Damir Pešorda: DAN DRŽAVNOSTI

Kada su početkom tisućljeća Račanovi i Budišini došli na vlast, jedna od glavnih preokupacija im je bila poništiti sve ono što je pod Tuđmanovim vodstvom tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća postignuto. Osobito su se trudili oko simbola. Tako su Saboru oduzeli atribut ‘državni’, zapustili Oltar domovine i promijenili datum glavnog državnog blagdana. Treba podsjetiti i na to da su nasljednici SKH izvedbu te ujdurme oko državnih blagdana velikodušno prepustili Budišinom liberalu Ivi Škrabalu. Jednoj od najantipatičnijih pojava u hrvatskoj politici, u svakom pogledu. Još tada mi je bilo jasno da Hrvatska neće postati normalna zemlja dok se taj udar na simbole ne poništi i stvari se vrate na staro. Kako je vrijeme odmicalo, počeo sam pomalo sumnjati hoće li Hrvatska ikada postati normalna zemlja.

Konačno je ove godine došlo do povratka starog datuma Dana državnosti. Ono što su Sanader i Kosorica propustili učiniti, Plenković je učinio. I to je, na žalost, za sada sve od proklamiranog tuđmanizma u HDZ-u. I premda je taj potez vjerojatno plod procjene da se taj ustupak može učiniti kako bi se barem donekle zadovoljio priprosti nacionalizam neprosvijećenih birača, hrvatska se ljevica – a zapravo politički Jugoslaveni– žestoko protivi i tomu malom ustupku. Zoran Milanović ponovo blista. Prvo se na Dan oružanih snaga vojnicima obratio s ”gospođe i gospođo”, a zatim dodao:”Do sljedećeg viđenja, na kojem će vam vjerojatno, na promociji, čestitati neki drugi predsjednik ili predsjednica.” Što je htio reći, nikomu nije jasno, tako da su čak i u Jutarnjem listu konstatirali da je riječ o ”jednom od najbizarnijih obraćanja vrhovnog zapovjednika hrvatskim vojnicima”. Na žalost, ne treba se nadati da Milanovićevo lupetanje znači najavu odstupanja s funkcije. Jer što bi drugo taj uopće radio!? U Hrvatskoj samo predsjedničku funkciju može obavljati bilo tko.

https://www.facebook.com/maxportal.vijesti/videos/707207260028464/

Za Dan je državnosti Milanović bio – koliko god se to činilo nemogućim – u još boljoj formi. Ustvrdio je:”Ovo je predizborni skup, ali to (…). Ovo je obećanje jedne političke garniture koje oni sad ispunjavaju. Po meni je takva zakonska odluka bojkot zdravog razuma. Trebate naći nešto za početak što nikome ne smeta.” Bošnjački mediji u susjednoj zemlji, naslađujući se, Zoranovo ”neronovanje” prevode na sljedeći način: Milanović o Danu državnosti: Ovo je mali privatluk jedne stranke – HDZ-a (naslov na portalu Klix.ba). Pri tomu Milanović, naravno, ignorira činjenicu da je saborskom odlukom Račan-Budišine većine 2001. ukinut izvorni Dan državnosti te da je na isti način ove godine, to jest saborskom odlukom, samo vraćen stari, izvorni, prvi datum! Tipična komunistička logika, u kojoj presudnu ulogu igraju njihove želje i projekcije, a ne činjenice. Ili kao što reče Višnja Starešina: ”Zoranova Partija je bila na drugoj strani”, a to je Zoranu dostatan razlog da ne prizna 30. svibnja kao Dan državnosti.

No, i mimo Milanovićevih ispada vlada veliko nerazumijevanje zašto 30. svibnja treba biti Dan državnosti. Tako npr. Gordan Jandroković, oponirajući Milanoviću, kaže:”Na današnji dan sjećam se tog važnog datuma iz hrvatske povijesti, koji po mojem mišljenju zaslužuje biti Dan državnosti, sjećam se hrvatskih branitelja i predsjednika Tuđmana i nadam se da će to postati opće mjesto i da će i predsjednik Republike, sukladno zakonu, prihvatiti obilježavanje ovoga dana na odgovarajući način.” U toj izjavi punoj hadezeovskih općih mjesta (predsjednik Tuđman, branitelji, važan datum…) nije dan nijedan valjan argument zašto 30. svibnja treba biti Dan državnosti i zašto je Milanovićevo ponašanje skandalozno. Tuđman je kao povjesničar i državnik dobro znao da je simbolični i stvarni nositelj hrvatske državnosti kroz povijest bio upravo Hrvatski sabor te je stoga logično da datum ponovne uspostave Sabora izabranog slobodnom narodnom voljom postane i Danom Državnosti.

To što Milanovićevoj prgavoj naravi smeta činjenica da su u uspostavi slobodne i neovisne hrvatske države ključnu ulogu imali Franjo Tuđman i njegova stranka, sa stanovišta nacionalnih interesa jedina uspješna hrvatska stranka tijekom cijelog dvadesetog stoljeća – nevažno je za meritum stvari. Kao što je nevažno i njegovo otužno predsjednikovanje, tek još jedna nevolja koju će Hrvati istrpjeti. Kao zanoktice, ječmen ili žulj. Ali jest važno to da od Tuđmanove stranke danas nije ostalo gotovo ništa, ni toliko da suvislo zna obraniti logiku i utemeljenost 30. svibnja kao Dana državnosti. U ozračju nadolazećih izbora to je i te kako važno znati.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo