Razgovor s D. Borovčakom: Komunistički zločinci iživljavali su se nad žrtvama u Macelju

Razgovor: Damir Borovčak, publicist, idejni začetnik i jedan od osnivača Udruge ‘Macelj 1945.’ povodom 75. obljetnice

Publicist, povijesni istraživač, idejni začetnik, poticatelj i jedan od osnivača Udruge ‘Macelj 1945.’ Damir Borovčak, dobar dio svoga života posvetio je promicanju istine o marginaliziranju i prikrivanju partizansko-komunističkih zločina, poglavito u Maceljskoj šumi, jednoj od najvećih, ali na žalost još nedovoljno istraženih klaonica Hrvata gdje su bez suda i suđenja ubijeni hrvatski svećenici, razvojačeni zarobljenici i civili, i to nakon Drugoga svjetskog rata. Nikada nitko za taj pokolj nije odgovarao.

Gospodine Borovčak, možete li nam reći što je danas možda manje poznato o Maceljskoj šumi, gdje su partizani ubijali i u jame bacali na tisuće nevinih Hrvata?

Gotovo je nepoznato da je Tito dolazio najmanje tri puta u lov u Macelj. Lokacije Lepa Bukva i Freudenreichova kuća prozvane su Titovim lovištem. Dakle dolazio je u lov na mjesto zločina, na mjesto egzekucija… zbog provjere stanja, je li sve pod čvrstim partijskim nadzorom. Poznata je ona da se zločinci vraćaju na mjesto zločina, zbog provjere jesu li zločini još uvijek neotkriveni… Fotografije su zabilježile da je u lov dolazio i Stevo Krajačić, šef Ozne i nadređeni krapinskom zapovjedniku Ozne i organizatoru likvidacija Stjepanu Hršaku.

Dakle pristup lokacijama stratišta u Maceljskoj šumi bio je strogo kontroliran i pod stalnim partijskim nadzorom. Freudenreichova šumarska kuća bila je solidno opremljena i u vremenu egzekucija služila kao logističko mjesto. Kasnije je služila kao sklonište za vrijeme lova. Imala je i stalnu stražu. Na zidu kraj ulaza postavljena je i spomen-ploča. Cijeli se kompleks zvao ‘Titovo lovište’.

Političari ne žele odavati pijetet svim nevinim žrtvama

Zbog čega se ne istražuju tamošnje masovne grobnice, koliko ih ima?

Prema iskazu svjedoka pretpostavlja se da je na tom području, kolokvijalno zvanom Maceljska šuma, sveukupno smaknuto oko 13 tisuća žrtava. Partizanski stražar, pokajnik Mladen Šafranko, naveo je tu brojku na izravan upit o broju stradalih Franu Živičnjaku 1994. Preživjeli Živičnjak također je trebao biti ubijen u Macelju, no iz kolone smrti potajice ga je pustio upravo partizanski stražar Šafranko. Dakle mijenjali su se predsjednici države, Hrvatskoga sabora, Vlade i svi su oni, od poziva na najveći sprovod Hrvata 22. listopada 2005. kad je pokopano 1.163 ekshumiranih žrtava, do ove godine redovito dobivali pozive na godišnje spomen-mise u Macelju. Posebice i na sve značajne događaje promocija knjiga i filmova. Međutim, do sada se u Macelju na godišnjoj spomen-misi nikada nije pojavio ni jedan hrvatski predsjednik ni premijer, kao ni predsjednik Hrvatskoga sabora. Cijeli niz godina sve se događalo na razini izaslanika, koji nemaju onaj politički i medijski fokus, kao prvi ljudi na vlasti. Tako se ta forma ponavljala, a izaslanici nisu učinili ništa kako bi se pokrenula nova istraživanja. Tek ove godine, 18. svibnja, Ministarstvo hrvatskih branitelja konačno je započelo s probnim iskapanjima na području Općine Đurmanec, neposredno iza bivšeg logora u Đurmancu i lokalnoga groblja. Odmah na početku pojavili su se i prvi rezultati, pronađeni su prvi nalazi… No sve se to događa na kraju mandata sadašnje vlade, pa je upitno hoće li ovo istraživanje potrajati, s obzirom na izbore.

O ovoj krvavoj partizanskoj sramoti i nezapamćenim zločinima relativno se malo govori i piše, ali ponajviše zahvaljujući Vama i još ponekima, istina sve više izlazi na vidjelo…

Prije godinu dana Udruga ‘Macelj 1945.’ započela je pripreme za 75. obljetnicu komunističkih zločina u Macelju. U tom smislu zaključili smo u Udruzi da bi bilo potrebno zatražiti pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora što smo i učinili dopisom krajem prošle godine. Kako nije bilo odgovora u očekivanom vremenu od nekoliko tjedana, ponovili smo ga elektroničkom poštom. Na žalost, do danas nismo primili nikakav odgovor. Želja nam je bila na taj način potaknuti javnost i političare da se medijski očituju kako bi Macelj dobio na pozornosti. Doista, ako jedan predsjednik Hrvatskoga sabora nije najpozvaniji progovoriti u ime istine o komunističkim zvjerstvima nad hrvatskim narodom u Macelju, tko će to onda ikada iz vrhova hrvatskih vlasti učiniti? Promicanje je istine moj osobni cilj i svrha moga zalaganja za rasvjetljavanje monstruoznih komunističkih zločina u Macelju bez presedana. Načelo Udruge i moje je načelo – mržnja NE, osveta NE – želimo samo ISTINU dostupnu javnosti!

Ako se o Macelju manje zna, nismo krivi mi koji govorimo i pišemo, već oni političari u svim mandatima vlasti koji su trebali služiti svome narodu i odavati pijetet svim nevinim žrtvama svoga naroda. Zašto to nisu činili, ili su činili selektivno i formalno, stvar je njihove savjesti, ali i naših zapažanja i kritike.

Kurtoazni inkognito posjeti premijera Plenkovića i Kolinde Grabar Kitarović

Nedavno su premjer Plenković i predsjednik Sabora Jandroković s najbližim suradnicima ipak posjetili ovo područje. Jesu li tada bili pozvani i neki od onih koji vode skrb o ovome stratištu ili neki od preživjelih sudionika?

U petak 15. svibnja ove godine nenadano su na Macelj stigli predsjednik Vlade i predsjednik Hrvatskoga sabora u pratnji još nekih predstavnika vlasti. Nisu smatrali potrebnim obavijestiti predstavnike Udruge ‘Macelj 1945.’ Ne radi se ovdje ni o kakvu povrijeđenome ponosu, već o onomu što jedino članovi Udruge mogu relevantno tumačiti i pokazati na samom stratištu Lepa Bukva ili udaljenijem Ilovcu. Potrebno je bilo pogledati sadašnji izgled i stanje samoga stratišta i logističkoga mjesta zločina u Lepoj Bukvi zvanoga ‘Titovo lovište’, rastumačiti i pokazati važne pojedinosti na samom terenu. Tada bi taj posjet obojice predsjednika najviših vlasti u RH bio ispunjen i svrsishodan. Ovakav pristup, bez obavijesti Udruzi ‘Macelj 1945.’, podsjetio nas je na postupke bivše predsjednice RH Grabar Kitarović koja je dva puta posjetila Macelj, ali oba puta potpuno inkognito i bez odlaska u Lepu Bukvu. A doista je neobično kad čelni ljudi države dolaze ispuniti neku formalnost, a nemaju dublji motiv, zamisliti se i proniknuti u istinu, primjerice nad jamom IV.D iz koje su izvađeni posmrtni ostatci svećenstva na lokalitetu Lepa Bukva ili uvidom u stanje Freudenreichove kuće. To doista rastužuje i postavlja se pitanje kad će konačno hrvatska vlast istinski biti spremna osjetiti bilo svoga napaćenog i pogaženoga naroda i javno suočiti hrvatsku javnost sa zločinačkom stranom komunizma, Titovih i partijskih zlodjela.

Komunistički i ini ekstremni tzv. povjesničari i politikanti obično govore i pišu kako su ondje stradali ‘oni koji su takav kraj i zaslužili’…

Nedavno je na internetskim portalima objavljen dokument zapovijedi Službe sigurnosti u Sloveniji iz 1943., koji daje partijske upute da se bespogovorno moraju likvidirati neke skupine ljudi. U tom dokumentu stoji zapovijed likvidacije pod točkom 2.): Svi svećenici, članovi raznih katoličkih redova kao i njihovi najbliži suradnici. Činjenice zapisane u Kronici Franjevačkoga samostana ukazuju da su svećenici u Krapini, u svibnju i lipnju 1945. bili više dana u kućnome pritvoru. Može se pretpostaviti da se čekalo naređenje što s njima učiniti, s neke više razine. Nije bilo nikakva suđenja, nije pronađen nikakav dokument o pogubljenju, poput naknadnoga proglasa ubojstva svećenika na Daksi u listopadu 1944. ili poput namještenoga suđenja Stepincu. Za maceljska ubojstva nije viđen partizanski dokument ni o kakvu suđenju, pa ni montirana presuda. Jednostavno su žrtve odvedene u Maceljsku šumu, u noći s 4. na 5. lipnja 1945. i bez milosti likvidirane. Pojedinačno, klekni… i metak u glavu. To je zločin vapijući do neba, zločin poput onoga na Kalvariji, zločin koji nije moguće ničim opravdati. To nikakvi današnji kvazi ‘antifašisti’ ne mogu oprati ili ikoga moralnoga uvjeriti u ispravnost takve osvete i sadističke mržnje, poput serijskoga ubojstva svećenstva.

Svi oni koji bi pokušali opravdati serijska ubojstva svećenika, civila, žena i djece, pa i razvojačenih vojnih zarobljenika bez utvrđivanja krivnje, promičući teze da su poslije rata 1945. stradali „oni koji su takav kraj i zaslužili“, posve su jednaki boljševističkim krvnicima koji su to činili, odnosno zreli su za psihijatrijsku terapiju i procesuiranje. Naime, takvi da su u prilici, skloni su se sa svojim ideološkim neistomišljenicima i danas tako obračunavati. Konačno, takve boljševističke poruke čuli smo čak i u Hrvatskome saboru…

Nitko nije osuđen za zločine

Jesu li u do sada tamošnjim otkrivenim jamama pronađeni i posmrtni ostatci djece, žena i staraca?

Partizanski je pokajnik Šafranko ispričao, a nesuđena žrtva Živičnjak zapisao, kako su u Maceljskoj šumi pobijeni slavonski radnici, njih oko 650, zajedno s djecom. Oni su se nakon rata vraćali s rada u Francuskoj, gdje su bili od 1941. do kraja rata 1945. godine. Došli su iz pravca Maribora i zadržani u Krapini, gdje su im opljačkali sve što su nosili sa sobom. Prije nego što su ih zatvorili, oduzeli su im putovnice i opljačkali cipele, posteljinu, posteljno platno, kožu za cipele, ušteđeni novac, prstenje, satove, lančiće, toaletne sapune, ručnike i sve ostalo što je imalo bilo kakvu vrijednost. Kod iskopa jama u Maceljskoj šumi u kolovozu 1992. pronađeni su, osim kostura, i muški šeširi, što se tumačilo da su pripadali ljudima koje su partizani pohvatali po poljima. To ne odgovara istini, piše Fran Živičnjak, jer su to bili šeširi spomenutih pobijenih slavonskih radnika, povratnika iz Francuske. U jednoj iskopanoj jami pronađena su i dva dječja kostura od 7 i 15 godina, koja su bila vezana žicom. To je dokaz da su te nevine ljude bez ikakve krivnje i suđenja, kao i malu nedužnu djecu, hametice pobili kako bi se pljački i zločinu pokušao zametnuti svaki trag. U dokumentarnom filmu Gora zločina, snimljenom u režiji naše Udruge, svjedokinja Leopoldina Pavić koja je kao djevojčica doživjela ubijanja na Ilovcu, opisala je razodijevanje i strijeljanje ženske osobe, ubačene u jamu, već popunjenu s 25 leševa. Dakle nalazi i svjedoci potvrđuju isto. To što se događalo u Macelju bio je najgori oblik crvenoga fašizma (komunizma), koji je nadmašio u svojoj zloći svaki oblik stradavanja zbog ideologije i bešćutne odmazde nad nemoćnim zarobljenicima.

Tko je sve do sada osuđen za zločine u Maceljskoj šumi?

Nitko! Partizanski stražar, pokajnik Mladen Šafranko, 1994. detaljno je opisao događaje ubojstva 21 svećenika te optužio kao počinitelja partizanskoga komandanta Stjepana Hršaka, oficira Ozne za Krapinu. Naveo je i neka druga imena počinitelja egzekucija, popisanih u knjižici svjedočanstava Frana Živičnjaka ‘U vječni spomen’. Stjepan Hršak poslije ubojstava u Macelju seli u Zagreb, za nagradu dobiva otetu vilu na Tuškancu 61. Nekoliko puta odlikovani partizan i kapetan prve klase Hršak, nakon rata radio je u MUP-u u Sekretarijatu za unutrašnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske, gdje je bio pomoćnik načelnika za opću upravu. Godine 2008. povodom optužaba protiv tada 89-godišnjega Stjepana Hršaka, u Jutarnjem listu od 9. veljače 2008., odlučno je negirao da je 1945. godine likvidirao 25 svećenika i bogoslova na Macelju. Kako to da partizanski komandant ‘Zagorskoga odreda’ govori o 25 svećenika, kad ih je na Macelju bilo svega 21? Međutim, u cijelome Hrvatskom zagorju sveukupno je doista pobijeno 25 svećenika. Izrečena je brojka, dakle, točna, a kako je to Hršak znao, zaključak je sam po sebi jasan.

U srpnju 2009., poslije službeno pokrenute istrage protiv Hršaka, tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić osobno ga je posjetio, zaštitio svojim izjavama i tako zaustavio svaku daljnju istragu o ubojstvima na Macelju. Navedeni sadržaj bio je vidljiv na tadašnjim mrežnim stranicama Ureda Predsjednika RH, a objavljen je u monografiji Macelj 1945. Hršak je bez optužbe umro 2013. u 94. godini života u Zagrebu. Također, nitko od preostalih imenovanih počinitelja i sudionika zločina nije procesuiran. A danas nisu više ni živi. Zašto u posljednjih 30 godina hrvatske države za komunističke zločine poslije “oslobođenja”, u Macelju nitko nije odgovarao – jasno je da ih se političkim utjecajima zaštitilo.

Mladen Pavković/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo