Šiljo: Što je ostalo od tuđmanizma?

Dosadno je i isprazno slušati, čitati i citirati prigodne fraze s pozivanjima na pokojnog Tuđmana koje su Plenković i Kapulica u svečanoj prigodi 31. rođendana HDZ-a izgovorili, „dokazujući“ ideološki i politički kontinuitet ondje gdje više gotovo nikakva kontinuiteta ni nominalno nema. I to neposredno uoči kritičnih izbora.

Zagreb – Nogometni klub Jarun, 17. lipnja 2020.

HDZ je na Jarunu danas proslavio svoj 31. rođendan. Plenković i odabrani dužnosnici u prvom, ostarjeli o odebljali i ne baš vedri Vladimir Šeks, a rijetki sudionici tog događaja te ostali ostarjeli utemeljitelji tu negdje. Otraga dio drugoligaških dužnosnika, poneki prvoligaški i podosta ostalih. Šareno društvo. Puk i dužnosnici odnosno „šarže“ većinom izmiješani. Pučka je to stranka! Demokršćanska je to demokracija!

Među utemeljiteljima je najmlađi Mario Kapulica, u ono doba 20-godišnjak, koji je zato slovio kao „predstavnik“ mladih. Njega je ovaj put Andrej Plenković stavio sebi zdesna. Tog nekoć tuđmanovca, pa pašalićevca koji bijaše napustio HDZ (poput Zdravke Bušić, koja se kao maskota „kontinuiteta“, a i „iseljeništva“, našla među povlaštenima u prvom redu) i godinama izbivao iz njega u Hrvatskom bloku i „kućnoj radinosti“, onda se po milosti Karamarka i Brkića poput Lesija „vratio kući“ (kao i Z. B. i još neki odmetnuti među Pašalićeve, tobože, „desne radikale“), a poslije se (kao i Z. B.) prebacio na stranu Plenkovićevu, u sada mnogo više „partiji“ negoli stranci, o „zajednici“ da se i ne govori…

Od obitelji Tuđman ne vidi se da je bio nazočan itko.

Dosadno je i isprazno slušati, čitati i citirati prigodne fraze s pozivanjima na pokojnog Tuđmana koje su Plenković i Kapulica u toj svečanoj prigodi izgovorili, još jednom „dokazujući“ ideološki i politički kontinuitet ondje gdje više gotovo nikakva kontinuiteta ni nominalno nema. I to neposredno uoči predstojećih izbora! Ima samo nekoliko što ostarjelih i oronulih, što odveć ugojenih prvih i pravih utemeljitelja. No oni ionako u toj „Tuđmanovoj“ stranci služe uglavnom za to da bi ih „pokazivali“ u ovakvim prigodama. Kao što Australci koji su potomci osvajača i otimača tuđega teritorija turistima pokazuju domicilne i izvorne ’suvereniste’ – Aboriđine.

No zato Plenković istaknu i Tuđmanov i današnjega HDZ-a „suverenizam“. Kako li se samo te divotne riječi upravo pred ove izbore „sjetio“? Je l’ zato što se „utopljenik i za slamku hvata“? Il’ zato što njemu i njegovoj stranici bez Programa (temeljnog programa te stranke doista nema već dugo na njezinoj mrežnoj stranici!) i bez identiteta samo još to nedostaje da iluzija o „kontinuitetu“ HDZ-a od Tuđmana do Plenkovića bude savršena?

U čemu je ta iluzija najperfidnija? – U tomu što se citira one Tuđmanove riječi koje je on u danim okolnostima „morao“ izgovoriti, a zanemaruje se i kontekst i razloge njegovih „diplomatskih“ formulacija, isto tako i čitava njegova filozofija nacionalne povijesti, nacionalnog oslobođenja, hrvatske emancipacije i samoostvarenja.

Zanimljivo, ljevičarski portal telegram.hr otkrio je da je HDZ na svojoj Facebook-stranici „kropao“, tj. odrezao Josipa Manolića s fotografije koja je njega s još nekima uz Tuđmana prikazivala toga povijesnog dana 1989. u jarunskom nogometnom klubu. Nisu ga izbrisali, nego su samo taj, desni, dio te već prašnjave fotografije – odrezali. I prenijeli na fejs ono što je od izvorne ostalo.

Kako i ne bi! Tȁ Manolić upravo ovih dana kao zloguka Sova prognozira da će Bernardić istisnuti Plenkovića s mjesta prvog čovjeka izvršne vlasti u ovoj, kako je aktualni Predsjednik države blagoizvolio reći, „slučajnoj državi“. Plenković ga zato (ili mu je to do groba odani Kapulica učinio potajnu dobrohotnu uslugu?), izbacuje iz HDZ-ova pamćenja. (Vratit će ga opet na sliku kada izbori prođu. Imajte samo malo strpljenja, vi nestrpljivi ljevičari koji i u tomu vidite znak da se HDZ odmiče od antifašizma!)

Sve ovo rečeno je samo kao uvod u mnogo ozbiljniju temu, u ozbiljno pitanje koje glasi: Što je ostalo od tuđmanizma? Na koje Šiljo nema namjeru odgovoriti. Bolje će biti da svatko zaviri u Tuđmanove knjige – ili knjige o njemu (ima li ih koliko?) – i sam donese ovakve ili onakve zaključke. Ionako je u Hrvatskoj danas prevladavajuća maksima „Svak svoje zna!“ A kako mnogi te knjige nemaju, i kako sve manje ljudi stiže čitati knjige, evo svima besplatno i bez muke dvaju prigodnih citata iz Tuđmanovih dvaju odavno povijesnih govora te godine 1989. Prvi je držao u prostorijama tadašnjega književničkog društva na tadašnjem Trgu Republike 28. veljače, a drugi u zakračunatoj prostoriji nogometnog kluba na Jarunu – na „nejavnom mjestu“, nakon što je komunistička policija zabranila osnivačku skupštinu na „javnomu mjestu“, zbog opasnosti od „uznemiravanja“ građana. Svatko, dakle, neka sam za sebe sravni s autentičnim, Tuđmanovim tuđmanizmom sve ovo što se (i kako se, s kojim jezikom i stilom) danas trži na hrvatskoj političkoj tržnici. 

Iz govora na tribini Društva književnika Hrvatske, 28. veljače 1989.

Na hrvatskom tlu hudobne golomrazice sedamdesetih godina, pa i razvaline olujine i novokrčevine osamdesetih, poticale su sazrijevanje razboritosti, u smislu svestranijih prosudbi svih čimbenika što uvjetuju okolnosti i predodređuju ishode. Ali usporedno s mudrošću potiskivanja mladalačkog zanesenjaštva i nerazboritog steklištva, množila se – u ime tobožnje promišljenosti – oklijevalačka kolebljivost, pače i poslušnički kukavičluk. (A dakako, na takvoj muljavini i kojekakav korov biva uspješniji u izazivanju obmana, sumnji i rastrojstva.) 

Zbog svega toga nije nimalo slučajno, što nasuprot različitim lobbyjima ovdje i po svijetu, što uvijek znaju i čine ono što treba da bi provodili i nametali svoju volju, u Hrvatskoj su brojniji nego drugdje “trebalo-bisti”. Naime, takvi koji i onda kad dokuče da bi se nešto moralo i valjalo poduzeti, to bi ipak trebalo da učini netko drugi… 

No, unatoč svemu tomu, hrvatska misao nije ni šutjela, a kamoli zamrla, ni u ono zlehudo doba kad su sa šutnjom Hrvatske probijali uši domaće i svjetske javnosti. Uostalom, ima vremena u životu i čovjeka i naroda kad je i šutnja itekako rječit govor… Ali isto tako dođe i vrijeme kad zaparna utihnina postane toliko nesnosnom da se disati ne može, te sve što živjeti hoće vapi za hukom vala, pa i bljeskom groma. 

Zbog toga je u Hrvatskoj već prilično dugo sazrijevala misao da valja izići iz sjene mučnoga muka.

[…]

Naime, čak i naša kulturna, a pogotovo službena glasila, novinstvo i RTV, a uglavnom i politički djelatnici, pridržavaju se još uvijek, podjednako ustrajno, čudne logike i dvostrukih mjerila. I onda kad se izjašnjavaju za demokratizaciju i pluralizam, oni su opsjednuti potrebom da se ograđuju, pače i napadaju izvorno hrvatska stajališta, zazirući od njihove pojavnosti čak i na posve znanstvenim i stručnim, pa i umjetničkim područjima. Oni provode politiku “čistih ruku” naspram hegemonizmu i unitarizmu. A sveukupno povijesno iskustvo upućuje na njenu nedjelotvornost. Imao sam, na žalost, tu sreću da sam već prije tri desetljeća, pa nadalje, bio među onima koji su ukazivali na činjenicu da je upravo takva politika vodila tome da svako hrvatsko gledište – bez obzira koliko bilo objektivno i znanstveno, ili marksističko – bude žigosano kao nacionalističko i separatističko, dapače i kao ustaško. A svi oni što su se “dokazivali” provedbom takve politike “čistih ruku” nisu izbjegli sudbu da na kraju budu ozloglašivani čak i gore od onih koji su se zauzimali za principijelno otvoreno razmatranje spornih pitanja, mjesto ideološkog zamagljivanja i samozavaravanja. 

Budući da nas je takva ne-politika skupo stajala – kao znanstveni i kulturni djelatnici – imamo ne samo pravo nego i dužnost da skrećemo pozornost na njenu pogubnost i neodrživost. I na osobnu odgovornost svakoga, javnog, kulturnog i političkog djelatnika za svoja gledišta i postupke u današnjim previranjima. 

Iz govora na osnivačkoj skupštini HDZ-a 17. lipnja 1989. u NK „Borac“ na Jarunu

Događaji što su se odigrali u proteklom razdoblju – od najavnog skupa do danas – još su više istaknuli povijesnu potrebu pokretanja HDZ-a na onakvim programskim osnovama kakve smo predočili javnosti. To se očitovalo prije svega u tome s kakvim nas je prihvaćanjem i nadama dočekala hrvatska i druga demokratska javnost u zemlji i u svijetu. Ali isto tako i u načinu s kakvim smo nerazumijevanjem i suzdržanošću odbijani iz službenih redova, pa čak i s pomahnitalom mržnjom od pobornika hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih tendencija. 

Sva zbivanja, i to svakim danom sve više i prešnije, dokazuju ispravnost pothvata koji ide za tim da HDZ postane izvornim i vjerodostojnim predstavnikom “onoga hrvatskoga javnog mnijenja što se zasniva na nepatvorenoj povijesnoj baštini hrvatskoga naroda, a i ostalih kojima je Hrvatska domovina”, a koji “teže općečovječanskim idealima suvremena civilizirana svijeta” (Prednacrt, čl. 1.). Unatoč tomu što smo ovo polazište naših programskih osnova (čl.1. Prednacrta) i pobliže jasno i nedvosmisleno odredili, doživjeli smo ne samo iskrivljenja i nedobronamjerna tumačenja nego i zlopaka pogromaška žigosanja. Mi smo, naime, u programskim osnovama zapisali a sada ponavljamo da “HDZ smatra da suvremenu demokratsku hrvatsku nacionalnu svijest” a i cjelokupnu djelatnost treba graditi – na onim sastavnicama koje su bitno pridonijele oblikovanju hrvatskog povijesnoga i kulturnoga entiteta (čl. 6.). 

Pošto podsjetismo “da u ranijoj povijesti zasluge za održanje i civilizacijski razvitak hrvatskog naroda” pripadaju svim njegovim staležima, te crkvenoj i svjetovnoj inteligenciji najrazličitijih duhovnih (i religijskih) opredjeljenja, rekosmo: 

“U novijoj povijesti, moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je, pa treba i dalje da se temelji, na pozitivnim – preporodnim, slobodarskim – tradicijama: starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te na vizijama ali i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, i slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a” (Prednacrt, čl.6.). 

Uz zahtjev za priznanje prava svakoga naroda na samoodređenje, na punu ravnopravnost, “na suvereno pravo odlučivanja hoće li i pod kakvim uvjetima biti u državnoj zajednici s drugim narodima”, napisali smo doslovce i ovo: 

“A priznanje toga prava pretpostavlja suprotstavljanje bilo kakvoj nacionalističkoj isključivosti i šovinističkoj agresivnosti. U povijesnoj borbi za slobodu i emancipaciju naroda širom svijeta, nekada i danas, takve su pojave glavni uzroci međunacionalnih razdora i mnogih povijesnih nedaća” (čl. 5.). (Usput, nije li znakovito da je baš ovaj stavak izostavljen u prijevodu što su ga preko nekih “gorljivih” Hrvata pokušali progurati u inozemstvu?) 

U programskim osnovama HDZ-a stoji također: 

“HDZ otvara svoja vrata svim pripadnicima hrvatskoga naroda koji su za demokratsku obnovu nacionalnoga, društveno-političkog i gospodarskog života, bez obzira na njihove svjetonazore, te idejno-politička i vjerska uvjerenja. Ona je također otvorena i svima građanima srpskog naroda, kao i drugih nacionalnosti (talijanske, mađarske, češke, slovačke, židovske…), koji žele sudjelovati u toj demokratskoj obnovi. Poštovanje njihova nacionalnog i ljudskog identiteta demokratska je stečevina i obveza zajedničke nam povijesti. Ono mora biti zajamčeno i građansko-civilizacijskim načelima pravne države, što podrazumijeva i njihovo poštovanje zajedničke domovine, te zajedničko zauzimanje za stvaranje međusobnoga povjerenja i skladnog suživota u demokratskom društvu.” (čl.13.). 

Gdje u ovim i svim inim iznijetim načelima HDZ-a ima i trunke osnova za onakva njezina osporavanja, pače i pogromaško žigosanje s kakvima smo bili suočeni ? Da bismo mogli razmotriti u čemu je u biti problem, moramo predočiti smisao poricanja ali i ishodišta negativnih prosudbi same pojavnosti HDZ-a. Ona, naime, nisu istovrsna, već zapravo odražavaju tri različita i podosta oprečna pogleda na problem međunacionalnih odnosa u SFRJ, a pogotovu hrvatstva i jugoslavenstva, i onda kad se prepliću u izvorištu i u namjernosti. 

Povijesno najsablasniji, a po političko-ideološkoj dalekosežnosti najrazorniji odzivi na samu najavu HDZ-a bili su nošeni pravom provalom pritajene nezatomljive mržnje na svaki spomen samosvojnosti hrvatstva. Kad se o HDZ-u provrištalo da je to “fašistoidna” i izrijekom “ustaška organizacija”; da ona znači “povampirenje” „mračnih duhova” povijesti, u koje su podjednako svrstani i Starčević i Radić i pokretači HDZ-a, što ne zaslužuju drugo no sudbinu Radića iza kojeg “patološkog tipa” je stajao isto takav “ceo hrvatski narod” – onda to zapravo izražava mišljenje onih zaslijepljenih pobornika hegemonizma ili unitarizma koji se ne mogu pomiriti s opstojnošću hrvatstva u bilo kakvu njegovu obličju.

Šiljo, Hrvatsko nebo