Šiljo: Putovi i bespuća Ljubićeve antireformatorske argumentacije

Marko Ljubić, publicist poznat posljednjih tjedana i kao voditelj ’kontroverzne’ emisije „Budnica“ na Osječkoj televiziji, objavio je večeras na svom Facebook-profilu članak koji je prohadezeovski portal kamenjar.hr (https://kamenjar.com/marko-ljubic-od-ovakve-drzave-losiji-su-samo-lijevi-i-desni-reformatori/ ) odmah i u cijelosti prenio pod naslovom „Od ovakve države lošiji su samo lijevi i desni reformatori“. Tema tog analitičkog predizbornog komentara pogađa u središnju točku prijepora o boljoj političkoj budućnosti Hrvatske i putu do nje. To je točka u kojoj se ukupnost problematike sažimlje i svodi samo na jedno pitanje: Je li bolji vladajući HDZ, unatoč svemu što u njemu i njegovoj vlasti ne valja, ili su bolji njegovi izazivači, napose SDP-ova „Restart koalicija“, Domovinski pokret Miroslava Škore i Most?!

Autor članka jednoznačno odgovara da je – unatoč svim nedvojbenim slabostima i lošim stranama Plenkovićeva HDZ-a i dosadašnje mu koalicijske Vlade! – i „lijeva“ i „desna“ i ukupna alternativa nešto još mnogo lošije i stoga realno opasnije za budućnost Hrvatske od dosadašnje vladajuće kombinacije. On smatra da je jedino što bi ta alternativa mogla učiniti preuzme li vlast destabilizirati i narušiti i ovakvu Hrvatsku kakvu dosad imamo i poznajemo i kakvom općenito nismo zadovoljni. Da bi umjesto da ju učini boljom, lijeva ili desna alternativa nju učinila još gorom od dosadašnje ili ju dovela u vrlo opasne vode.

Politički komentator ima zacijelo razloga, a i legitimno pravo, i tako misliti. Neki argumenti koje iznosi na račun izazivača HDZ-a jaki su, iako uglavnom nepotkrijepljeni, i nitko ih ne bi smio olako odbaciti i prezreti. On naime u većini teksta ne brani HDZ u onomu za što i sam zna da je nebranjivo. Ne, on se poglavito obrušava na navodnu nekvalitetnost i nekonzistentnost izazivačkih lista te na neke najistaknutije osobe s tih kandidacijskih lista – kojima, pojednostavljeno rečeno, oduzima što ljudsku, što političku vjerodostojnost, pouzdanost i čestitost. Odatle izvodi zaključak da treba bezuvjetno braniti postojeću vlast odnosno dominantnu ulogu HDZ-a i za sljedeće mandatno razdoblje.

Dopustimo uvjetno i to da je Marko Ljubić u pogledu kvalificiranja i vrjednovanja čitava oporbeno-izazivačkog spektra od krajnje ljevice do krajnje desnice u bitnomu u pravu, ne ulazeći sada u raščlambe pro et contra. Čitavu tu problematiku ionako se ne može razbistriti u jednomu članku. No jednu stvar mora se odmah primijetiti: teza sadržana u naslovu Ljubićeva članka na portalu Kamenjar.hr – „Od ovakve države lošiji su samo lijevi i desni reformatori“ – postavljena je suprotno temeljnoj logici. Riječ je o klasičnoj zamjeni teza i pobrkanim lončićima. Suprotnost „reformatorima“ nije niti može biti „ovakva država“, nego im suprotnost može biti jedino ovakva dosadašnja vlast. Osim toga, „reformatorima“ se u demokraciji nipošto ne smije suprotstavljati državu (koja je ’vlasništvo’ sviju podjednako), nego jedino one koji državom vladaju i protive se reformama kakve žele reformatori. Ne može se nikako uspoređivati državu s reformatorima niti se jedno drugomu suprotstavljati! Nego se s reformatorima mogu mjeriti i njima biti suprotivni samo „antireformatori“. U protivnomu, sve to značilo bi da se sada vladajuće stranke i strukture poistovjećuju s državom, a to je u demokraciji nezamislivo. Poistovjetiti bilo koju vlast ili režim s državom (a to je jednako primjenjivo i na razlikovanje ustaškog pokreta/režima od Nezavisne Države Hrvatske, kada je o njoj riječ) značilo bi u krajnjoj liniji da aktualna državna vlast u ime države smije na svaki način spriječiti djelovanje „reformatora“ ako procijeni da su oni opasnost za državu.

Bez ulaženja u rasprave o sadržaju Ljubićevih tvrdnji i ocjena – što se prepušta ponajprije akterima u predizbornom nadmetanju – ovdje je nužno osvijetliti svu problematičnost logike i postupka iskazanoga Ljubićeva mišljenja i zaključivanja.

Kao prvo, njemu bi trebao biti poznato temeljni princip dijalektičkoga, hegelijanskog mišljenja, koje zahvaća u dinamiku povijesti. Po tom principu, postojećemu (u našem slučaju dosadašnjoj vladavini HDZ-a i njegovih partnera) kao tezi nužno se suprotstavlja sve ono što teži suprotnomu ili drukčijemu od postojećega (što bi u našem slučaju značilo svrgavanje dosadašnje vladajuće garniture i dolaska na vlast neke druge ili drukčije) kao antitezi. Kakav god bio konačni rezultat tog sukoba teze i antiteze (reformatora i antireformatora), niti će se u svemu očuvati teza (dosadašnje), niti će u svemu prevladati antiteza (novoproklamirano), ma kakvi bili izborni rezultati, nego će doći do neke nove situacije koja će sadržavati i neke elemente prvoga i neke elemente drugoga. Tu novu situaciju dijalektičko mišljenje o dinamici povijesti naziva sinteza.

Suprotno ideji o dinamici povijesti nalazi se ideja o statici povijesti, odnosno ideja vrtnje u stalno istom (’začaranom’) krugu.

Kao drugo, grubo narodski rečeno: Ničija nije do zore gorjela! To znači da nema nesmjenjive ni nezamjenjive vlasti. Nje nikada u povijesti nije bilo duže od  nekoliko godina ili desetljeća, čak ni u najgorim despocijama. A demokracija po definiciji znači da mora postojati – dapače, da je poželjna i preporučljiva – mogućnost izbora novoga, mogućnost svrgavanja starih i ustoličenja novih, ili makar neke nove kombinacije i kompromisa između tih dviju ili više međusobno suprotstavljenih opcija. Braniti u mnogočem objektivno nebranjivu dosadašnju vlast argumentom da bi njezinim demokratskim svrgavanjem stanje postalo još gore izrazito je „reakcionaran“ pristup. Takav pristup u doba Ljubićeve mladosti nazivao se je i „zaustavljanjem kotača povijesti“. Iako nismo marksisti ni dijalektički materijalisti, razvidno je da povijest jest nezaustavljiv ’kotač’ koji svojom vrtnjom stalno donosi nešto novo na ispruženoj crti povijesnoga vremena, koje teži dovršetku u eshatonu. Riječ je tu i o „Božjim kotačima u pokretu“, kako je dublje, metafizičke pogonske sile povijesti svojedobno – kada je poslije 1945. hrvatska sloboda i sloboda uopće izgledala u Jugoslaviji bezizgledno – nazvao katolički mislilac Ivo Lendić.

Kao treće, sve ima svoje granice, pa i branjenje statusa quo. Po takvoj logici kojom se sada služi Ljubić legitimitet bi prije 30 godina imali svi oni koji su upozoravali da će, dopuste li se reforme u tadašnjoj višenacionalnoj titoističkoj državi, „naši narodi i narodnosti“ biti izloženi opasnim rizicima, da će doći do sukoba i oružanih obračuna, do žrtava i razaranja, do raspada Jugoslavije, do materijalnih i drugih šteta i loših posljedica. I došlo je. Nije li stoga tada trebalo zaustavljati „kotač povijesti“ i time dati za pravo „antireformatorima“? Nije! Unatoč svemu. U ime svega dobroga ili boljega što su reformatorske snage tada hrvatskomu i drugim potlačenim narodima donijele, što su donijele ono na čemu počiva i suvremena nam i samostalna hrvatska država skupa s njezinom politikom, strankama i političarima. I s njihovim komentatorima.

Kao četvrto, kršćanski gledano, nama nije konačni cilj nikakvo „zemaljsko kraljevstvo“ koje bi trajalo zauvijek, pa ni u slučaju da je ono uređeno kao „idealno društvo“. Zato što takvo kraljevstvo nije  moguće, zato što je sve ljudsko prolazno, kvarljivo, propadljivo i smrtno – i što je žuđeno kraljevstvo samo ono koje se i koliko se preobražava u „kraljevstvo nebesko“. Pa kako onda bilo komu tko ima posve čestite namjere može pasti napamet braniti ovakvo loše „zemaljsko (hrvatsko) kraljevstvo“ koje realno imamo? Koje je toliko „izbušeno“ svakovrsnim rupama i rupetinama da se njih ni Marko Ljubić osobno nije u ovom članku usudio braniti niti ih čime opipljivim zapunjavati. Naprotiv.

No završnica čitave te raščlambe izašla je izvan okvira koji je dopušten intelektualcima koji znaju što je intelektualna disciplina, a pogotovu što je njihova moralna odgovornost pred narodom za istinitost i pravednost. O tom svjedoči sam završni pasus, toliko neuvjerljiv i objektivno (činjenično) neistinit da ga uopće ne treba opovrgavati. On opovrgava sam sebe. A time se poriče i ništi sve ono razložno i razmjerno uvjerljivo što je u prethodnim pasusima Ljubićeva komentara sadržano. Evo toga pasusa:

„Doduše, neće biti ni bitnoga popravka, kakav zagovaram s rješavanjem uzroka slabosti, a ne njihovih posljedica, ali, kada imate s jedne strane Petrova i Škoru s kompanijama, a s druge strane Milanovića i antifu, nema većeg nacionaliste i krš[ć]anskog političara od Božinovića, Bog ga pomogao. Da ne spominjem Šuicu i viteza Reinera. Zato je danas mudro spašavati stanje kakvo imamo, jer bi pred antifama i Škorinovcima željnim promjena, to sve vrlo brzo moglo biti sanak pusti.“

Šiljo, Hrvatsko nebo