Lidija Franković: Hrvatska, ljubavi moja!

HRVATSKA, LJUBAVI MOJA!

– Pogledaj samo našu malu Lidiju! Da može, zagrlila bi svu djecu Zagreba. Topi se naprosto od ljubavi i miline koliko ih voli. Sve se bojim da neće nikada imati vlastitoga poroda, reče teta Barbara mojoj mami, videći da se među susjedovom dječicom ponašam kao prava mala mama. Voljela sam ih i tetošila bez obzira čiji su. Premda bijah samo desetak godina stara, tetine riječi o ‘‘porodu’’ usjekoše mi se u sjećanje. Što više odrastah, to sam se više bojala njenoga proročanstva. Nakon vjenčanja, a jer nisam zatrudnjela prve godine, u mjesecu listopadu otišla sam k Majci Božjoj na Kamenita vrata (Zagreb) kako bih isprosila dar majčinstva. Žarka bijaše moja molitva. Gle čuda! U prosincu sam već bila trudna. Presretna, nisam se mogla dovoljno nazahvaljivati Gospi za darovanu milost. Nažalost, u svakoj sreći mora kad tad biti i tuge. Moj muž je kod zubara dobio hepatitis B usljed zaraze injekcije kod vađenja zubi. Bolest je zahvatila mene i moje petomjesečno dijete u utrobi. U to vrijemo živjeli smo u malom mjestu blizu Dubrovnika. Zbog ozbiljne situacije u koju upadoh, doktori zahtijevahu abortus. Odbila sam. Nikakva sila ne bi me natjerala ubiti rođeno dijete. Vratila sam se u rodni Zagreb i provela šest tjedana u bolnici. Kraj trudnoće dočekah kod roditelja. Jedne noći sanjala sam moju voljenu pokojnu baku. Ushićena rekoh joj da sam trudna. Na moje razočaranje, umjesto da se veseli, ozbiljna, bez riječi, gledala me je čudno. Na pitanje zar nešto s mojim djetetom nije u redu, baka je prstom pokazivala na svoju glavu i nestala. Do kraja trudnoće molila sam za sretan porod i za doktore koji su ga trebali obaviti.

Moj dragi sin David, prelijepi mamin anđelak, rođen je na dan Svetoga Ignacija. Videći ga kako je krasan i napredan, bila sam najsretnija majka na svijetu. Moju radost pokvario mi je neočekivani problem; nastupiše komplikacije – krv mi se nije zgrušavala. Ostadoh živa zahvaljujuci stranoj doktorici crnkinji. U svakom slučaju ta žena spasila mi je život posebnom injekcijom, koju je medecinska sestra pokušala uštedjeti jer je ‘jako skupa’. Da ne bijaše spomenute injekcije, sigurno se ne bih više probudila. Cijelu sam noć dobivala transfuziju.  Ne samo što ja upadoh u kritično stanje, nego je i moj slatki sinčić jedva prezivio. Dobio je napadaje – grčeve u glavici. Sjetila sam se tada svoje bake. Nije li mi u snu pokušala reći da će dijete imati problema sa glavom? Doktori smatrahu da se radi o nedostatku soli, ili je možda zbog pomanjkanja kisika dobio oštećenje mozga. Poslije dva tjedna otpustili su nas doma uz  napomenu da se napadaji mogu ponoviti sutra  ili nikada. Vraćajući se iz bolnice, nisam nipošto zaboravila svratiti Gospi kamenitoj i zahvaliti se na predivnome daru.

Dva tjedna kasnije na aerodromu u Zagrebu, ponovio se je užasni napadaj koji je meni, mladoj majci zadao težak udarac. Ne dao Bog nikome vidjeti ni dozivjeti tu scenu. Srećom, spomenuto ružno iskustvo više se nije ponovilo niti je mali imao oštećenje mozga. Sa sedam mjeseci je sjedio na  stolici okruzen jastucima za stolom i sam jeo juhu. Bio je predobro i pametno dijete, voljen od svakoga.

Kao i mnoštvo naših zemljaka, moja obitelj preselila je u tuđinu, u daleku Ameriku, Louisiana. David je jako patio za hrvatskom Domovinom. Svaki puta nakon posjete Zagrebu, plakao je i želio ostati kod moje sestre. Voljeo je Zagreb, naše ljude, hranu, način života i hrvatsko podneblje. Pravi domoljub! Bio je van sebe od veselja što je svoj petnaesti rođendan proslavio baš u Zagrebu. Toga dana je rekao mojoj sestri:

‘‘Teta, ja silno volim Hrvatsku. Ne želim se vratiti u Ameriku. Teta, ja odrasti neću niti ću se oženiti.’’ Ona mu odgovori: –  Davide, ti imaš u Americi mamu. Vas dvoje ste uvijek bili kao nokat i meso. Ne može ona bez tebe. Odvratio je: ‘‘Ima ona moju seku.’’ Unatoč želji da ostane u rodnom kraju, David je ipak pošao nazad u tuđu zemlju koja mu nikada nije srcu prionula. Povratkom u Ameriku, nastavio je školu. Ubrajao se je među odlične đake. Učitelji su ga hvalili.

Početkom mjeseca studenog išla sam s djecom u crkvu. Misu je služio vrlo pobožan strani svećenik. Nakon Mise sve troje smo se ispovijedali. Bila je to zadnja Davidova ispovijed. Tri tjedna kasnije, na sami dan Zahvalnice 26. studeni, 1998., četvrtkom, David i sestra  su otišli k djeci moje najbolje prijateljice jos iz New Orleansa, sa fakulteta. Običavali smo da nam toga blagdana djeca uvijek budu skupa, ili kod nas u Texasu ili kod nje u Luissiana. Trebala sam ici po njih poslije posla u petak. Toga kobnog cetvrtka, kad je cijela Amerika zahvaljivala Bogu za sve što joj je darovao, moj svijet se je srušio. Postadoh kao ptica slomljenih krila, koja nikada više neće poletjeti. Unatoč naređenju da ne sjeda u auto sa šesnaestogodišnjim sinom moje prijateljice, neiskusnim vozačom početnikom, David, koji je svojoj mami čitav  život bio krajnje poslušan, prekršio je moju zapovijed.

Četvrtkom, u vrijeme ručka, naglo mi je pozilio. Čitavo mi je tijelo otkazalo. Napao me neobjašnjiv bol i nesvijestica. Umalo pa nisam pala dolje. To potraja kratko. Razmišljah zašto mi se je to dogodilo? Na moju groznu žalost, u vrijeme kad sam proživljavala to ružno iskustvo, moj sin pogibe u prometnoj nesreći;  nije koristio remen dok se je s prijateljem vozio u  autu. Prema izjavi Davidovog prijatelja koji iz toga strahovitoga udesa iziđe bez ijedne ogrebotine, David  pade u nesvijest usljed prevrtanja auta. Noga mu bijaše prignječena. Prijatelj ga nije mogao izvući niti probuditi. Dok je prestrašeni vozač tražio pomoć, u autu je buknuo plamen. Uzalud brzinom stigoše vatrogasci i hitna pomoć, bilo je prekasno. Rekoše mi da u plućima nije imao dima i da je umro od udarca u sljepoočicu. Nisu mi ga nikada dali vidjeti. Ne daj Boze nijednoj majci svijeta osjetiti ni čuti krikove srca mojega čitajući izvješće autopsije.

Ugasnuše blage oči našega Davida, nježnoga mladića, koji je svim srcem htio živjeti na rodnoj grudi djeda, u Zemlji gdje sunce ljepša sja i gdje ljudi imaju veliko hrvatsko srce, drugačije od tuđina. Moju majčinsku bol razumjeti će samo roditelji koji doživješe istu sudbinu. Bilo je dana kad sam gubila volju za životom. Ipak, zbog svoje kćeri, jedinog djeteta, moradoh kročiti dalje putem trnja i suza. Da nisam bila usko vezana s Bogom i da me danomice nisu pratile molitve moje dobre mame, sestara i brata, tko zna bi li izdržala svoju tešku Kalvariju.

Istina je da mrtva usta ne govore, ali isto tako istina je da su djela glasnija od riječi. Napisane su mnoge knjige o prekogrobnom životu, i o svjedočanstvima stotina tisuća ljudi koji od milih pokojnika dobiše razne znakove. Dobila sam i ja od svojega Davoda.  Spomenuti ću samo par, jer ako bih nabrajala sve, lista bi bila preduga. Ubrzo, nakon Davidove smrti, sestra i ja sjedile smo vani i šutjele. Vrijeme hladno.

‘’Osjetiš li ti miris ruža?’’, upita me sestra. Začuđene gledale smo oko sebe. Uistinu, oko nas se širio divan miris ruža. Kako je naglo došao, tako i nesta. Bez sumnje nam je naš David htio reći da se nalazi u prekrasnom rajskom cvjetnjaku kakvoga oko ljudsko vidjelo nije.

Nekoliko godina kasnije, moja kćer je završavala srednju školu. Školsko veselje potraja do ujutro. Nakon što sam ju dovezla kući, ona mi uprepaštena reče da je ostavila novčanik s puno novca, kreditnom karticom  i vozačkom dozvolom na zidu ispred škole. Tvrdila je da ga više neće naći jer je kraj toga stupa prošlo noćas tristo učenika. Osjetila sam u sebi prisustvo mojega sina. Čvrsto povjerovah da će sve biti u redu. Zamislite našu radost i iznenađenje kad smo stigle kod spomenutoga zida! Novčanik, kojega se je moglo vidjeti čak iz auta, stajao je točno na mjestu gdje je prošle noći ostavljen. Čvrsto vjerujem da je naš David pazio na svoju seku.

Želim spomenuti i ovaj događaj. Moja sestra usnula je Davida. Reče joj: ‘’Teta, nemoj se bojati.’’ Toga dana su ona i muž zamalo poginuli u autu. Ogromni kamion davao je žmigavac desno, a skrenuo je lijevo. Guma spomenutoga ‘monstera’ bijaše sestri pored glave. Samo čudom Božjim ostala je živa. Sjetila se je munjevito Davidovih riječi: ‘‘Teta, nemoj se bojati.’’

Život klizi dalje. Ne tiče ga se što moja duša pati za ljubljenim djetetom koje sam devet mjeseci nosila pod srcem svojim. Danomice mislim o njemu.  Svi su ga voljeli i hvalili te i danas spominju zgode njegova djetinjstva. Kao da bijaše samo nakratko posuđen ovome svijetu iz kojega ubrzo želi iznijeti čistu dušu, materijalne stvari ni bogatstvo nisu ga osvajale. Kad smo uselili u našu divnu kuću, radovao se je mojoj sreći i uspjehu, ali on osta i dalje skroman. Nije težio za modom kao ostali petnaestogodišnjaci. Čak je odbio kupiti i školsku sliku, kako bi poštedio mamu zbog troška oko gradnje kuće. Bio je brižan veliki brat svojoj sekici. Provodili su svako drugo ljeto kod mojih u Hrvatskoj. Kad sam dolazila po njih, bježao je pod stol ne želeći natrag u Ameriku. Zagreb osta do smrti mjesto njegovih snova i čežnja, najveća radost djetinjih dana. Razmišljam često o nesretnoj sudbini Hrvata koja nas rastjera širom svijeta daleko od svojih milih i dragih, od rodne Grude, najljepše Zemlje na planetu. Da sam ostala kod kuće, moj zlatni dobri dečko vjerovatno bi živio i sada. Možda bi ga majka ispratila na vjenčanje i gledala ga kako uživa u gradu, kojega je do zadnjega časa nosio u srcu.

Pokoj ti vječni sine moj. Kratko bijasmo skupa u dolini suza, ali ostavio si neizbrisive tragove u životu svih koji te poznavahu. Tebi u čast, ulica uRagley, Lake Charlesu (Louisiana) nosi tvoje ime.

Hvala za svaki tvoj anđeoski osmjeh, za blagi pogled i topli zagrljaj. Hvala što si petnaest godina bio neprocjenjivo blago svoje obitelji, sunce mog života. Majka čvrsto vjeruje u  obećanje da će Gospodin Bog svoje vjerne nagraditi nebeskom srećom, gdje nema bola, suza ni smrti. Biti ćemo opet skupa i nitko nas više neće rastaviti. Čekaj nas na vratima raja.

(P.S. Sine, lijepi cvijete moj, oprosti mi što sam ti ne svojom voljom, nego nužde radi, uskratila rasti tamo gdje si nik’o i proveo nezabravljenih šest godina. Znam koliko si htio živjeti u rodnom kraju, stoga će majka tvoje mile kosti odpremiti u krilo svete Domovine, jer Hrvatska je bila i ostala tvoja neprežaljena ljubav).

Tuguje za tobom do groba tvoja ucviljena mama,

Lidija

O JADNA DJECO, MAJKE KROACIJE

(u sjećanje na mladoga Davida Frankovića)

”Majko, zašto je život okrutan tako?

Zašto ne može živjeti sva’ko

Tamo gdje su njegovi mili

Na grudi djeda gnijezdo svili

I stoljećima sretni bili?

Majko, u tuđinu ići ne želim,

Svoj Zagreb volim srcem cijelim.

Volim Markuševec, Kamenita vrata,

Volim junačku Zemlju Hrvata,

Tu, gdje se duša djetinjstva hvata.”

Te bolne riječi slatkoga čeda,

Koje zaborav izbrisat ne da,

U glavi šume svakog dana

Sve ljuća biva moja rana –

Preteška boljka neisplakana.

Otiđoh u svijet – sudba je htjela,

U Ameriku me ‘slavnu’ odvela

I kaznila me u vijek vijeka

Ranjenom srcu nema lijeka;

Ta gorka sudba hrvatskog čovjeka.

Moj divni David u tuđem svijetu

Spominj’o svoju Hrvatsku svetu,

Sanj’o Medvedgrad, katedralu,

Djecu iz susjedstva, veliku, malu,

I staru jabuku procvjetalu.

Petnaest u tuđini doček’o ljeta,

Predivan pupolj najljepšeg cvijeta.

Kuda hodio, Hrvat je bio,

Trobojku roda ponosno vio;

Mamino zlato, anđeo mio.

Bila Zahvalnica – radost u duši,

Dan kad se moj svijet zauvijek sruši.

Nemila vijest još grudi steže

Sjećanja strašna u mislim’ leže;

I nikad, nikad ne bi mi teže.

Što pod srcem je niklo i cvalo,

Što majčicom me rođenom zvalo,

Plod utrobe mi, blago najveće,

Vrutak radosti majčine sreće –

Toplom se domu vratiti ne će.

Davidova ulica u Louisiana

Čuvat će spomen kobnoga dana

Kad mladi Hrvat iz Zagreb grada

Nemilom smrću kobno strada,

A jedna žena plače i sada.

Sine moj dobri, u miru snivaj,

U markuševečkom groblju počivaj.

Majka je tvoje donijela kosti

Tu gdje ćeš mira imati dosti.

Sudbini gruboj, sine, oprosti.

Tuđino kruta, o rano ljuta,

Ima li svijetom ijednog kuta

Gdje Hrvat doma našao nije,

Gdje oko njeg’vo suzu ne lije?

O jadna djeco, Majke Kroacije…

Marija Dubravac, Brisbane

Hrvatsko nebo