Šiljo: Temeljna predizborna dvojba

Vrijeme:8 min, 57 sec

 

Tražimo odgovore, a ne prigovore kao glavne adute u medijsko-političkoj areni! Birači kandidatima moraju ovaj put vrlo odlučno reći: Volovi se drže za rogove, a ljudi se drže za riječ! Pogazite li danu riječ, grabit ćemo vas za rogove gdje god vas sretnemo!

 

Zagreb – područni Vešeraj, na srpskopravoslavni „Vidovdan“, 28. lipnja 2020.

Kako se datum izbora primiče, a ankete i drugi uvidi u raspoloženja pobuđuju nervozu, poglavito među čuvarima poslijetuđmanovskog poretka, sve više prljavog rublja isplivava na površinu. U nedostatku jačih argumenata, poseže se – nerijetko uz isplaćene ili obećane „škude“ kao protuuslugu – za bespoštednim ogoljivanjem protivnikā i njihovih istinitih ili iskonstruiranih ili izmišljenih nedoličnih i slabih točaka. Poseže se zatim i za vađenjem osobne i obiteljske utrobe, za izletima u nedavne ili davne godine nekih osoba koje su uključene u ovu veliku predizbornu igru ili s njome obiteljski povezane. 

Kao da je zapravo riječ o još jednoj pokeraškoj partiji, na kraju koje, po potrebi, neki od „involviranih“ kauboja, baja ili hajduka mogu potegnuti i – revolver, samokres ili kuburu. Varanje na kartama inače je prešutno priznata metoda. No u onomu tko gubi proradi ponekad i „pravednički gnjev“.

(Odakle spominjanja srpskopravoslavnog „Vidovdana“ /standardno hrvatski po zapadnom kalendaru to bi bilo „Vidovo“, kao recimo Jurjevo, Spasovo, Petrovo i Pavlovo – koje svetkujemo sutra, u ponedjeljak – ili Tijelovo/: Odatle što je srpski osvajački bizantinizam urezao duboke tragove u ovaj grad, zemlju i duše, i što ih urezuje i dalje. Kao vidljiv primjer  navedimo svježe prokazivanje „američko-srpske“ mladosti žene Miroslava Škore – najprije u beogradskom glasilu „Ćirilica“ – i time  izravno uključivanje iz Srbije u predizborna zbivanja u Hrvatskoj, u koja se već uključivao i srbijanski predsjednik Vučić. U suradnji s „petom kolonom“ u Zagrebu, razumije se.)

Budnica protiv Bujice

Danas je, dakle, publicist i odnedavno voditelj pred izbore pokrenute Budnice na Osječkoj televiziji (koja je pod kontrolom prohadezeovskih šefova) odgovorio na najnoviji napadaj na njega, koji se sastojao u fotografiji iz g. 1990. i njoj priloženom tumačenju. Što je njemu prigovoreno, i što je on odgovorio, nema smisla prepričavati. Koga to zanima, neka pogleda njegov tekst na maxportal-u (koji je isto tako pod nadzorom HDZ-a): 

MARKO LJUBIĆ ŽESTOKO UZVRAĆA! Škoro i Bujanec su sigurnosni problem Hrvatske!

 

Objektivna ocjena, ako takve u svoj ovoj zbrci, ili u igri „detektiva i kriminalaca“, uopće može biti, takva je da se Marko Ljubić uglavnom uspješno obranio. Te da je istodobno zadao više teških protuudaraca Škorinoj strani, a napose njegovu glavnom promotoru Velimiru Bujancu, kod kojega je ne tako davno i sam nerijetko i prijateljski gostovao i bio dočekivan s „lovorikama“. 

(Politika posvadi mnoge prijatelje. A osobito „prijatelje“.)

Problem je i kod Ljubića i kod niza drugih to što je ustrajno i isključivo kritičan samo prema onoj drugoj, „protivničkoj“ ili „neprijateljskoj“ strani. Onako poput Borislava Ristića, koji je jučer, u subotu, u Večernjem listu sustavno pobrojio sve Škorine „grijehe“, u članku pod naslovom „Gospodin Škoro nikad ne laže, samo ponekad ne govori istinu“. Bez ulaženja u njegove prigovore, mora se primijetiti ovo: Kada se već poziva na „istinu“ kao temeljno mjerilo, profesionalni novinar-komentator morao bi znati da je bitna značajka „istine“ objektivnost, obuhvatnost, nepristranost, (Sine ira et sutudio!) dubina i – otpor svakoj manipulaciji. Zato što se i istinom može i te kako manipulirati u nečiju (vrlo prizemnu) korist. A kamoli poluistinama, glasinama i izmišljotinama.

Neovisni analitičari i publicisti morali bi naime sagledavati obje odnosno sve strane u „igri“. (Novinari su savjest društva, to im je jedna od glavnih vrijednosnih odrednica.)  Ovako, ispada da su mnoge emisije (uključujući i Bujicu i Budnicu i neke druge) i kolumne samo tendenciozni, jednostrani i navijački prostori. Da se urednici i novinari daju pretvoriti u stranačke aktiviste i političke agitatore. Na takav način do istine u širem javnom prostoru koja bi za hrvatski narod bila spasonosna nikada ne možemo doći. I nije opravdanje za uporabu „vlastitih“ ili čijih god medija za agitiranje to što su i mediji glavne struje angažirani za političko agitiranje, samo na suptilnijoj i perfidnijoj razini.

S perfidnošću na kraj ne ćemo izaći tako da ju oponašamo, i to na „proziran“ način, nego, ako ikako, onda s pomoću istinoljublja i pravičnosti, dakle i kritike onoga što je loše i afirmiranja onoga što je dobro – i kod „naših“ i kod „njihovih“. Svima nam je u uhu socijalistički „Agitprop“, i svi se s pravom ljutimo i vrijeđamo kada tobože slobodni zapadni mediji o nama izvješćuju kao produžena ruka dotičnih državnih politika ili nekih opskurnih skupina i centara moći.

 

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao…

Sva ta skupa unutarhrvatska uzajamna blaćenja, tko god u čemu faktografski ili politički bio u pravu, stvaraju mučan dojam. Zato što se mnoge sudionike prokazuje kao „ovakve i onakve“, i što to izaziva gnušanje ili zbunjenost kod mnogih birača. Što im pomaže zaključiti kako se „više nikomu ne može vjerovati“. I što ih odgoni od praćenja medija i od izlaska na biračka mjesta. Ili što druge čini ovisnicima o takvim  medijima i fanaticima pojedine „opcije“.

Kad je riječ o „prljavom rublju“ i „vađenju (smrdljive) utrobe“, Hrvatu i kršćaninu preostaje samo dvoje:

Kao prvo, sjetiti se Psalma 130. i zaziva u njemu:

 

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?

Al’ u tebe je praštanje da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.

Duša moja čeka Gospodina više no zora stražu noćnu,

Jer je u Gospodina milosrđe i obilno je u njega otkupljenje.“

 

Kao drugo, svatko djelatan u javnom prostoru morao bi se deklarirati nastupa li kao političar, kao novinar, ili kao politički kolumnist/komentaror/analitičar sa svojim osobnim stajalištima, koja kao takva ima puno pravo zastupati. Ali samo kao svoja stajališta! Ne kao naređena. Novinar ne smije biti prijenosnik naređenog „mišljenja“. Nevolja je u tomu kad se tko hoće prikazivati kao nezavisan, a svi vide da se ponaša kao da je „u (nečijoj) službi“. Da iz njega ne progovara slobodna svijest i savjest, nego ono što je od njega „naručeno“ izgovarati. 

Po čemu se takvo lažno predstavljanje najlakše prepoznaje? – Po jednostranosti! Po „prenemaganju“. Po tomu što, kako ga god „baciš“ i što god da kritički ima primijetiti, dotični uvijek udara ne jedne, a štedi druge.

Nadalje, nasuprot tako omiljenim samohvalama i samoobranama jedne strane ili pokudama i špotanjima druge strane, mora se inzistirati na načelu kritičke distance i ravnovjesja i u pohvali i u kritici. 

Razumljivo je da se mora sve  i svakoga provjeravati. I sv. Pavao pozvao nas je: „Sve provjeravajte: dobro zadržite, svake se sjene zla klonite! (1 Sol 5,21-22)“ Potrebno je dakle imati otvorene oči i izoštren pogled. No potrebno je i duh imati otvoren za dobro, pa i kod protivne strane, za ono novo i bolje kojem se nadamo. A ne ostajati skučen i zatočen u zidinama dosad potvrđenoga kao jedino „zadanoga“.

Nitko nema monopol na sve dobro, ali ni „povlasticu“ na sve loše. Dobro i loše ispremiješani su i u nama i među nama. Zato se mora precizno razlučivati jedno od drugoga, – ali se jedno od drugoga ne smije nasilu odvajati ili prikazivati selektivno. A još manje dobro priznavati samo na jednoj, a loše prepoznavati samo na njoj protivnoj strani. 

 

Tražimo odgovore, a ne neprestane prigovore!

Žalosno je stoga i neoprostivo da se je glavnina predizborne rasprave svela na osobna prokazivanja i obezvrjeđivanja po crno-bijelom obrascu. I da su pritom posve u sjenu pala sva ona pitanja na koja hrvatski narod dugo, i sa sve više tjeskobe, čeka prave i određene odgovore. 

Tražimo odgovore, a ne neprestane prigovore kao glavne adute u medijsko-političkoj utakmici! Od medija očekujemo da nam pomažu u vrjednovanju, a ne da nam „ispiru mozak“.

Nije slučajno da se težište u ovoj kampanji prebacilo s programske na osobnu (i osobito na ružno-osobnu) razinu. Svi, poglavito vladajući, koji imaju realno iskustvo upravljanja javnim poslovima, znaju da nije nimalo lako ponuditi prave odgovore. Lakše je iznositi neobvezujuće dobre želje i sipati iz rukava olako davana obećanja. U stilu: Prosječna plaća bit će tisuću eura! Kojeg li demagoškog zavaravanja! Otvoreno je pitanje hoće li država  do  kraja ove godine uopće moći svima u državnom i javnom sektoru isplaćivati pune plaće! I dokad će moći subvencionirati (minimalne) plaće u privatnom sektoru. Osim toga, plaće u privatnom sektoru i slobodnom poduzetništvu zasigurno ne će premašivati iznose neto zarađenoga. One će dakle ovisiti o tome koliko će poduzeća zarađivati, a ne o tome kolike će prosječne plaće vlada privatnim poslodavcima „propisati“.

U  krajnjoj liniji, razdoblje u koje smo posljednjih mjeseci i godina ušli suočava nas s brojnim novim teškoćama, prijetnjama i ugrozama, kako na globalnom, tako i na europskom, regionalnom i nacionalnom planu. To sve dodaje se na već postojeće ’sistemske slabosti’. Različiti su aspekti bitni, a ozbiljni političari i budući zakonodavci morali bi za sve njih znati, o svima voditi računa i pred biračima trijezno iznositi što je to pred nama i što namjeravaju u tom pogledu činiti u danim okolnostima. Sa sviješću o svim „polugama“ kojima (ne) raspolažemo.

 

Dvojba je dakle između samo staroga i staroga plus novoga 

U ovom trenutku dvojba je samo jedna: glasovati za održanje „stabilnosti“ kakvu imamo pod vladama HDZ-a i SDP-a ili glasovati za nešto što će otkočiti nove pozitivne energije i uvesti u igru nove  igrače. Za status quo ili za neke nove odnose  koji će, kako bi rekli psiholozi i sociolozi, „osloboditi kreativne energije“. Dvojba je dakle između samo staroga i staroga plus novoga. Odabrati staro znači odobriti i svu dosad poznatu negativnu „bagažu“ i s njome se unaprijed pomiriti. Dati  šansu i novomu znači prihvatiti i ne male rizike, ali i otvoriti put oslobađanju od makar dijela negativne „bagaže“.

Duh nam ne smije klonuti niti u ružnoći svijeta i politike smijemo  nalaziti alibi za svoj bijeg od svijeta i politike. U poznatoj apostolskoj pobudnici iz g. 1988. o angažmanu katoličkih laika (svjetovnjaka) papa Ivan Pavao II. upozorio nas je sve: „Nipošto ne mogu biti opravdanje ni za skepticizam ni za povlačenje kršćana iz politike optužbe o laktašenju, idolatriji vlasti, sebičnosti i korupciji kad je riječ o nosiocima vlasti, članovima parlamenta, vladajuće klase, političke partije, kao ni dosta rašireno mišljenje da je politika mjesto neizbježne moralne opasnosti.“

Politika jest „mjesto moralne opasnosti“, ali jest i mjesto mogućega činjenja dobra! Dobra za bližnje, dobra za zajednicu, dobra za potomstvo. One koji to razumiju i osjećaju, kojima nije svejedno što će se s hrvatskim narodom i s Hrvatskom događati ubuduće, nikakvo crnilo ne će posve obeshrabriti. Naprotiv, nastojat će činiti sve što mogu da unatoč „crnilu“ u prvi plan prodre ono što je svijetlo i dobro.

A birači kandidatima moraju ovaj put vrlo odlučno reći: Volovi se drže za rogove, a ljudi se drže za riječ! Pogazite li danu riječ, grabit ćemo vas za rogove gdje god vas stignemo!

 

 

Šiljo, Hrvatsko nebo