Nenad Piskač: Politička kultura u raljama režimske nekulture

Za ozbiljne nacionalne stranke koje se natječu kako bi dobile mandat upravljati državom, ili iz oporbe korigirati izbornog pobjednika odnosno vladajuću većinu ili manjinu, važna je sinteza državne politike, koja polazi od objektivnoga stanja države i nacije. E, nju nitko nije ponudio.

Kad je 30. svibnja godine 1990. na krilima volje hrvatskoga naroda u Sabor doletio dr. Franjo Tuđman, održao je ondje povijesni govor. Njegov govor, među ostalim, pripada nenapisanoj povijesti hrvatske političke kulture. Podsjetio je državu i naciju i na sljedeće:„Tijekom svih tih dugih stoljeća i tegobne nam povijesti, Hrvatski državni sabor bio je čuvarom suvereniteta (s izuzetkom razdoblja od 1918. do 1941.) hrvatskoga naroda u odnosu na druge nacionalne i državne zajednice. Hrvatski je sabor bio nositeljem pravnoga poretka, i u ovisnosti od društvenih okolnosti svoga vremena jamstvom sloboda i prava građana, te općega civilizacijskog napretka. U povijesti hrvatske državnosti, Sabor štiti interese većine (“političkoga”) naroda ili staleža protiv kneževa, dotično kraljeve samodostatnosti i samovoljnosti. Sva važnija zbivanja u političkom, kulturnom i vjerskom životu od srednjovjekovne do suvremene Hrvatske događaju se na Saboru. Već bizantski pjesnik Prokopije (6. st.) bilježi da Slaveni i Hrvati ’od starine žive u demokraciji’ rješavajući opće poslove ’na zajedničkim skupovima’”.

Tuđman se pozvao na kontinuitet nacionalne političke kulture. Naši se najvažniji opći poslovi od godine 2000., međutim, ne rješavaju u Saboru. U njemu se ne njeguje kultura suverene države i naroda, već se amenuje ono što je netko negdje drugdje već odlučio. Da bi se to postiglo, potrebno je imati amenuš-sabor ili parlament sastavljen od što više amenovatelja. Amenuš-sabor jamac je „političke stabilnosti“, ona je pak, sudeći po proteklom mandatu inkluzivne vlade, sveta krava važnija od stanja države i nacije. Stoga bismo mogli zaključiti da je razina političke kulture nisko pala onoga trenutka kad su komunisti po 3. siječnju 2000. politički sustav što ga je ostavio Tuđman prepjevali u „parlamentarnu demokraciju“, i to „kancelarskoga“ tipa, u kojoj je parlament postao uzletište za sve i svašta, pa tako i za Istanbulsku konvenciju s interpretativnom izjavom za naivne.

Ta Istanbulska izraz je programa kulture smrti, suprotiv kršćanskoj uljudbi i nacionalnoj političkoj kulturi. S tendencijom daljnjega razvoja. Istanbulsku je prihvatila stanovita ideološka manjina, netko izvan Hrvatske. Sabor ju je, na prijedlog „kancelarske“ vlade, amenovao i nametnuo državi i naciji.

„Ne budi prestrog, prilagodi mjerila onomu čega ima!“

Pluralizam mišljenja svakako je sastavni dio političke kulture, njezin suvremeni i uljudbeni doseg. Zato i postoje stranke. U aktualnom predizbornom nadmetanju nijedna dosad nije osvojila moje simpatije i kriterije. Neki mi kažu: Ne budi prestrog, prilagodi mjerila onomu čega ima! No meni se više ne čini pametnim još jednom spuštati izborne kriterije. Strankama pak odgovara nadmetanje bez kriterija, paše im birač bez kriterija s neizgrađenim sustavom vrjednota, a nekima naviknutima vladati odgovara i izborna apstinencija u istoj mjeri kao i iseljavanje. Ne pristaje mi se i uz već viđeni trik da loša stranka na listu stavi nekog izvrsna kandidata (makar on bio i „neovisan“). Ne pristaje mi se ni na „koalicije“ sklepane tri tjedna pred izbore. A za „duopolne“ (istospolne?) stranke i njihove prišipetlje iz hranidbenoga lanca ne ću glasovati.

U hrvatskom modelu „parlamentarne demokracije“ kancelarskoga tipa pluralizam je označen kao nepotrebna prtljaga, koju treba izbaciti s palube kako bismo brže plovili u nedođiju u kojoj caruje načelo „Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti!“. Kukuriknuti u doziranoj mjeri usude se tek neki „neovisni“, a o stranačkim listama ovisni. Zato mi se svidjela nestranačka virtualna inicijativa koja je artikulirala neke kriterije i zauzela se za to da se glas na izborima „potroši“ na one stranke koje imaju jasno stajalište o radu nedjeljom, pobačaju, zaštiti prava djece na mamu i tatu, uvođenju antipedofilskog zakona koji će štititi žrtve, o zaštiti prava roditelja na odgoj svoje djece, u što je uključen i spolni odgoj, na one stranke koje će zaustaviti razvitak rodne ideologije, zaštititi pravo na priziv savjesti i suočiti se sa svim oblicima totalitarizama, u koje je uključen i komunizam. Potpisujem inicijativu.

Sigurno je da su ti kriteriji sastavnice političke kulture. No za državne izbore oni nisu dovoljni. Premda jesu poželjni. Naime, kaj. Za ozbiljne nacionalne stranke koje se natječu kako bi dobile mandat upravljati državom, ili iz oporbe korigirati izbornog pobjednika odnosno vladajuću većinu ili manjinu, važna je sinteza državne politike, koja polazi od objektivnoga stanja države i nacije. E, nju nitko nije ponudio. A kako će i ponuditi kad je u pretežnoj političko-strančarskoj nam nekulturi važnija pozicija na izbornoj listi, s pripadajućim skrivenim krajnjim namjerama, negoli „stanje države i nacije“, volja i težnje većine hrvatskih državljana?! Kad, naime, u predizborju dominira trgovina nad ozbiljnom nacionalnom politikom, tada ni rezultati izbora nisu bogznakako obećavajući.

Stabilno začelje, a ljudi sve manje…

Na sceni imamo „desničare“ po mjeri ljevice, ljevičare po mjeri desnice. A zapravo nemamo ni hrvatsku ljevicu ni hrvatsku desnicu. Pa, kaj onda imamo? Centrizam. On niti smrdi, niti miriše. Donio nam je, umjesto stabilne Hrvatske, „političku stabilnost“ od koje ni narod ni država nemaju dovoljno koristi. Naprotiv! Imamo, sad u predizborju, i „izborne liste“ u nepravednom izbornom sustavu u kojemu svaki glas nije jednako vrijedan, u kojemu manjina diskriminira većinu. I koji jamči nastavak zacrtanoga puta, nesmetani razvitak duopolističkoga hranidbenog lanca, izgradnju biračkoga tijela na državni trošak i stabilno začelje u Europskoj uniji. Rezultat je i slaba izborna i velika iseljenička izlaznost. Savršena pozicija za režim. Ostaju samo siromašni penzići i uhodane glasačke mašinerije. I koronavirus, za svaki slučaj, kako se mimo njega ne bi došlo do zdravih politika. Dakle, na birališta ćemo izaći s maskom preko nosa, za razliku od nekoliko prethodnih državnih izbora kad smo na birališta dolazili prstima začepljena nosa.

Bi li bilo politički kulturno da stranke iznesu pred birače svoje politike: Sigurnosnu, gospodarsku, poljoprivrednu, kulturnu…? Bi li bilo kulturno da kažu koji je njihov minimum konsenzusa potreban za postizborno koaliranje? I tada te politike, ti programi budu personalizirani. Da se zna tko je za koji predviđen u zakonodavnim i izvršnim tijelima. Politička nekultura, međutim, iz žablje, a ne nacionalne perspektive pravi predizborni cirkus odvraćanja pozornosti s demografskog sloma, s dna Europske unije, s obveze prema Hrvatima u BiH, s lokomotive zapadnoga Balkana, s valom iseljavanja, s neplaćanja ratne odštete i neprocesuiranja ratnih zločina agresora, s dva i nešto posto navodnjavanih poljoprivrednih površina, s pohabana ratnog zrakoplovstva, s nepravednoga izbornoga sustava, sa zastarjeloga teksta Ustava, s vlasništva nad Inom i zloporabe javnih poduzeća u stranačko-kadrovske i lukrativne svrhe… Već sada može se reći kako rezultati srpanjskih izbora ne će u idućem mandatu bitno pridonijeti rješavanju takvih gorućih pitanja i jako nagomilanih. Ovogodišnja je izborna prigoda za „izlazak iz situacije“ praktički već otišla u vjetar. Idući redovni izbori održat će se za četiri godine. Hoće li dotad stasati politička snaga koja će se izdići iznad močvare političke nekulture s pripadajućim komarcima, žabama i zmijama, teško je prognozirati. No, kako Duh puše kad hoće i gdje hoće, nade uvijek ima. Ali je, na žalost, ljudi sve manje…

Krovne, stožerne, nacionalne političke snage Hrvati u ovom trenutku jednostavno nemaju. Režim već sad poduzima sve da je ne bude ni na izborima godine 2024. Ili eventualno na onima prijevremenima, koji su vrlo izgledni.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo/phb