Šiljo: „Da ste. Ali niste!“

„Da ste. Ali niste!“

„Gospodo iz vodstva i struktura HDZ-a! Domovinski pokret naličje je vaše ’mudre politike’. On je nusprodukt samo dijela vaših promašaja i iznevjera (kao što je i SDP nusprodukt nekih drugih), nešto uspjeliji odgovor na njih; on je obrnuta vaša slika i prilika. ’Krivnja’ nije na njemu, nego na vama. A tako je bilo i s vašim kandidatom za Pantovčak: Da ste vodili vjerodostojnu politiku, da ste odabrali pravoga predsjedničkog kandidata, nikakav Škoro (ili prije Mikšić, Bandić…) ne bi imao nikakve šanse. Dapače, i on bi tog vašeg kandidata podupro. – Da ste. Ali niste!“

Zagreb – Vidikovac, 2. srpnja 2020.

Sutrašnji petak posljednji je dan ove predizborne kampanje, koja će biti „okrunjena“ zaokruživanjem rezultata predizbornih anketa i suočavanjem „dvojice veličanstvenih“. A u onom slavnom filmu iz 1960. (remake iz 2016.) bilo ih je „sedmorica veličanstvenih“. Oni su hrabro (o)branili meksički gradić od bande zlostavljača:

Eh, gdje su nam sada legendarni Yul Brynner, Steve McQueen, Brad Dexter, Charles Bronson, James Coburn, Robert Vaughn i Horst Buchholz da stanu u ovu scensku obranu našega hrvatskoga Grada, državice nam kifličaste? No zamislimo li njihove stature u studiju u kojem bi se pod njihovim šeširima pojavile glave sedam političko-estradnih lidera hrvatskih (Andrej Plenković, Davor Bernardić, Miroslav Škoro, Božo Petrov, Tomislav Tomašević, Predrag Štromar i Radimir Čačić), bit će nam jako čudno da ovako složno poredani zajednički brane ugroženi grad. U mašti će se pucaljke pomicati prema unutra, jedne prema drugima, a ne prema van, prema nacionalnoj ugrozi…

Samo mala maštovita asocijacija!

Šiljo kani poštovati dva dana izborne šutnje, iako formalnopravno ne bi morao, budući da je Hrvatsko nebo u jurisdikciji druge države, BiH. No Šiljo je, unatoč tomu, i ovdje i ondje, i dalje „odgovoran“ i  lojalan uputama raznih stožera (iako ne čami „doma“ iliti „kod kuće“, nego „vršlja“ uokolo, pa ga sumnjiče da previše misli svojom glavom, a nimalo im se ne sviđa što to što misli ne skriva, nego slobodno izgovara!) pa će stoga samozatajno puna dva dana poštovati propisanu šutnju. A onda će … valjda opet o svijetu „sedmorice  veličanstvenih“ progovoriti. Ili možda ne će.

Povrh toga, svi mi (čestiti) „građani i građanke…“ („seljaci i seljakinje, navijači i navijačice, agitatori i agitatorice, intereždžije i šićardžijice, fanatici i fanatikice, ovisnici i ovisnice, apstinenti i apstinentice, bojažljivci i bojažljivice, skrivači i skrivačice…“) zaista smo zaslužili malo predaha. Do nedjeljnog jutra ili do nedjeljne večeri, kako tko. Uostalom, već punu godinu i pol stalno je nekakva izborna kampanja, predizborna ’ujdurma’, politička strka… Svaki čas uskoče u zaslone naših televizora i neki uskoci, istražitelji, policajci… pa virusi i kliconoše, a onda političari i dužnosnici imaju pune ruke posla kako bi „građanke i građane, seljake i …) uvjeravali da trebaju ostati mirni. S optimizmom podnositi sve što vide i čuju. I ne zaboravljati kako žive u sretnoj zemlji zadovoljnih ljudi nad kojom bdiju oni – naši vrli političari i dužnosnici, a osobito oni koji rado pokraj novinara i kamera projure u zgradu na Markovu trgu koja se zove „Banski dvori“.

Zanimljivo, u „Banskim dvorima“ ne stoluje hrvatski „ban“ (to su bili Berislavić, Jelačić, Mažuranić…), nego stoluje hrvatski „premijer“, koji je zapravo samo „predsjednik (Vlade RH)“, no koji se ponaša kao „kancelar“ (eh, da, nije li nam Njemačka uzor i „sunce naše“ od 60-ih godina naovamo?), izbližega nerijetko i kao „autokrat“, a sada među narodom tumarajući diljem Lijepe naše ne izgleda najednom nimalo napuhano ni nadmeno, nego pokazuje kako je „dobar k’o kruh“.

Bilo kako bilo, svekolika ova masovna i iscrpljujuća fertutma podređena je jednom jedinom cilju: ulasku stanovitog broja ljudi koji izgaraju za opće dobro, nacionalni prosperitet i demokraciju u jedno od dvaju impozantnih zdanja na Trgu sv. Marka. Između kojih se diči drevna hrvatska katolička crkva s onim jedincatim koloriranim krovom i s hrvatskim i zagrebačkim simbolima načinjenima od raznobojnih crjepova. Tako da se ne samo s hrvatskoga tla, nego i iz drona, zrakoplova i satelita može znati koja je ovo i čija je ovo zemlja.

No koja je ovo i čija je ovo zemlja mnogima koji su u kampanji nije baš toliko „prezentno“ pred očima. Više im je pred očima „prezentno“ ono veće, desno zdanje, gdje se nalazi Sabornica. A samo rijetkima, i prvima među rijetkima, pred očima je ono manje zdanje, slijeva. Ono u kojem je jedno vrijeme stolovao predsjednik Tuđman, sve dok ga jedna raketa ruske i jedna navođena bomba američke proizvodnje, točno naciljane od pilota JNA na onaj dio Banskih dvora gdje se on tog trenutka trebao nalaziti, za vrijeme kraćeg počinka nakon redovnog radnog objeda sa suradnicima i gostima, sve dakle dok ga te razorne naprave kao vrhunski izumi suvremenoga ljudskog uma nisu odande (zauvijek) „otjerale“. Na Pantovčak!

Nekoć bilo, sad se spominjalo!

Tako će se i ovi izbori jednom samo spominjati. Od onih koji u utrci sudjeluju, malo njih ostat će u trajnijem spomenu – čast vrijednim osvježenjima! I možemo se mi žalostiti, ljutiti ili srditi što na svim tim listama nema više „pravih“, poznatih, uglednih… što nema dovoljno velikana ni autoriteta. No, dragi čitatelji, pokušajte na prste dviju ruku, samo za sebe, nabrojiti današnje nacionalne autoritete sa svim mogućih područja, a zatim pokušajte sami sastaviti jednu jedinstvenu, vlastitu listu od 10, 14 ili 140 imena uglednih, stručnih, domoljubnih, ne prestarih, ne premladih, muških i ženskih podjednako… autoriteta, i to onih koji su povrh svega talentirani i za politiku, i za koje ste sigurni da bi htjeli sudjelovati u intelektualnim „sučeljavanjima“ s autoritetima kao što je ona usrećujuća Peovićka, ili bistroumni poduzetnik Kerum, ili onaj sveznajući Mrsić, koji je kandidatkinju DP-a Vidović-Krišto nazvao „ekstremnom ljevičarkom“, aludirajući valjda na njezine simpatije za Hitlerovu stranku, koja je doista bila „ljevičarska“: u nazivu je imala izraz „socijalistička radnička partija“: Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei – NSDAP. Samo što je to „socijalističko“, a time i „ekstremno ljevičarsko“, ideološki mnogo bliže njemu, Mrsiću, negoli  njoj, Vidović-Krišto. Bumerang. Što možemo, valjda slabo pamćenje! Godine čine svoje. A i godine potpomognute ženinom skrblju i imovinom, muške ponešto „usali“. (Ili je i takvo što napisati – kažnjivi „seksizam“? Ovisi s koje strane gledate.)

Ovi slučajni i jače kolorirani elementi neusporedivo šireg mozaika imali su za cilj pokazati kakvo nam je stanje. I ne samo na najvišim, nego i na nešto nižim, i još nižim, katovima i zaslonima suvremenoga hrvatskog društva. Odraz toga i takvoga stanja jesu i ove izborne liste. One su svakako proizvod političkih okolnosti kakve imamo unatrag 918., pa unatrag 102, pa unatrag 79, pa unatrag 75, pa unatrag 30, pa unatrag 20, pa unatrag 4-5 godina. No jesu i zrcalo nas samih, „širokih narodnih masa“, takvih u kakve smo se podosta pretvorili.

Ipak, najveće „autorsko pravo“ na ovakvo mnoštveno stanje u njegovim lošijim i ružnijim dimenzijama imaju domaće nelustrirane snage, koje su moćnije sada nego krajem 1980-ih. S njima u simbiozi našle su se i naprednjačke strane snage, svi znamo koje. A između jednih i drugih, kao bubreg u loju, smjestio se sada vladajući HDZ. Čiji se vrhovni vrh skupa s čitavim obrambeno-obranaškim vijećem jako zabrinuo i uskopistio zbog toga što toliko jača jedan benigni Domovinski pokret, pa i „taj Most“, više od očekivanja. Kako je to moguće? „Mi sve znamo, iskusni smo, sposobni i stručni, mediji svaki dan izvješćuju o našim velikim postignućima, reklame o nama iskaču iz svake stranice koju prosječni „građanin ili građanka“ otvori na zaslonu, imamo novaca, imamo i posebnih znanja, znamo i što je „crni labud“, imamo svoje ljude posvuda i među svima… a ono opet ne stojimo sjajno! Ugrožavaju nas zdesna (sredine ionako nema, to smo mi), iako bismo mi radije da nas ugrožavaju samo slijeve, to bi bila divota. A dosad smo uvijek uspijevali demontirati, izvana i iznutra, svaki pokušaj da na desnici nešto ozbiljno nastane…Što je sad ovo?“

Na to im se mora odgovoriti: „’Domovinski pokret’, kako i sama riječ kaže, odgovor je dijela naroda i ’organiziranih snaga’ na sve vaše nebrojene iznevjere. Još se dobro i držite, zaslugom davno pokojnog ’oca suvremene hrvatske države’ i hrvatske (konzervativne) nostalgije. Ako je DP doista tako loš i šaren kako mislite – a Stipe Mesić daje vam za pravo kada omalovažava tu snagu prijezirnom ocjenom kako je okupio ljude ’s koca i konopca’ –, kako to da vas tako ’loše’ društvo može tako ’dobro’ ugroziti?“

I treba vam to potanje objasniti:

„Može vas ugroziti tako što ste mu vi svojom ’kvalitetom’ otvorili širok prostor. Gospodo iz vodstva i struktura HDZ-a! Domovinski pokret naličje je vaše ’mudre politike’. On je nusprodukt samo dijela vaših promašaja i iznevjera (kao što je i SDP nusprodukt nekih drugih), nešto uspjeliji odgovor na njih; on je obrnuta vaša slika i prilika. ’Krivnja’ nije na njemu, nego na vama. A tako je bilo i s vašim kandidatom za Pantovčak: Da ste vodili vjerodostojnu politiku, da ste odabrali pravoga predsjedničkog kandidata, nikakav Škoro (ili prije Mikšić, Bandić…) ne bi imao nikakve šanse. Dapače, i on bi tog vašeg kandidata podupro. – Ali niste!“

Šiljo/PHB/Hrvatsko nebo