Šiljo: Korona, maskice i hrvatska politička ekonomija

Onoga časa kada bi svatko željan rada, poštene plaće i nagrade za poduzetnost, rad i inventivnost bio tražen i potreban i pošteno plaćen u domaćem privatnom sektoru, urušili bi se sami temelji na kojima je neosocijalistička politička klasa postala gospodarem poduzetništva, zapošljavanja, života i budućnosti hrvatskih ljudi i njihovih obitelji.

Zagreb – Ksaver, 14. srpnja 2020.

U blizini Ministarstva zdravstva čovjek hoće – ne će mora razmišljati o zdravlju i bolesti, o zdravstvu i politici. Istina, danas u Francuskoj slave svoj Dan Republike, koji je to postao radi spomena na napad na „zloglasnu“ tamnicu Bastilju odnosno na početak Francuske revolucije. Ozbiljni povjesničari koji su istraživali i provjeravali detalje svega toga otkrili su da je i ta tobože zloglasna tamnica i taj tobože spontani pravednički juriš duboko u zoni revolucionarne mitologije, dakle u velikoj mjeri što mistifikacija, što puka izmišljotina. 

No što možemo, izmišljotine se s vremenom pretvaraju u stvarnosti! Jest da „revolucija jede svoju djecu“, tako je bilo otpočetka, od Adama i Eve te Kaina koji je ubio Abela (moglo se dogoditi i obrnuto), no ta je revolucija u Francuskoj dalekosežno utjecala na budućnost Europe. A utječe i danas.

U Europi nisu nam, doduše, danas glavni problem ni tamnice ni juriši, nisu ni međudržavni ni međuvjerski ratovi, a ni obrambeni ratovi protiv osmanlijskih invazija, osim ako ćemo invazije migranata vidjeti kao uvod u one vojne. Dva glavna problema u fizičkom smislu danas su koronavirus i gospodarstvo. U ono prvo neki još ne vjeruju, misle da je sve to perfidna mistifikacije. Soros, Gates, „Deep State“, Kinezi ili neki drugi vragovi nešto su smislili i uz to prikačili određeni „narativ“. Koji glasi da je SARS-CoV-2 opasan virus. A nije! Nego da se njime ljude straši zato da nas jednog lepog dneva budu sve lepo cepili (cijepili). Pod muss!

I dok oko nas ima ponešto onih koji ne vjeruju u opasne viruse, nego u opake „teorije urote“, a novi virus smatraju pukom „mistifikacijom“, neke vrste podmetnutim prividom, teško bi bilo pronaći ikoga tko vjeruje da je i gospodarstvo privid. Ne, ono je realno, ono je realnije i od nevidljiva virusa i od svega ostaloga. A upravo je ono, širom svijeta, najviše pogođeno tim sićušnim virusom, koji uzima stotine tisuća života. No oponenti tvrde da bi i bez njega ionako ljudi umirali od ovih ili onih uzroka. 

Moglo bi se dakle, po takvoj teoriji, zaključiti da prividi ranjavaju i pomalo ubijaju stvarnosti. I da ljudi „umiru od straha“, kako glasi objašnjenje najzadrtijih „teoretičara urote“. 

Unatoč tomu, maskice za zaštitu sebe i drugih od koronvirusa vrlo su tražena roba. Kako se moraju mijenjati ili prati, potrebne su na svijetu milijarde takvih suvremenih štitnika za nos i usta. Tih zrakobrana koji nas ili druge štite od disanja, kihanja, kašljanja, šmrkanja i štucanja. Po ekonomskom pravilu (velika potražnja), maskice su danas višestruko skuplje nego što su bile prije koronske krize.

Zašto hrvatska država ne želi kupovati hrvatske maskice?

Današnji tjednik Nacional donosi razgovor s voditeljem proizvodnje osječke tvrtke Sophy, koja se svim silama bacila na proizvodnju maskica. On se zove Saša Martinović. U pokretanje proizvodnje njegova tvrtka uložila je oko milijun kuna. Kupila je stroj u lošem stanju, obnovila ga te u suradnji sa Strojarsko-tehničkom školom u Osijeku proizvodi za nj zamjenske dijelove. Na tom stroju dnevno proizvede 20.000 maski. 

Hvala dragom Bogu i dosjetljivim i poduzetnim ljudima, ipak i Hrvatska ponešto proizvodi. I to ponešto što je jako traženo na tržištu! I što ne proizvodi gubitke, koje porezni obveznici moraju pokrivati. No tu dobrim vijestima nije kraj. (A dobrih vijesti inače je tako malo u našim svakodnevnim narativima i naracijama.) Sophy naime proizvodi medicinske maske za lice iznimno visoke kvalitete. Imaju četiri sloja i jedine su takve  u Europi. Izrađene su od slojeva polipropilenskog flisa i filtera, udobne za nošenje, prozračne i pružaju visok stupanj zaštite. 

Sjajno!

No ni tu dobrom narativu nije kraj. Osim posebne medicinske žice, čitava je maska stopostotni hrvatski proizvod namijenjen isključivo hrvatskom tržištu. Prije no što je u travnju započela njihovu proizvodnju, tvrtka je pribavila sve potrebne dozvole, a certifikat joj je izdala Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode (Halmed). Maskice koštaju svega dvije kune, a kupuju ih privatne klinike i ambulante.

Sve  bolje od boljega!

No hrvatski narativ ne bi bio „hrvatski“ da se u nekom trenutku ne pojavi ono zloslutno „ali..“. Ono „ali“ kao kakav razbojnik iz zasjede. Tako na žalost i ovdje. Iako te maske, kako reče Martinović, „hvale i u njemačkim laboratorijima“, za njih uopće nisu zainteresirana hrvatska državna tijela, kao što su Ministarstvo zdravstva i ostali koji se bave nabavom medicinske opreme. Država radije uvozi kineske maske sumnjive kvalitete koje koštaju sedam kuna nego što ju zanimaju visokokvalitetne hrvatske maske koje koštaju dvije kune!

Hladan tuš! Oni koje zanima ostalo neka pročitaju intervju u spomenutom tjedniku. Nas ovdje zanima takva situacija kao „paradigma“, dakle kao obrazac hrvatske ekonomije. A budući da u ime države odlučuje politike, onda je to i obrazac hrvatske političke ekonomije. Po tom obrascu domaću se proizvodnju prezire, gazi, opstruira i uništava na svakom koraku. Još od časa kada smo postali „ludi“ za otvaranjem svoga tržišta strancima, i za prepuštanjem što više toga vrijednoga u ruke strancima. 

Nebrojeno je dosad bilo primjera kupovanja stranoga, nekvalitetnijega i skupljega umjesto kupovanja domaćega i kvalitetnijega, pa čak i da je ponešto skuplje od uvoznoga. To je „javna tajna“, o tom vrapci po svim krovovima cvrkuću toliko da su i sami sebi dosadili. Ili su već od neveselog cvrkuta promukli.

A privatna tvrtka Sophy ima i domoljubnu i socijalnu dimenziju. Voditelj proizvodnje ističe: „Putem online prodaje ne možete naručiti više od 100 komada. Želimo da što više građana dobije naše maskice po pristojnoj cijeni!“ – Da ne povjeruješ! Kada smo prošli put za neku takvu nacionalno-socijalnu osjetljivost čuli? Što bi na to rekli (tobožnji) socijaldemokrati? Što silni katolici koji u poduzetničkoj i poslovnoj praksi pokazuju neke posve drukčije sklonosti i kriterije?

Ovdje se ne će davati odgovor  na pitanje zašto je tako. Zašto hrvatska državna, paradržavna i druga tijela, trgovački lanci i ostali umreženi čimbenici radije uvoze negoli kupuju domaće. „Kupujmo hrvatsko!“ slogan je Hrvatske gospodarske komore (a i o njegovu se autorstvu vodi dugogodišnji i, čini se, bezizgledni sudski spor, ni prvi ni posljednji takav) koji možda vrijedi za (neke) obične ljude, ne i za one koji su ’strukturirani’. Za njih vrijedi „Kupujmo strano!“. Takvi, ’strukturirani ljudi’ masovno i ustrajno prkose temeljnoj ekonomskoj i domoljubnoj logici, od nabave i potrošnje domaće hrane i pića pa do ovih, evo, zgodnih i za zdravlje, time i za gospodarski opstanak, korisnih maskica.

Iza takvih odluke stoje osobni i klikaški interesi. Koje vrste, neka čitatelji prosude sami! (Ne mora Šiljo na svako pitanje odgovoriti.)

Dalekosežne posljedice nepovoljne monetarne politike

A sada, nakon lekcije o političkoj ekonomiji, proširimo vidik na monetarnu politiku. Tečaj kune spram njemačkoj marki (DEM) utvrđen je na početku, 30. svibnja 1994., kao 4,4 kune za 1 DEM. Danas bi, da je tako ostalo, za jedan euro (€) trebalo u mjenjačnici platiti najmanje 8,8 kuna. No već dugo nije tako. Umjesto da je kuna tijekom rata i poraća slabjela spram DEM-u, ona je, suprotno ekonomskoj i monetarnoj logici, ojačala. Sada je s ulaskom u „tečajni mehanizam“ (ERM II) njezin tečaj fiksiran na 7,53450 kuna za jedan euro. (Moći će se, ipak, prije najavljenog ulaska u eurozonu korigirati, do maksimalno 15 posto.) 

Nije malo profesora ekonomije i financija te stručnih publicista koji već 20-ak godina upozoravaju da je kuna „prejaka“. I da se time pogoduje uvoznicima i velikim trgovačkim lancima, a istodobno se konkurentnost hrvatskih proizvoda umanjuje na stranim tržištima. 

Vrlo jednostavno to je objasniti na ovom primjeru: Kada bi tečaj kune bio trećinu viši, dakle oko 10 kuna, što bi možda bilo realno i pošteno, i gospodarski pobudno, tada bi kineske maskice koštale blizu deset kuna na domaćem tržištu. A da maskice Osječani počnu izvoziti, one bi vani bile još kunkurentnije: umjesto 2,6546 centi po sadašnjem tečaju, jedna bi koštala svega 20 centi.

A proizvođač bi, mjereno u kunama, zaradio na stranom tržištu po komadu jednako kao i sada. Samo što bi potražnja bila još veća, pa bi svoju proizvodnju mogao jačati i jačati. I zapošljavati nove ljude.

Naravno, da je tečaj kune bio slabiji, i standard ljudi u Hrvatskoj bio bi niži, uzimalo bi se manje skupe automobile i manje skupe nekretnine i ostalo. No hrvatska bi se država i poslovni subjekti zbog manjeg vanjskotrgovinskog manjka neusporedivo manje zaduživali kod stranih, a povoljnije cijene onoga što naši proizvođači nude na stranim tržištima i više cijene onoga čime strani proizvođači obasiplju police domaćih trgovinskih lanaca bile bi bitno preokrenule hrvatsku razmjenu roba sa svijetom u korist domaće proizvodnje i izvoza. Snažnijom pak domaćom proizvodnjom bio bi stvoren i održavan veći broj zaposlenih te bi ukupni standard nakon prvog razdoblja rastao i, dapače, nadoknadio smanjenu kupovnu moć te s vremenom postao neusporedivo viši od ovoga sada, kada je – mjereno po domaćem proizvodu po stanovniku i po kupovnoj moći – iza nas od svih država članica EU-a ostala samo Bugarska. 

A i Vučić od Srbije prijeti da će Hrvatsku prestići. I ne prijeti on (samo) praznom puškom! Inače bi ga Plenković učas ušutkao pucnjem iz pištolja s metcima bez zrna poznatog pod nazivom „plašljivac“!

Bila bi se urušila čitava „Šuma Striborova“!

Da su dva-tri spomenuta temeljna odnosa prema vlastitoj proizvodnji i valuti bila drukčija, čemu treba dodati i drukčiji odnos prema hrvatskim iseljenicima koji su htjeli vratiti se i pokrenuti ovdje neke biznise, imali bismo danas neku sasvim drugu i neusporedivo bolju Hrvatsku. Nekoliko stotina tisuća Hrvatica i Hrvata ne bi moralo otići na „privremeni rad“ u druge europske i prekooceanske zemlje, nego bi uglavnom ostali ovdje. Vraćali bi se iseljenici, a dolazili bi i stranci. Hrvatska bi, ukratko, bila procvala. I ekonomski i demografski.

I ne samo to. Onoga časa kada bi svatko željan rada, poštene plaće i nagrade za poduzetnost, rad i inventivnost bio tražen i potreban i pošteno plaćen u domaćem privatnom sektoru, urušili bi se sami temelji na kojima je neosocijalistička politička klasa postala gospodarem poduzetništva, zapošljavanja, života i budućnosti hrvatskih ljudi i njihovih obitelji. Onoga trenutka kada bi gotovo svatko mogao svoje osnovne životne potrebe ostvariti radom u privatnom sektoru, a ne nužno u državnim, javnim, paradržavnim i o državnom, županijskim i lokanim proračunima i javni poduzećima ovisnim službama, sve bi se preokrenulo. Nestalo bi i političkog uvjetovanja i pogodovanja, mita i korupcije. Politička klasa ostala bi bez glavne „mrkve“ kojom ljude drži ovisnima o sebi i srozava ih na bijednu ovisničku ili poltronsku razinu. Svatko bi naime mogao takvima reći: Pa-pa, ne ovisim ja o stranačkom članstvu, o vezama i povlasticama, ja svoju radnu i poslovnu karijeru mogu ostvariti i bez vas!

Čitav sustav, čitava ovako nakaradna politička ekonomija, čitava kula političkog ’poretka’ sazdana od nepoštenih uvjetovanja i ovisnosti urušila bi se kao „Šuma Striborova“.

I pitanje (ne)morala u društvu i politici u velikoj bi mjeri bilo riješeno. Bila bi dovoljna jedna hrabra žena, koja voli svoga sina, odnosno svoj narod, da se čitava Šuma kojom upravlja moćni polubog Stribor uruši kao da je nikada nije ni bilo. Skupa s njime.

Je li sada za sve (pre)kasno, teško je procijeniti. Za početak, ne bi škodilo načitanima i nenačitanima posegnuti za ponečim od onoga što je napisala naša vrsna književnica, iz sasvim drugog doba, o sasvim drugim i drukčijim svjetovima, – Ivana Brlić-Mažuranić.

Šiljo/Hrvatsko nebo