Ž. Dogan: ‘Bivše’ podjele nastavljaju prkositi zdravom razumu

‘Bivše’ podjele nastavljaju prkositi zdravom razumu

Sličnost netom održanih parlamentarnih izbora sa svim dosadašnjim od 2000-te godine teško može biti poraznija. U krajnje polariziranoj Hrvatskoj, osim već notorne podjele na ‘antifašiste’ i ‘fašiste’ lijeve i desne političke opcije, jasno je došlo do izražaja da i sve etablirane stranke kao i one u pokušaju, ostaju duboko ukopane u svoje rovove tako da od vlastitog drveta ne vide šumu.

Očito je kako poslije prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, i (vjerojatno zato) nedavno smijenjene gospođe Grabar-Kitarović, nema značajnijeg hrvatskog političara, s lijeva ili desna, koji bi se usudio izići van iz rovova i zakoračiti preko crte razdvajanja s čistom željom da se postigne prijeko potreban nadstranački pristanak i dogovor o vitalnim nacionalnim i državnim interesima. Gledajući kako se ponašaju ti, nazovi hrvatski političari, čovjek se često zapita ima li zaista razlike između njih i onih iz bivšeg jugokomunističkog sustava? Ili se politika u današnjoj Hrvatskoj, isto kao i u bivšoj Jugoslaviji, opet vodi isključivo radi osobnih i partijskih interesa, a ne radi unaprjeđenja općeg društvenog dobra.

Slična je situacija i s biračima. Većina njih bojkotira izbore a oni koji glasuju rade to u skladu s svojom stranačkom pripadnošću ili nasjedanjem na uhodanu matricu medijsko-navijačkih manipulacija. Tako da svi izbori od 2000-te godine, počnu i završe se, više-manje, vrtnjom u krugu jednih te istih spinova, pogriješaka, podjela i zabluda.

Dodamo li povrh toga još i zdravom razumu neshvatljiv izbor dezorijentiranog Milanovića za predsjednika države na zadnjim predsjedničkim izborima te njegovo groteskno ponašanje na toj funkciji, dobijemo jasnu sliku zašto je hrvatska politika tipično balkanski tragikomična i disfunkcionalna.

Što su nam dakle pokazali protekli parlamentarni izbori i koje bi smo lekcije iz njih mogli naučiti?

Mentalno u Jugoslaviji

Prije svega da je Hrvatska politički nezrela, zbunjena i još uvijek na puno načina zatočena bivšim ljudima i bivšim načinom rada i razmišljanja. Ona je formalno izišla iz Jugoslavije, ali mentalno nije. Paradoks je u tome što i nakon 30 godina života u svojoj slobodnoj i samostalnoj državi, većina Hrvata ponaša se i radi kao da još živi u bivšoj Jugoslaviji. Svijest prosječnog Hrvata očito još nije dovedena u sklad sa činjenicom da Jugoslavije više nema i da sada svojim zrelim i odgovornim ponašanjem treba skrbiti o vlastitoj državi. Kako bi se dovela u red. Onako kako to rade Slovenci, Česi, Slovaci, Mađari, Poljaci i baltički narodi, koji su prošli kroz slične traume komunističkog kazamata.

Ključni problem je dakle taj što u Hrvatskoj još nije sazrela kolektivna nacionalna svijest i odgovornost za sebe i svoje. Dokle god većina naroda ne bude dovoljno politički zrela da naivno ne nasjeda na podmetnute spletke i manipulacije zbog kojih sama sebi bira i na vlast vraća razne Mesiće, Josipoviće, Milanoviće, Pupovce, Radine, na način koji je nezamisliv u drugim državama, u Hrvatskoj se ništa na bolje promijeniti neće. Već će ih, kao i do sada, u hrvatskom državnom Saboru, zabavljati loši glumci i šarlatani. A Hrvatska će sve više propadati i kliziti u ‘dobra stara vremena’.

Od silne zauzetosti međusobnim svađama i podjelama malo tko u hrvatskom političko-medijskom teatru apsurda primjećuje kako se u sklopu ubrzanog rješavanja srpsko- kosovskog gordijskog čvora u EU i Americi sve više zagovara novojugoslavenski pristup tom problemu. Radi se naime o nekakvoj zapadnobalkanskoj mini EU unutar velike EU. U okviru nje se s Hrvatskom kao faktorom stabilizacije tog područja ozbiljno računa. Zanimljivo, radi se upravo o rješenju kojeg su Mesić i Račan potpisali na Zapadno balkanskom summitu u Zagrebu 2000-te, i za koje se zalagao SDP-ov povjerenik za eurointegracije, Neven Mimica, na istoimenom summitu u Solunu 2003. godine.

Kako vidimo rušenje gospođe Grabar-Kitarović, koja se tome energično protivila (čime se silno zamjerila Angeli Merkel) te dovođenje Milanovića na predsjedničku funkciju kao i ova ‘nova’ Plenković-Pupovac vladajuća koalicija ostavljaju mjesto sumnji da priprema terena ide u tom pravcu. No, to je tema za neku drugu prigodu i za cijelu jednu knjigu, pa se vratimo proteklim parlamentarnim izborima. Koji su još jednom potvrdili da HDZ ima ne samo najstabilnije biračko tijelo već i da zna kako privući birače koji lutaju od stranke do stranke. Ali su potvrdili i njegovu najveću slabost, a to je da iako želi biti viđen kao stožerna suverenistička i demokršćanska stranka on se i dalje daje ucjenjivati velikosrpstvom inficiranim voždom ‘ugrožene’ manjine i prihvaćanjem lijevo liberalnih, moralno nastranih svjetonazora, dirigiranih od Soroševih nevladinih udruga i aktivista. Još mu samo fali pristanak na oživljavanje jugokomunističkih mitova i ubrzanje regionalnih integracija pa će Plenkovićev HDZ biti kompletno po volji Merkelove i EU birokrata.

Promašaj na izborima

S druge strane, hrvatska desnica mogla je na izborima puno bolje uspjeti da je pokazala više mudrosti ističući se više kao zdrava protuteža jugosoroševski odnarođenoj dubokoj državi i parazitskoj eliti općenito, a ne isključivo HDZ-u kao stranci. Domovinski pokret Miroslava Škore i Most nisu pokazali da znaju kako se privlače neodlučni birači iz svjetonazorski i programski suprotstavljenih stranaka, već su sav svoj napor rigidno fokusirali isključivo na rušenje HDZ-a i smjenu premijera Plenkovića. No, budući je pobjeda vladajuće stranke bila neočekivano uvjerljivija u odnosu na što se najavljivalo, postizborna stvarnost sada pokazuje sve negativne posljedice takve jednostrano vođene predizborne kampanje.

Sada je naime svakome jasno da su svojim jogunastim, hoće-ovo neće-ono ultimatumima (dok je zec još bio u šumi) lideri Domoviskog pokreta i Mosta poništili čitav jedan spektar mogućnosti zdravorazumskog kompromisa s vladajućim HDZ-om, što bi dovelo do poželjne zajedničke vlade i boljeg rada na zaštiti vitalnih državnih i nacionalnih interesa. Time se potvrdila stara boljka autentičnih hrvatskih suverenista – naglost i kratkovidnost.

Politika je umijeće ostvarenja mogućeg u postojećim uvjetima, a ne ultimativno zahtijevanje maksimalnog ili idealnog. Nisu badava još stari Rimljani govorili  „festina lente“ (žuri polako), „one step at the time“ (korak po korak) savjetuju mudri Englezi, a naš narod kaže „tko žuri vrat lomi“.

Lidere domljubnih opozicijskih stranaka i strančica u Hrvatskoj očito se nisu obazirali na takve savjete. Oni su htjeli sve, sad i odjednom. Zbog toga su karijere mnogih, nesporno talentiranih ali nezrelih političara, završile fijaskom.
Nadajmo se da to ne će biti slučaj s liderima i sudbinom Domovinskog pokreta i Mosta.

Kao i obično, sad kada je kasno vidimo do čega je doveo njihov zaslijepljeni juriš kojim su u predizbornoj kampanji rušili sve mostove prema HDZ-u i Plenkoviću. Do toga da će umjesto njih o hrvatskoj politici odlučivati i od sudjelovanja u vlasti profitirati ponovo oni treći – vječito ‘ugrožena’ manjina i jeftini oportunisti. Oni, za razliku od ljutih suverenista, nisu gledali HDZ-u u zube ni Plenkovićevu (anemičnu) krvnu sliku, već svoja posla, lukavo vrebajući svaku prigodu za ugradnju u vlast i postizanje svojih posebnih interesa i dugoročnih ciljeva. Ti interesi, gledano u širem kontekstu, nisu nimalo spojivi s interesima hrvatske države i naroda.

Postizborni rasplet događaja

Jeste li vidjeli Pupovčev ‘duhoviti’ predizborni spot (‘Pupi je za sve kriv’)? On je majstorski osmišljen od strane spin doktora da bi se diskreditirala svaka kritika i bilo tko, tko iznosi istinu i činjenice o njegovom antihrvatskom djelovanju (Bilteni, Novosti, zlonamjerne izjave, provokativno ponašanje u Saboru, odlasci na Vučićeve i Dodikove kontra mitinge proslave Oluje…) .

Vidite tog sretnika. On je jedini ‘hrvatski’ političar koji sebi može priuštiti luksuz (jer mu je mjesto u Saboru i vladi zagarantirano) da se u predizborno vrijeme zeza sa naivnim Hrvatekima kako bi ismijao i napravio besmislenim pokretanje bilo kakvog razgovora o njegovoj stvarnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni.

Dakle ovakav postizborni rasplet događaja i ‘nova’ koalicijska vlada Plenkovića i Pupovca svakako je dobra vijest za sve neprijatelje složne i uspješne Hrvatske.

Ali je loša vijest za većinu hrvatskog naroda, u trenutku kada bi koalicija HDZ-ea, Domovinskog pokreta i Mosta, dakle jedna autohtona hrvatska vlada, bila izraz njegove volje i sigurniji par ruku ususret neizvjesnom vremenu koje je pred nama. Tako se još jednom potvrdilo da u Hrvatskoj, zbog ‘viših’ i podzemnih utjecaja, ali najviše zbog vlastite političke nezrelosti i podijeljenosti, nije moguće postići trajniji oblik suradnje svih domoljubnih stranaka i izlazak iz ‘bivšeg’ stanja.

Vrćenje u krug

Očito je mudri Starčević bio u pravu kada je još prije 150 i više godina zaključio da smo mi kao narod puno toga propatili zbog naših okupatora i neprijatelja ali još više zbog vlastite naivnosti, propusta i pogriješaka. Činjenica je da su od tada do danas povijesna zbivanja potvrdila kako su upravo politička nezrelost i sloga bili među glavnim uzrocima naše patnje i stradanja. Tragično je to što mi iz naše povijesti ne učimo nego je sizifovski ponavljamo.

Ono što je potencijalno zastrašujuće za hrvatsku budućnost je još dublje propadanje u ponor međusobnih podjela i daljnja nepomirljiva polarizacija političkih stranaka i njihovih lidera. Zaista je zabrinjavajuće gotovo plemensko ponašanje vodećih hrvatskih političara koji izgleda ne mogu surađivati s bilo kime osim s ljudima iz svoje stranke i svojim istomišljenicima. Riječ dijalog i nadstranačka suradnja u cilju poboljšanja stanja u kojem se Hrvatska nalazi kao da ne postoji u njihovom rječniku. Umjesto toga oni radije stvaraju osobni kult ličnosti i sve one koji se ne slažu s njima marginaliziraju ili ih odstranjuju iz ‘svoje’ stranke. Pa onda ti odstranjeni osnivaju svoje stranke… i tako se ta besmislena priča vrti u krug.

Dakle, veliko postizborno pitanje koje još nije riješeno je – hoće li Domovinski pokret i Most, zahvaljujući respektabilnom postignuću (16 i 8 mandata) uspjeti održati taj pozitivan iskorak i razboritom politikom nastaviti privlačiti glasove najširih slojeva hrvatskog društva? Ili će, po već uhodanoj matrici, zbog ubačenih krtica, međusobnih konkurentskih obračuna i sabotaže ‘hrvatskih’ medija, rasplinuti se i biti zbijeni na marginu.

Činjenica je naime da se o njima još ne može govoriti kao o konačno definiranim i stabiliziranim strankama. U tom smislu nužno je njihovu organizaciju što prije dovesti na razinu ozbiljno etabliranih stranaka. Što znači na razinu gdje uz svu unutarnju demokratičnost i slobodu raznih mišljenja, u javnosti ipak ne može svatko govoriti i raditi što god hoće.

Poglavito Škoro ne bi smjro dopustiti da sebeljubljivi lideri minornih strančica i neovisni zastupnici koje čine njegovu koaliciju, željni medijske promocije sada nakon osvajanja mandata, počnu skakati jedan preko drugoga pokušavajući se dokazivati s ekstremno desnim glupostima i radikalnim istupima koji nisu po volji čak ni umjerenim domoljubima.

Vrijeme bivšeg, čvrstog ideološkog i stranačkog svrstavanja izgleda sve više ostaje za nama. To otvara prostor i prigodu za mlade stranke koje se znaju prilagoditi novim naraštajima i potrebama vremena, zadržavajući pri tom svoje identitetske i moralne vrijednosti. Ovi izbori su pokazali da je najbolja pozicija osjetljivi domoljubni centar, što je izgleda Plenković odlično uočio i upravo je takvim pozicioniranjem svog HDZ-a, polučio neočekivan uspjeh na izborima. Dobro je biti desno, ali ne ekstremno desno.

Takvi postaju lak plijen ‘bivših’ jugoudbaša, velikosrba i ‘hrvatskih’ mainstream medija, dajući se isprovocirati i navući uvijek na isti mamac, kako bi ih se onda Europi i svijetu prikazivalo kao babaroge ‘ponovnog buđenja fašizma u Hrvatskoj’. Nije problem što su takvi najdraži Pupovcu, kao vječita tema i hrana za njegove Novosti i Biltene, već što oni time od svojih stranaka ili koalicija odbijaju i obične Hrvate, ljude koji jednostavno ne žele više biti dijelom tog, uistinu dosadnog, ‘fašističko’- ‘antifašističkog’ cirkusa.

Svakome je jasno da postoji puno naslijeđenih stvari koji nas dijele i oko kojih se ne slažemo, ali međusobna suradnja i povjerenje građeno na istini i nadideološkom domoljublju mogu nas pomiriti i premostiti naše razlike.
Sigurno, o svemu treba argumentirano raspravljati i voditi žestoke polemike ali pri tome moramo dopustiti da bolja strana naše naravi prevlada. I znati što je za nas, kao narod i državu, dobro a što ne.

Naučiti iz prošlosti

Kada malo pozornije pogledamo kako su se hrvatski političari i narod općenito od osamostaljenja do danas ponašali i što su sve propustili, vidjet ćemo da smo jedino tamo gdje nema puno odnarođene politike ali ima puno domoljubne sloge i žara, u sportu (posebice nogometu) bili uspješni. Politički gledano, ostali smo kao djeca naivni, zbunjeni i prilično nesložni. Ne može nam se poreći ljubav za Hrvatsku, ali od te ljubavi često je jača međusobna ljubomora i želja za osobnim isticanjem, gazeći pri tom sve oko sebe.

Ima toga i kod drugih naroda, ali je to kod nas Hrvata (vjerojatno zbog povijesnih okolnosti) nekako jače izraženo.

To ne znači da smo loši ljudi (osobito ne prema drugima) ali da se volimo na loš način međusobno nadmudrivati, cjepidlačiti i dokazivati, to svakako. U tome smo vjerojatno prvaci svijeta i sami sebi najbolji suparnici i neprijatelji. Iz tog razloga proizlazi naša politička razmrvljenost i tek djelomično postignuće od onog što bi kao složna nacija politički zrelih ljudi mogli stvarno postići.