Šiljo: Krajnji dometi stranaka „hrvatskih proljećara“

Baštinu i snagu dakle i HNS-a, jednako kao i SDP-a, treba pošto-poto oslabiti ako se Hrvatska kani ikada izvući iz ovog neo-proljećarskog, tj. protuproljećarskog, neokomunističkog ’vrzina  kola’!

Zgrada uz Savu u obliku kocke, znana kao „Kockica“, svojedobno je bila sjedište i središnjica Saveza komunista hrvatske, u koju su dolazi na razmjene  informacija i smišljanje režimskih planova raznorazni dužnosnici i agenti Udbe i KOS-a. Do prosinca 1971. – do sjednice na koju je u Karađorđevo „maršal Tito“ sazvao čitav partijsko-državni vrh SRH i SFRJ – u „Kockici“ su, razumije se, stolovali ili se često nalazili vodeći ljudi tzv. „Hrvatskog proljeća“. Sljedeće godine – u zenitu masovnih političkih „sječa glava“ i kaznenih progona do kojih je nakon „Karađorđeva“ došlo – to što se do prosinca 1971. događalo u Hrvatskoj nazvano je od režima „masovni pokret“, skraćeno „maspok“.

Kada je počekom 1990-ih uspostavljena demokracija, osnovana je Hrvatska narodna stranka – HNS. Njezini vodeći ljudi bili su Savka, Tripalo, Haramija i neki drugi, „legendarni“, „proljećari“, ljudi  koji su svoje političke zenite imali 20 godina prije toga. HNS je postao jedan od dva-tri najčvršća stupa predizborne „Koalicije narodnog sporazuma“ – koja se nasuprot naglo rastućem Tuđmanovu nacionalnom pokretu zvanom „HDZ“ oblikovala početkom 1990. (Plan je Savkin, Tripalov, nezavisnoga akademika i pagvaševca Ivana Supeka i niza drugih zacijelo bio oduzeti dovoljno glasova HDZ-u da bi ta koalicija mogla pridodati dovoljno  mandata Račanovu SKH-SDP-u – u koaliciji s njime – kako bi Partija u sinergiji svojih bivših smicatelja i svojih bivših smaknutih mogla zadržati kormilo vlasti u svojim sada ne jako crvenim, nego rozim rukama. No nisu uspjeli parirati HDZ-u, koji je ostvario apsolutnu većinu u svim trima vijećima tadašnjeg Sabora. I bili su zbog toga jako nesretni.

Sredinom 1990-ih toj se stranci priključio i odmetnuti HDZ-ovac Stipe Mesić, koji je g. 1971. bio predsjednik skupštine općine Slavonska Orahovica, dakle dio ondašnje vladajuće komunističke strukture. [A „liberalan“ je bio, i za to zapravo suđen, zbog podizanja neke ’sumnjive’ općinske kuće, za koju se, pričaju ’zli jezici’, smatralo da je zapravo protuzakonita ’javna kuća’; ne zbog tobožnjeg ’hrvatskog nacionalizma’, koji je on navodio kao svoj „crimen“ u početcima HDZ-a.]  Obnovljeni pak HNS preuzimali su postupno drugi ljudi, među kojima je ključnu ulogu imala u jednom razdoblju dr. Vesna Pusić, koja je tu neokomunističko-jugoslavensko-hrvatsko-liberalnu stranku jako „skrenula“ na kolosijek liberalizma i anacionalizma. 

U jednom privatno i politički nesretnom trenutku stranku je napustio (ili je bio izbačen) Radimir Čačić, koji je osnovao Reformiste. Doktoricu Pusić naslijedio je Ivan Vrdoljak,  koji je g. 2017. – usred saborskog mandata, a nakon što je Plenković izbacio iz vlade Mostove članove i time ugrozio većinu u Saboru – stranku iščupao iz koalicije sa SDP-om i uveo ju u (anti)koaliciju s Plenkovićevim HDZ-om. Cijena toga odmetništva skupo je plaćena: nekoliko istaknutih članova napustilo je HNS te osnovalo „Glas – Građansko-liberalni savez“, a za predsjednicu izabralo Anku Mrak Taritaš. 

Pred ove izbore „Glas“ je, kao nekoć HNS, sklepao sa SDP-om i lijevim patuljcima „Restart koaliciju“, a s nešto kašnjenja u labavijem statusu pridružili su joj se i Čačićevi Reformisti te popularni međimurski župan Matija Posavec, koji je prije nekoliko mjeseci napustio HNS, za  čijeg je vođu zatim, u svibnju, izabran Predrag Štromar, ministar u Plenkovićevoj vladi. 

Sve ovo moralo se je uvodno reći da bi se lakše razumjelo i sagledalo što je s odmetničkim frakcijama nekadašnjeg HNS-a danas. Koje su njihove pozicije, kriteriji, stajališta prema SDP-u, HDZ-u, Domovinskom pokretu i Mostu?

Stajalište „Glasa“ dobro je poznato: ta je stranka u bliskoj suradnji sa SDP-om, čime je zapravo nastavila tradiciju Mesićeva, Savkina i Pusićkina HNS-a. Stajalište Reformista danas je iznio Radimir Čačić. Ono je više nego ilustrativno za interesnu logiku, koja je sve te frakcije dosad ponajviše obilježavala:„Ako Restart koalicija bude relativni pobjednik, imamo obavezu podržati Davora Bernardića za mandatara nove Vlade. Ne bude li tako, onda ćemo u interesu građana postupiti u skladu s vlastitim političkim nahođenjem. Apsolutno nam je kao mandatar prihvatljiv i Andrej Plenković, ali imamo uvjet – radikalna desnica ne može biti u toj vladi.“

A bi li njegovi u koaliciju s HDZ-om ušli i ako u njoj bude Domovinski pokret, pitali su radoznali novinari. Na što je Čačić počeo mudrovati kako je DP „jako široka definicija“ u kojoj postoje „vrlo kvalitetni ljudi“, a postoje i neki koji su im „politički neprihvatljivi, ali pričekajmo rezultate izbora“. Politički su, nema sumnje, neprihvatljivi samo hrvatski nacionalisti.

A što se tiče pitanja „tko s kim“, odgovor je samorazumljivi:„Ljudi smo, mi podobni dogovorit ćemo se“. Čačić će prihvatiti sve što mu osigurava daljnje ostvarivanje njegovih poglavito osobnih interesa, ali uz pomoć ’filtera (anacionalne) podobnosti’. No iako njegova lista ne može ni u snu očekivati više od nekoliko zastupnika, on već uvjetuje njihov pristanak na eventualnu koaliciju time da „radikalna desnica ne može biti u toj vladi“. Pa osvojila ta tobože „radikalna desnica“ i pedeset mandata. Njemu je dakle, osim interesa, važno da nikakva desnica ne bude u vladi. Po tom je Čačić pravi isključivi neokomunistički ljevičar, iako je njegovo ljevičarstvo liberalno-kapitalističke i osobno-pragmatične orijentacije! No zlu ne trebalo – neka Škoro ne računa da u vladu može uvesti ikojeg „desničara“. Svi ostali nisu ni po čemu, osobito ne po sklonosti pogodovanju, korupciji i kriminalu, nimalo upitni. Prema njima nema nikakvih skrupula ni uvjetovanja.

A što zastupa Štromar-Vrdoljakov HNS? Zastupa sve isto što je zastupao i u Plenkovićevoj vladi i prije toga, pri čemu ovaj put vodi ogorčenu bitku da osvoji više od jednog mandata, znači za goli opstanak. Pa ipak, i u tako bijednom položaju odlučno se protivi zabrani rada nedjeljom i nekim drugim rješenjima koja bi bila u skladu sa socijalnim naukom i pravima Katoličke crkve. „Sljedeća vlada će biti najbolja vlada jer će HNS sudjelovati u njoj“, puše se Štromar, praveći se da ne zna čime su se i kako HNS-ovi dužnosnici u vladi i u javnim poduzećima u kontinuitetu bavili. Kaže i to da će HNS biti u vladi s onima koji će „prihvatiti njihov program i njihove projekte“. Ma gle – jedva da ih ima, a već uvjetuju ulazak u vladu prihvaćanjem njihova programa i njihovih projekata! Takvu metodu uspješno su naime primijenili i usavršili s ulaskom u koaliciju s HDZ-om. Plenković im je to omogućio i štitio ih je u njezinoj radikalnoj primjeni sve do samoga kraja. Pa vjeruju da će opet moći tako.  – Ki bi da bi!

Štromar – za razliku od Čačića – ne želi biti u vladi ne samo s desnim, nego ni s lijevim „ekstremistima“. Hajde da s te strane i takvo što čujemo! Prava rijetkost. Po sebi rubna i „ekstremna“ stranka postavlja se dakle i kao moralno-politički i ideološki sudac i uvjetovatelj. Među te  „ekstremiste koji nisu prihvatljivi“ ubrojio je poimence „ekstremiste koji su s Miroslavom Škorom, Ladislavom Ilčićem ili Velimirom Bujancem, jer ’samo razmišljaju kako nekom ideologijom doći na vlast, biti u Saboru, uhljebiti se, a ne kako napraviti dobro građanima’“. Za razliku od HNS-a, koji pred očima naroda izgara za dobro građana. Tomu su ih godinama učili Vesna Pusić i Ivan Vrdoljak.

Ovaj posljednji bori se za uspjeh na izborima na IV. izbornoj jedinici, s listom koju je nazvao „Slavonski pokret“. Nasuprot Domovinskom pokretu – Slavonski pokret. Zanimljivo! Di će suza neg na oko?! A u Osijeku mu je glavni oslonac gradonačelnik Ivan Vrkić, čovjek koji je od skojevskog predavanja štafete „voljenom drugu Titu“, partijsko-proljećarskih dana i poslijeproljećarskih godina promijenio već podosta stranaka, uključujući i svojevrsni „boravak na privremenom radu“ u HDZ-u. Eh, koga sve taj HDZ nije u svoje redove uključivao – od Vrkića pa do Jadranke Kosor. Kao da nije već imao u svojim redovima i ’prikoviše’ takvih! Nepopravljivih baštinika „svijetlih“ komunističkih tradicija, metoda i „vrjednota“. Povrh svega, Vrdoljak već „gura“ Vrkića za budućeg predsjednika Hrvatskog sabora, „jer je Osijeku vratio ugled, pa može i Saboru“. 

(Predsjedniče Sabora Jandrokoviću, javi se sad, što šutiš?! Zar te u lice bačena rukavica od tvoga vrlog koalicijskog partnera nimalo ne pogađa! Ili je šutnja znak odobravanja?)

Vrdoljak je pred novinarima bahato i licemjerno ustvrdio kako HNS, ljudi s njegove liste i on osobno nikada neće pripadati ni HDZ-u niti SDP-u, „nego zdravom razumu i rezultatu kojeg moraju isporučiti građanima“. Zdrav razum i rezultate suprotstavio je „duopolu“. Sjajna preporuka HNS-u za buduću koaliciju, bilo s jednima, bilo s drugima!

Upitan što zamjera Domovinskom pokretu i zašto im je Miroslav Škoro trn u oku, Vrdoljak je odgovorio kako mu Škoro nije trn u oku, ali  kako ima dojam da Škoro svojim nastupima Hrvatsku opet „vodi u podjele i potencira sukobe“.

Zemljo, otvori se! Čovjek koji je uspio zajedno s Pusić sukobiti HNS s Čačićem i okrenuti mu leđa, čovjek koji je uspio okrenuti leđa usred mandata SDP-u, zaslugom kojeg je HNS uopće imao toliko zastupnika, čovjek koji je takvim ’preletavanjem’ otjerao iz vlastite stranke dio najpravovjernijih, čovjek čija je stranka stalno u skobu s nekim i koja je unutarnjim dijeljenjima svedena na ostatke ostataka drži lekcije Škori s optužbom da „vodi u podjele i potencira sukobe“. Borba za interese naroda, za otkrivanje istine, za ostvarivanje pravde i za posvješćivanje vrjednote hrvatskog domoljublja za toga neukog i ’šarenog’ karijerista istovjetna je s potenciranjem sukoba. On hoće docirati Hrvatima što im treba, a što im ne treba!

Da se njega pitalo, ni 1991. ne bismo mi, po toj logici, s hrvatske strane ’potencirali sukobe’. Pustili bismo krotko i poslušno da nas okupiraju, da nas raskomadaju, da nas etnički očiste, da prekroje ’unutarnje’ granice, a onda  bismo (mi preostali, mi podobni) zasukali rukave i dokazivali se radnim „rezultatima“ Jugoslavenskoj armiji, srpskom Udbokosu i beogradskim nametnicima!

Sve ovo bilo je potrebno iznijeti da se sagledaju i krajnji dometi, suvremeni i još žalosniji izdanci nekoć tobože slavnog „Hrvatskog proljeća“ iz 1971. – tog liberalno-komunističkog gibanja koje bijaše privuklo i zavaralo mnoge hrvatske (lakovjerne), napose mlade, domoljube, poglavito studente. I osobito intelektualce i domoljube okupljene oko Matice hrvatske (ah, tko se sada oko nje okuplja!? komu je nacionalni svjetionik?!), koji su zapravo najviše izigrani i najviše stradali. Desetci tisuća hrvatskih nacionalista (a i nekih koji su među njih zalutali) izravno su platili veliku cijenu u svojim životima, zdravlju, privatnim životima i karijerama.

Baštinu i snagu dakle i HNS-a, jednako kao i SDP-a, treba pošto-poto oslabiti ako se Hrvatska kani ikada izvući iz ovog neo-proljećarskog, tj. protuproljećarskog, neokomunističkog ’vrzina  kola’! A nekoć moćni HSLS, koji je također baštinik „Hrvatskog proljeća“, kojem je donedavno na čelu bio negdašnji aktivist Socijalističkog saveza, danas zavrjeđuje spominjanje samo u fusnoti. Hrvatski: u podrubnici. 

Zagreb – „Kockica“, 15. lipnja 2020.

Šiljo, Hrvatsko nebo