Ž. Dogan: Hoće li najveća žrtve “Oluje” biti istina?

25 godina nakon Oluje

Bijesni zbog neočekivanog i ponižavajućeg vojnog poraza u pokušaju teritorijalnog širenje na račun Hrvatske, svi vodeći srbijanski političari nakon Miloševića, skupa sa svojim patrijarhom, još uvijek koriste svaku prigodu da ‘vascelom svetu’ nature srpsku ‘istinu’ o ‘genocidnoj Oluji’ kao ‘najvećem etničkom čišćenju nakon 2. svjetskog rata’. Ni ovogodišnji teatralni prilog tom nastojanju na mostu u Rači i u režiji ratnog zločinca Dragoslava Bokana, koji je slavu srpskog junaka stekao masakrom hrvatskih civila u Voćinu, nije bio izuzetak. To nam jasno pokazuje da velikosrpski zloduh nije, skupa s Miloševićem, mrtav i pokopan već samo stjeran u vlastiti pašaluk, gdje oštri zube i pritajen čeka neko drugo, ‘pogodnije vreme’.

Zlonamjerno blaćenje vojnoredarstvene akcije hrvatske vojske i policije, kojom su uz minimalne žrtve oslobođeni okupirani dijelovi Hrvatske, kao ‘ustaški genocid nad Srbima koji se nikada ne sme zaboraviti’, očiti je znak da Miloševićevi zlikovci i nasljednici na vlasti ulažu sav svoj politički, intelektualni, vjerski i medijski kapital kako bi od Oluje stvorili novi velikosrpski mit. U kojem, slično kao i u mitu o ‘milion pobijenih Srba u Jasenovcu’, broj ‘proteranih’ Srba u Oluji varira i ovisi isključivo o slobodnoj volji i mašti svakog od njih. Od 250 tisuća (Vučić), pola milijuna (Dačić) do preko 600 tisuća (Šešelj, Vulin, Štrbac,Linta).

O samom karakteru veličanstvene akcije Oluja suvišno je danas polemizirati s nekad glavnim Miloševićevim barjaktarima u agresiji na Hrvatsku koji se nikada neće pomiriti s njenom slobodom i samostalnošću, već će osvetoljubivo nastavljati političko-medijsku ofenzivu njenog potkopavanja, tamo gdje su u oružanoj agresiji stali. Svakom normalnom dovoljno je samo reći da se brojni eminentni vojni stručnjaci i akademije, od Washingtona do Jeruzalema, koji su proučavali Oluju do u najsitnije detalje, slažu u ocjeni da je ona provedena u skladu s najvišim standardima zapadne vojne doktrine, s posebnim ciljem izbjegavanja civilnih žrtava.

No unatoč tome i obilju očitih dokaza koji to dokazuju kao i onih da je ‘najveće etničko čišćenje Srba’ bilo organizirano i provedeno po planu i zapovijedi njihovih vlastitih vođa, službeni Beograd i SPC slijepo inzistiraju na tome da su to uradile – ‘Tuđmanove ustaše’ .

Laži i mitovi

I kao što to već u Srbiji biva, takvo cinično velikosrpsko izrugivanje s istinom, identično onom koje su pred Haškim sudom demonstrirali Milošević i Šešelj, preuzeli su i nastavili agresivno širiti svi srpski mediji, popovi , intelektualci, govornici na kontramitinzima proslave Oluje, navijači na stadionima.. Njih očito ne zanima istina bazirana na činjenicama (s kojima su sigurno puno bolje upoznati nego bilo tko drugi) ni to da više nisu u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj su mogli silom natjerati potlačene narode da se barem pretvaraju kako vjeruju u njihove ‘istine’ i mitove.

Što onda žele time postići? Iz dosadašnjeg bogatog iskustva oni jako dobro znaju da ako srpske ‘istine’, kojima žele prikriti svoje zločine i spletke, ponavljaju dovoljno često i dovoljno dugo, ne samo njihov narod već i mnogi drugi ljudi s vremenom će to upiti i prihvatiti kao istinu.

Zar nismo svjedoci kako velikosrpske laži i mitovi, koji su na taj način s vremenom postali ‘istine’, još uvijek snažno prožimlju naše živote i ugled u svijetu, više nego mi to želimo vidjeti i sebi priznati?

Dakle, kao što su nakon 2. svjetskog rata svoje grozne ratne, a poglavito poslijeratne masakre nad razoružanom hrvatskom vojskom i civilima zasjenili konstrukcijom golemog jasenovačkog mita, to isto velikosrbi nastoje uraditi konstrukcijom mita o Oluji nakon Domovinskog rata. Naime, kako bi prikrili i opravdali bestijalne zločine i štetu koju su nanijeli hrvatskom narodu u skoro petogodišnjoj agresiji na Hrvatsku, bivši Miloševićevi najbliži suradnici u tom zločinačkom pothvatu (Vučić i Dačić) ulažu veliki napor u konstrukciju i učvršćivanje mita o Oluji kao ‘genocidnom protjerivanja nevinih Srba iz Srpske Krajine od strane hrvatskih fašista’.

Takva ‘bivša’ antihrvatska promidžba u Srbiji ne posustaje unatoč vojnom i pravnom porazu, u Domovinskom ratu i na Haškom tribunalu, već se još više zahuktava i širi svoje dosege na svim poljima. Broj srbijanskih političara, intelektualaca, ‘istoričara’, pisaca, novinara, vjerskih vođa, kazališnih i filmskih redatelja, .. koji se i dalje intenzivno bave zlonamjernim ocrnjivanjem Hrvata fašizmom i izokretanjem istine u srpsku ‘istinu’ sve brže raste i postaje upozoravajuće alarmantan.

Vučićev propagandni stroj

U Vučićevom propagandnom stroju među dežurnim sijačima mržnje protiv ‘ustaša’ (što je zajednički naziv za sve Hrvate) trenutno je velik broj najzagriženijih velikosrpskih talibana podrijetlom ili izbjeglih iz Hrvatske. Ratnih zločinaca, KOS-ovaca, udbaša, rušitelja i patoloških mrzitelja hrvatske slobode i države, poput Bokana, Štrpca, Dmitrovića, Linte, Bosnića… Za koje su ‘Krajina’, Vukovar, Knin, Zadar i Dubrovnik oduvijek bili srpski, a ‘pokatoličeni Hrvati’ koji se ne slažu s time – ‘najcrnje ustaše i fašisti’.

Što je još gore, oni se čak ni ne trude prikriti da svoju suludu kampanju ostrašćenog blaćenja i ponovnog huškanja protiv Hrvata vode isključivo s ciljem pripreme lako potpaljivih Srba za ‘drugo poluvrijeme’ obračuna s ‘ustašama’. Tješeći ‘braću Srbe’ kako će, uz jačanje bratskih veza s Kinom i Rusijom kao i ‘skorom propašću trule Amerike’ to vrijeme uskoro doći.

Savo Štrbac

Paradoksalna je uloga koju u tome ima jedna od trenutno najvećih zvijezda srbijanskih medija, Savo Štrbac. Bio je jedan od najviših dužnosnika zločinačke paradržave na okupiranom dijelu Hrvatske i kao ‘sekretar vlade Krajine’ usklađivao je aktivnosti svoje ‘vlade’ u Kninu s Miloševićevom vladom u Beogradu. Upravo je on, govoreći u ime ‘krajinske vlade’, na TV Banja Luka 7. kolovoza 1995. priznao da je ‘krajinsko vodstvo’, po zapovijedi iz Beograda, izvršilo evakuaciju civilnog stanovništva i objasnio zašto je to urađeno. Citat: ‘Odlučeno je da se ide u egzodus da bi se biološka masa srpske nacije sačuvala za ono što slijedi…’ Pogledajte taj snimak na You Tube.

Umjesto dakle da kao ministar terorističke paradržave koji je izravno bio upleten u agresiji na Hrvatsku postane haaški optuženik, Štrbac je postao – glavni suradnik tužiteljice Haškog tribunala, Carle del Ponte. U svojstvu visoko plaćenog prikupljača ‘dokaza’ da su ‘etničko čišćenje Srba iz Krajine’, za koje je on sam pred TV kamerama priznao da ga je izvršila njegova ‘vlada’, – izvršili Tuđman i hrvatska vojska.

Šokantno je da tadašnja službena Hrvatska nije uložila žalbu protiv toga, podigla optužnicu i raspisala međunarodnu tjeralicu za Štrpcem budući je on, kao tajnik ‘krajinske vlade’ godinama nadzirao masovna ubojstva i etnička čišćenja Hrvata na okupiranim dijelovima Hrvatske. Osim toga, njega je njegov suborac i kolega iz službe, potpukovnik KOS-a Slobodan Lazarević, svjedočeći pred Haaškim sudom osumnjičio da je kao predsjednik Komisije za razmjenu tijela, preko noći dao ubijati hrvatske i bošnjačke zatočenike da bi slijedeći dan imao potreban broj mrtvih za razmjenu.

Zaista je čudan svat taj Savo Štrbac. Bilo bi interesantno otkriti za koga sve radi i tko ga sve štiti. Poglavito u Hrvatskoj. Ostaje zagonetno tko ga je u hrvatskoj vlasti nagradio hrvatskim državljanstvom i debelom mirovinom. Za koju se javno hvali da je tri i po puta veća od srpske. Tako bratski nagrađen on i dalje, kao dežurni širitelj antihrvatske mržnje i velikosrpske ‘istine’, svaki dan na Vučićevim medijima kokodače o ‘250 do 500 hiljada protjeranih miroljubivih Srba iz Hrvatske’. O strašnim zločinima ‘povampirenih Tuđmanovih ustaša u Oluji’ i tome kako Hrvatska mora priznati da su pobunjeni velikosrpski teroristi bili nevine žrtve a Hrvati agresori. U ratu za hrvatske teritorije, na teritoriju Hrvatske.

Iz nekog čudnog razloga u Srbiji nitko ne spominje četverogodišnju herojsku borbu i obranu hrvatskog naroda od velikosrpske agresije i okupacije. Nitko se ne osvrće na početak, na tenkove posipane cvijećem koji su iz Beograda žurili na krvoločno orgijanje po Hrvatskoj. Na do temelja razrušeni Vukovar, na ‘Slobodane šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate’, na Ovčaru ,Voćin, Osijek, Petrinju, Gospić, Škabrnju, Dubrovnik,… . Na okupaciju i pljačku 1/3 hrvatskog teritorija. Na golema stradanja i patnje hrvatskog naroda za vrijeme njenog skoro petogodišnjeg trajanja.

Svijet je s vremenom počeo zaboravljati gdje je Vukovar

Za (veliko)Srbe je to kao da uradili vanzemaljci na nekoj drugoj planeti, a ne oni. Za njih je početak i kraj priče o tamo nekakvom ‘nepotrebnom građanskom ratu’ s kojim oni naravno veze nemaju, neviđena patnja vožnje na traktoru ‘protjeranih Srba’ u onih nekoliko dana ‘Oluje’ na kraju. Čiji cilj nije bio osloboditi okupirane dijelove Hrvatske nego ‘etnički počistiti i nanijeti duševnu bol krajinskim Srbima’.

Ne suprotstavljajući se snažno i argumentirano takvim bjesomučnim pokušajima ‘bivših’ velikosrba da izvrše zločin nad istinom, svi čelni hrvatski političari od Tuđmana do danas postali su nijemi promatrači tog hibridnog zločinačkog pothvata protiv vlastitog naroda i države.

Djetinjasto naivni Hrvateki zanose se iluzijom da će samo jedan pogled na razrušeni Vukovar (koji je nakon tromjesečnog velikosrpskog razaranja izgledao kao Hirošima) biti dovoljan svijetu da shvati tko je bio agresor, a tko žrtva. No svijet je s vremenom počeo zaboravljati gdje je Vukovar i što se u njemu i Hrvatskoj dogodilo u ‘balkanskim ratovima’ prije 30 godina.

Danas gotovo nitko više ne spominje niti mari što je Hrvatska u brutalnoj velikosrpskoj agresiji i okupaciji koja je trajala skoro dugih pet godina izgubila blizu 20 tisuća života i što su većina tih žrtava bili civili. Od toga preko 400 djece. Što je pretrpjela preko 120 milijardi dolara štete u razorenim gradovima i selima, uništenoj infrastrukturi i imanjima, opljačkanoj nafti, šumama i drugim dobrima. U izgubljenom prihodima od turizma. I onu najtežu, psihološku štetu, nanesenu ljudima koji su se borili u ratu ili bili njegove žrtve. Koja se ničim ne može popraviti ni naplatiti.

Koliko hrvatski političari i dužnosnici govore o tome na relevantnim mjestima? Koliko ‘hrvatski’ mediji o tome pišu? U Hrvatskoj se to javno ni ne spominje. Tu pa tamo, kakva usputna novinarska notica, kao umetak nekoj drugoj priči i to je sve. Naši regionalni političari i novinari ne zamaraju se puno s time . Oni su gotovo nesretni ako još ponekad, u nekim prigodama, o hrvatskim žrtvama ipak moraju progovoriti. Umjesto toga, nastavak daljnjeg poniznog zbližavanja i povezivanja s ‘regionalnim liderom’ – Srbijom, čvrsto je u fokusu njihovog djelovanja. To je poražavajuće.

Ponižavajuće

Mi nekako puno lakše prihvaćamo priče o zločinima koje su Hrvati počinili nad Srbima i smatramo ih važnijim od onih koji su oni počinili nad nama, od naše patnje i gubitaka. O tome, kao i u bivšoj Jugoslaviji vlada neki zavjet šutnje. Ali zato cijeli svijet zna o ‘milion pobijenih Srba u Jasenovcu, o Aleksandri Zec i sporadičnim zločinima iz osvete nakon Oluje. Vidjeli ste kakva je medijska groznica tresla Hrvatsku zbog neizvjesnosti oko toga hoće li ili neće ovogodišnjoj proslavi Oluje nazočiti predstavnik hrvatskih Srba. Kao da je uskrsnuo sam Tuđman. I na kraju kada se onako pogubljen i u pogrebnom raspoloženju ipak pojavio, kolika je medijska pozornost poklonjena tome. Više nego nazočnost legendarnog generala Gotovine. To je ponižavajuće.

Osim toga mi nemamo kulturu sjećanja. Koliko je u Hrvatskoj filmova, TV serija i kazališnih predstava napravljeno o masakrima nad izbjeglim i razoružanim civilima na Bleiburgu i Križnim putevima? Koliko o Vukovaru, Oluji i Domovinskom ratu općenito? Koliko je domaćih i međunarodnih izložbi u vezi s time održano? Koliko knjiga o tome je imalo promociju na mainstream medijima u Hrvatskoj?

S druge strane pogledajte potpuno obrnutu situaciju među Srbima i u Srbiji u vezi s tim. Tisuće knjiga, izložbi, seminara, Tv emisija i filmova o ‘preko milion pobijenih Srba u Jasenovcu’. Spomenik do neba na mjestu logora . Samo u zadnje dvije godine u Puli i međunarodnim festivalima često nagrađivani film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, uskoro se dovršava i holivudski megahit ‘Dara iz Jasenovca’. Osim toga, tone knjiga, brda TV emisija, reportaža, filmova, kazališnih predstava i međunarodnih okruglih stolova u vezi s srpskim žrtvama i patnjama od ‘ustaške’ ruke i u ovom zadnjem ‘građanskom ratu’. O obitelji Zec, o Srbenkama, o psihijatrijskoj bolnici u Dvoru na Uni…

Nakon toga zapitajte se tko i gdje se stvara sliku o Hrvatskoj i Hrvatim u svjetskoj javnosti?

Radi li se tu zaista o umjetničkoj i slobodi govora ili o pripremi terena za ostvarenje dugoročnih strateških ciljeva velikosrba?

Svako razumno razmatranje takvog antihrvatskog aktivizma mora uzeti u obzir štetu i ugrozu od dopuštanja da se takve stvari nesmetano šire dalje. Ukoliko ne dođe do odlučnih odgovora i uspostavljanja učinkovite brane zlonamjernoj velikosrpskoj propagandi i ekspanzionizmu prema Hrvatskoj nikada neće biti moguće uspostaviti dugotrajan mir i normalne hrvatsko-srpske odnose.

Dužnost svakog Hrvata, a poglavito predstavnika vlasti je da se javno i snažno suprotstavlja notornoj velikosrpskoj ‘kulturi’ laži i zlonamjernog ocrnjivanja hrvatskog naroda i države fašizmom. Iza kojih stoje nama dobro poznate namjere i ciljevi.

Dok toga ne bude nema govora o Hrvatskoj kao suverenoj državi. Ona će uvijek biti u ‘bivše’ podređenom položaju što će omogućavati velikosrbima, njihovim lobistima i propagandistima da nesmetano nastave posao kojim se sustavno bave već više od jednog stoljeća. Uz sve slabiju poziciju na međunarodnoj sceni Hrvatskoj prijeti opasnost da u skorom resetiranju globalnih odnosa, odnosno ‘drugom poluvremenu’, izgubi ono što je Domovinskim ratom i konačnom pobjedom u ‘Oluji’ postigla.

Željko Dogan/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo