, nakon mnogih izmjena, rezova i dopuna. I nijedan citat koji smo objavili u FAZ-u ne odstupa od ove autorizacije. Međutim, postoji dodatni element. U Hrvatskoj je Perković zvijezda. U Njemačkoj to nije slučaj, kao što ondje nisu poznati ni povijesni likovi i događaji o kojima smo razgovarali. Možda su čuli za Antu Pavelića, ali većina ne bi znala ni za slogan „Za dom spremni“, Jasenovac, bana Jelačića… Stoga je bilo potrebno kontekstualizirati intervju: kako je nastao, tko i što su spomenute osobe i događaji i gdje stoji Perković na odnosu na njih. Čini se da se Thompsonu i inicijatorima i posrednicima ovoga intervjua nije svidjela ta kontekstualizacija. Ali bilo je to apsolutno potrebno za naše čitateljstvo i nikada nisam obećao da ne ću objasniti kontekst intervjua njemačkoj javnosti…“ Ovo zvuči uvjerljivo, no postojala je i mogućnost, kako sam prethodno predložio, da se intervju objavio zasebno, a njegovo objašnjenje odmah do njega, pa neka čitatelji ocjenjuju jedno i drugo. Time bi se bolje uočila jasna razlika između autentičnih Thompsonovih riječi i novinarove interpretacije političke pozadine djelovanja hrvatskoga pjevača. Mislim da je kolega Martens podcijenio svoju čitateljsku publiku koja spada u intelektualnu elitu njemačkoga društva i zasigurno je konzervativnija od njega.

Na Martensovu reportažu o Thompsonu reagirali su neki njemački i hrvatski mediji. Za „Deutsche Welle“ ( 20. 7.) bilo je važno istaknuti kako Thompson krši tabue što je kod njega navodno poslovni model, što nije istina jer Thompsonovi nastupi nisu provokativni za većinu Hrvata, vjerojatno samo za obožavatelje bivše Jugoslavije, on to ne čini poradi poslovnih uspjeha jer je njegova glazba i izvan politike vrlo primamljiva, posebice za mlađi svijet. Inozemna hrvatska platforma ‘Croexpress’ (22. 7.) objavila je opširno izvješće o Martensovu pretvaranju ‘intervjua u analizu Thompsona’ kao i Thompsonov odgovor njemačkome novinaru, na žalost s korištenjem neprimjerenih riječi da je Martens postupio na ‘prevarantski i podao način’. Bez obzira na svoju srdžbu, to nije smio reći. ‘Jutarnji list’ (20. srpnja) prenio je uglavnom tekst „Deutsche Wellea“ ali je naveliko zabrazdio kad je napisao međunaslov ‘Za sve su krivi Židovi?’ što Thompson nije rekao, a niti se može izvući iz konteksta njegova intervjua. Baš obratno – potužio se na to što židovske zajednice ‘na žalost reagiraju odmah i bez provjere istinitosti laži koje se o meni šire.’ Ovo je sasvim umjerena kritika s kojom se moraju suočiti židovske organizacije koje nisu nepogrješive kad im se zamjera brzopletost i na najmanji dašak drukčijih mišljenja od njihovih.

Ponekad stranci ne znaju što pišu

Novinari su ponekad skloni drastičnim usporedbama kako bi svojim čitateljima što uvjerljivije dokazali ono što misle da je istina. To se osobito događa kad je riječ o malim i malo poznatim narodima na koje autori iz brojčano većih naroda gledaju iz ‘ptičje perspektive’, odozgor. Tako je austrijski književnik Karl-Markus Gauß prigodom posjeta Zagrebu vidio spomenik bana Jelačića ‘sa sabljom okrenutom u smjeru omraženoga Beograda’. A spomenik je okrenut prema jugu, a ne prema istoku gdje se nalazi Srbija, (K-M Gauß: ‘Zwanzig Leva oder Tod’, Salzburg , 2017.). Martens je u ocjeni knjige Kerstena Knippa o preteči fašizma Gabrijelu D’Annunziju napisao ovo: ‘Međutim, u Hrvatskoj je zloglasni pjesnik manje odbojan kao prethodnik fašizma nego kao okupator Rijeke. Jer ekstremna desnica Hrvatske naveliko se trudi pri bagateliziranju fašističke prošlosti vlastite zemlje. Jedan koji je preuzeo D’Annunzijevu estetiku i sustav radikalizirao masovnim ubojstvima bio je vođa hrvatskih fašista Ante Pavelić koji je u Hrvatskoj od 1941. do 1945. uspostavio, uz njemačku i u početku talijansku pomoć, teroristički režim’ (FAZ, 16. 9. 2019.). Usporedba talijanskoga avanturista i hrvatskoga diktatora ne stoji, oni su u svemu bili drukčiji, jedan je osvojio tuđi grad, drugi se popeo na vrh države svoje zemlje zahvaljujući propasti Jugoslavije koju nitko nije htio braniti, da bi svoju državu ubrzo počeo gubiti nakon iznuđenih Rimskih ugovora s fašističkom Italijom poslije kojih se NDH sve više srozavala, ali i kao rezultat borbe hrvatskoga antifašizma kakav ni izdaleka nije postojao u Njemačkoj. O tome sam objavio poveći prilog u Hrvatskoj reviji (br.4/2018.) u povodu izložbe ‘Jasenovac – pravo na nezaborav’ u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku protiv koje je prosvjedovala i hrvatska vlada. Naslov moga osvrta govori sam za sebe: ‘Optužbe o fašizmu i antisemitizmu u službi diskvalificiranja političkih protivnika.’ Mislim da bi autori iz Njemačke i Italije trebali biti suzdržljivi optužujući pripadnike drugih naroda za ideologije i zlodjela koja su imali ishodište u njihovim zemljama. A i poslije rata u Njemačkoj nije bilo ‘sve demokratsko zlato što je sjalo’, da parafraziram jednu njemačku izreku. Nije se teško sjetiti da je ravnatelj Ureda saveznoga kancelara Adenauera bio komentator nürnberških rasnih zakona Globke, da je šef njemačke inozemne špijunaže bio Hitlerov general Gehlen, da je savezni kancelar Kurt Georg Kiesinger bio član nacističke partije, da je većina prvih generala Bundeswehra služila i pod Hitlerom, da nijedan nacistički sudac nije izveden pred lice pravde u demokratskoj Njemačkoj, da se još i danas vode procesi protiv nedavno otkrivenih zločinaca iz konclogora, da je vođa ‘Alternative za Njemačku’ Alexander Gauland sve zlo što su učinili nacisti nazvao ‘ptičjim izmetom’ u usporedbi s veličanstvenom poviješću Njemačke, da u suvremenoj Njemačkoj ima više neonacista koji progone bivše ‘gastarbajtere’ i izbjeglice, čak sa smrtonosnim posljedicama nego ustaša u Hrvatskoj itd., itd.

Nasuprot tomu, u demokratskoj Hrvatskoj dolazi na vlast antifašist i partizanski general Tuđman, na svim vodećim političkim položajima nalaze se bivši komunistički antifašisti, prvu pobunu protiv Staljina izveo je antifašist i Hrvat Josip Broz Tito, najvažnije kulturne nagrade u Hrvatskoj nose imena antifašista i pjesnika Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića… Može li se s takvim korifejima pohvaliti sadašnja Njemačka? Ne može! Jasno, i komunisti su u Hrvatskoj i Jugoslaviji počinili stravične zločine pa to osokoljuje i one koji su se protiv njih borili na krivoj, nacionalističkoj strani, ali da su hrvatski antifašisti najkasnije nakon kapitulacije Italije bili u premoćnoj većini u partizanskom pokretu, to nitko ne može osporavati. A koliko je Njemačka imala antinacista i koje su uspjehe imali u usporedbi s hrvatskim antifašistima? Odgovor je jasan: razlika je kao između (hrvatskoga) slona i (njemačkoga) mrava. Hrvati su u Drugom svjetskom ratu bili gubitnici i pobjednici, Nijemci i Austrijanci isključivo gubitnici. Hrvatskoj svakako preostaje izgradnja boljega i demokratskijega društva, no tražiti u njoj nekakav opasan fašizam i navodno omalovažavanje vlastite nacionalističke prošlosti, zaista je nedobronamjerno, pogotovo kad to čine oni koji dolaze iz zemlje u kojoj je rođen nacizam. Kolega Michael Martens svakako ne bi trebao spadati među takve, ali i on zna zabrljati kad u konzervativnoj Hrvatskoj traži fašizam premda ga nigdje nema, osim u fantaziji rijetkih jugokomunista i njihovih inozemnih oponašatelja.

VEZANO

Deutsche Welle o Thompsonu i intervjuu s njim za Frankfurter Allgemeine Zeitung

Gojko Borić/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo