Šutnja je zlo – Z. Miliša: Kaos i kriza kao upozorenja i izazovi

Nametnuta globalizacija kraj je (ove) civilizacije. Suvremeni svijet je zahvatio apsolutni nered. Od migrantske krize i pandemije koronovirusa svijet je zahvatila humanitarna katastrofa mitskih razmjera. Krizna vremena otvaraju najmračnije, ali i najsvjetlije strane kod ljudi. Godinama nas se indoktrinira da je došlo “vrijeme krize”, od gospodarske, financijske, ekološke, političke, migrantske do zdravstvene. Ljude zastrašuju opasnostima od međunarodnog terorizma, korupcije, kriminala, epidemijama… To je dio strategije ograničavanja ljudskih sloboda.  Sadašnja globalna kriza s koronavirusom savršen je alibi za ” izvanredno krizno stanje”, ali i za stjecanje simpatija jedne političke opcije kod predstojećih izbora!

Iako sam od prvih dana podržavao eksperte iz Stožera, danas upozoravam da postoji velika mogućnost i trend da HDZ iskoristi povjerenje građana koje daju Stožeru za ovogodišnje parlamentarne izbore! Sad imamo „zajedničkog neprijatelja“- virus, svjedočimo smanjenju političke polarizacije, a kao građani pokazujemo željenu nacionalnu solidarnost – kao u vrijeme rata! I to HDZ vidi kao svoju priliku!

Međutim, istraživanja pokazuju da se odnosi mijenjaju nakon kriza te da se ranija (politička) polarizacija može znatno produbiti, kada treba riješiti ekonomsku, nakon zdravstvene krize. Nadam se da HDZ neće na krilima popularnosti Stožera dobiti izbore, nego da će presudnu ulogu odigrati Škorina opcija s Domoljubnim pokretom, koji imaju moje neskrivene simpatije i potporu.

Kolega Ognjen Čaldarević u članku „Etički aspekti rizika: Osnovne sociološke dileme“ postavlja pitanje o subjektima donošenja odluka u rizičnim trenucima, tj. pitanja donose li odluke eksperti i/ili političari te dodaje: „U svim donošenjima odluka o rizičnim postrojenjima krije se implicitnija ili ekspklicitnija etička dilema – tko je taj koji ima pravo prosuditi o globalnim etičkim dilemama koje se tiču određivanja obrisa budućnosti zbog današnjih odluka?“ Konkretno, neki stručnjaci i političari šire paniku s brojem umrlih ne stvarajući potrebnu distinkciju između preminulih od koronavirusa i od drugih bolesti s koronavirusom!

To me zaintrigiralo da otvorim etički aspekt aktualne krize i nekih apela. Dovoljno je uzeti bilo koji apel ili vrijednosni sud i analizirati njegovo značenje da bi se vidjelo kako ne može biti racionalnih argumenata za apriorni imperativ koji vrijedi za sve ljude. Uzmimo neke primjere: „Treba brinuti o drugima“ ili „Treba ostati doma“. Kako se može potkrijepiti tvrdnja da izraz „treba “ izražava nešto što postoji „po sebi“ i podrazumijeva se? Da bi te tvrdnje bile zaista objektivne, trebalo bi dokazati višestruke implikacije tih tvrdnji, od etičkih, preko socioloških do zdravstvenih i pravnih za sve građane. Međutim, što je to iskustvom potvrđeno, a što može poslužiti kao temelj gore navedenim postulatima?

Postoje evidentne razlike u brojnim državama! Pomoći čovjeku u nevolji ili ostati doma su imperativi i iskazi nečijih procjena, stavova ili vjerovanja. Vrijednosni sudovi ne mogu se izvoditi iz iskaza koji opisuju činjenice jer nijedan opis činjeničnoga stanja (prirodne, fizikalne, matematične zakonitosti) ne sadrži u sebi izraz „treba“.  Kada „čujemo“ rečenicu „Petar će umrijeti ako se ne podvrgne izolaciji“ i razdvojimo od rečenice „Petar može umrijeti ako se ne podvrgne karanteni“ trebamo uočiti razlike među tim tvrdnjama. Proizlazi da nečiji vrijednosni sudovi sadržavaju podrazumijevajuća vrijednosna i ponašajna  opredjeljenja za sve ljude. Ne može se govoriti o objektivnoj prosudbi u obliku obligatornog naloga kojemu se ne zna kraj(a)! A uz to, ti sudovi su etički i pravno dvojbeni. Kada kućnu izolaciju kojoj se ne naslućuje kraj i tretiramo kao jedini izbor, onda se dobro podsjetiti na upozorenje Ive Andrića: “Zaraziti nekog čekanjem, to je najsigurniji način vladanja njime, to znači učiniti ga nepokretnim… i ta obmana čekanja tvrđa je od svakog zatvora…“ Sve nas, a osobito djecu i mlade, uznemirava neizvjesnost i nepredvidivost ove situacije, a psiholozi naglašavaju da svaka kriza zahtjeva jasna i dobi primjerena obrazloženja odraslih. Od nadležnih ministarstava, posebno Ministarstva obrazovanja i znanosti ni do dan danas  nisu dali niti elementarne smjernice kako pomoći djeci i mladima u suočavanju s ovom krizom. S druge strane, rizik od ograničavanja slobode u svrhu sigurnosti građana svakim je danom sve veći.

U tzv. slobodnoj Europi samoproglašeni promotori ljudskih sloboda s ironijom su prepričavali da u Kini ljudi idu odmah u izolaciju zbog straha od Partije, a u demokratskoj Europi, bijegom iz samoizolacije i iz vlastite zemlje ugrožavali su zdravlje i živote drugih! Time se relativiziraju temeljni postulati humanizma, demokracije i zdravog društva, u čemu vidim snažno upozorenje povratka u prošlost.

Rehabilitacija totalitarističkih ideja

Ruski filozof Aleksandar Dugin, današnju civilizaciju naziva strategijom “permanentnog stvaranja kaosa”. Vrlo slično mišljenje ima i Eric Klinenberg, sociolog iz New Yorka s tvrdnjom da pandemija koronavirusa „označava kraj naše romanse hiperindividualizma te da se može dogoditi da se okrenemo autoritarnosti!“

Prema Franzu Neumanu (u knjizi Demokratska i autoritarna država), totalitarizam se prepoznaje po tri bitna obilježja. Kao prvo, država postaje policijska, što podrazumijeva da represivni aparat po vlastitim odlukama nadzire građane (mimo njihove volje). Vrhovno vodstvo postiže kontrolu tako što instrumentalizira državne institucije u cilju izolacije građana. Drugo, vlast je centralizirana. Treće, postoji monopolistička državna služba koja ima apsolutnu kontrolu nad građanima i državom. Totalitarizam je funkcionirao po načelu vođe i jedne partije, dok su se metode porobljavanja i gušenja sloboda nisu znatnije promijenile. I u ovoj globalnoj krizi postoji opasnost da naši građani požele jednu partiju i jednog vođu kojemu će vjerovati da će ih izbaviti iz zdravstvene i ekonomske tj. svekolike krize.

Futuristički roman “Gospodar svijeta” Roberta H. Bensona, je napisan 1906. godine, a autor ga smješta u naše stoljeće. Vizionarski opisuje suvremene načine ideološke kolonizacije, sukobe Istoka i Zapada, nametnuto sekulariziranje i/ili zatiranje kršćanstva, nove Vođe masa, ujedinjenje Europe, globalizaciju, domoljublje kao prijetnje uspostavi novoga svjetskog poretka, potiranje individualizma, do globalnog zatopljenja, izuma genetski modificirane hrane, jačanja vojne industrije i modernih zrakoplova, ozakonjenja eutanazije – “nakon stupanja na snagu Zakona o prekidu života 1998. godine…, umorni od života osigurano je pravo na njegovo prekidanje.” Ovo je citat iz romana napisan prije više od stotinu godina! To su proročanski zapisi vremena u kojemu živimo.

Bivše zemlje socijalizma, od  Srbije, Poljske, Češke ili Slovačke su među prvima proglasile izvanredno stanje, zatvorile granice i počele sa strogim nadzorom građana. Zapade demokracije, osobito skandinavske zemlje se opiru tim mjerama. Kineze i građane ex socijalističkih država bilo je lakše disciplinirati jer im je ostalo u (kolektivnom) pamćenju autoritarno rukovođenje. Ovdje spominjem jedno ispitivanje javnog mišljenja u Bugarskoj, objavljeno prije desetak godina, koje je pokazalo da dvije trećine ispitanih misli kako je za “dobrobit nacije” najvažnija sigurnost koja uključuje i policijsko prisluškivanje. Naime, od 2012. godine bugarska vlada odlučila se, u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, vratiti staroj staljinističkoj metodi masovnog prisluškivanja i odavanja građana koji se bave “sumnjivim poslovima”. To je jedno od “jednostavnih rješenja”, kakvo je tipično u koncepciji dirigiranog kaosa: stvori problem – ponudi rješenje. Po tome scenariju većina Bugara nije imala ništa protiv toga da ih vodi “čvrsta ruka”. Spremni su se odreći mnogih sloboda (pravne države) ako im bude obećana sigurnost. Ta sklonost ide toliko daleko da većina upitanih nema ništa protiv snažnijeg nadzora nad njihovim životom. Bugarski sociolog Andrei Raičev već tada je tvrdio da će i u drugim zemljama Europe građani početi tražiti da ih vodi “čvrsta ruka” te zaključuje: “Kriza obrće uvjerenja i vrednote”. U takvim se vremenima širi  jedini „izbor“  da je aktualne probleme moguće rješavati neograničenim mjerama sigurnosti, naspram sloboda građana/ki.

Korporatisti nude izbor da živimo u iluziji poretka kao pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke redu. Obje strategije su udaljene od zdravog društva te im se moramo suprotstaviti. Moj prijatelj i kolega Ante Periša je sjajno konstatirao: „Sloboda bez odgovornosti je samovolja i egoizam, a odgovornost bez slobode je nasilje i diktatura“.

Stratezi kaosa šire defetizam i apatiju, a vizionare, hrabre i ljubitelje istina, obilježavaju teoretičarima urota. Sjetimo se koje posljedice su snosili liječnici koji su imali hrabrosti iznositi drugačije stavove i razmišljanja. Prema medijskim navodima, oni koji su prvi upozoravali na opasnost od korona virusa u Kini su doslovno nestajali.  Generatori krize ljude pretvaraju u nemisleće poslušnike. Nekadašnje imperijalno osvajanje ratom moćnici su zamijenili strategijom dirigiranog kaosa. Korporatisti imaju strateški plan: “Stvori problem, (represivno) reagiraj i ponudi rješenje” (D. Icke u knjizi I istina će vas osloboditi).

Ekonomske krize stvaraju kaotično stanje, koje odgovara njenim stratezima. U sveopćoj krizi nema mirenja sa slučajnošću i/ili sudbinom koja odgovara stratezima upravljanog kaosa. Je li jedan od skrivenih ciljeva ovog globalnog ludila masovno nadziranje građana i obvezno cijepljenje diljem svijeta?  Intrigantno je da je svjetski bogataš Bill Gates nedavno odvojio ogromna sredstva iz vlastite Fondacije Gates u pronalaženju cjepiva za koronavirus te se ponovno 2020. javno izjasnio za masovno cijepljenje. Humane ili financijske pobude? Što mislite?

Ljudi se iscrpljeni krizama bude iz letargičnosti. Ekonomska i duhovna kriza dovodi do otrežnjenja i spoznaje da živimo u svijetu nametnutog kaosa. To pripisuju društvenoj krizi i besperspektivnosti mladih, te drže da mladi više cijene ono što nemaju. Takav zaključak donose u skladu s teorijom koja kaže da su vrednote povezane s očekivanjima, odnosno da se cilj drži to važnijim što je manje dostižan. Chomsky navodi primjer sustavnog izazivanja (i medijskog prenošenja) sukoba i nasilja s namjerom da javnost prihvati ograničavanje slobode ili ekonomsku krizu kako bi vladajući lakše opravdali represiju koja ima cilj srušiti temelje socijalne pravde.

Hipokrizija morala dotaknula je ekonomski najrazvijenije države svijeta. Od prošlog stoljeća do danas nismo se oslobodili opasnosti od totalitarizama, nesklada želje za slobodom, ljudskim pravima, demokracijom i želje za sigurnošću i poslušnošću u kriznim stanjima. Prema Albertu Einsteinu, “onaj tko nadilazi krizu, nadilazi (i) sebe“!

Determinirani kaos ima jasno određenje u kvantnoj fizici, kemiji i drugim prirodnim znanostima. Kaos ima svoje značenje i u psihoterapiji, kao i kod upravljanja životom. To objašnjava knjiga Jordana Petersona, kanadskog kliničkog psihologa pod naslovom 12 pravila za život: Protuotrov kaosu.  Njen autor,  odnose između kaosa i reda promatra kroz odnose nepoznatog i poznatog. “Kada se život naglo pokaže kao intenzivan, zanimljiv i smislen; kada ste toliko uvučeni u ono što radite da ne zapažate kako vrijeme prolazi – tada ste točno na granici između reda i kaosa.” Kaos autor vidi kao izazov, na primjer kada se suočavamo s “vječno promjenljivim situacijama svog života”.

Stratezima kaotičnog stanja u društvu ide u prilog činjenica da postoje ljudi ovisni o kaosu što se manifestira na više načina: od povratka u (traumatične) veze koje su prekinute, poslova koji se nikada ne dovršavaju do kraja, nereda u domu, koji ih izluđuje, ali bez kojega ne mogu… Takvi ne mogu uživati u miru sa sobom ili drugima.  Kao takvi ,svojim ponašanjem izazivaju nova kaotična stanja. Iako ne vole situacije u koje upadaju, ne odustaju od istih. Treba (po)raditi na odbacivanju osjećaja nemoći. “Dok se ne osvijeste, neće se pobuniti, a dok se ne pobune neće se osvijestiti” (G. Orwell).

Jordan Peterson, u istoj knjizi, upozorava da je naš život “tanki led na kojemu svi kližemo. Kada je led na kojemu kližete čvrst, to je red. Kada se dno raspukne, led puca i vi propadate kroz njega, to je kaos”.  Smatra da što prije trebamo prestati vjerovati u sudbinu ili beznađe, a naći smisao života te pronaći snagu za žrtve i odricanja za duge, osobito one u nevoljama.

Socijalna pravda kao nova paradigma u vremenima krize

Želim vjerovati da nas krize, osobito ova sadašnja, globalna, mogu okrenuti novoj paradigmi socijalne pravde. Važan aspekt za razvoj altruizma i suosjećanja je zajednički doživljaj patnje. Altruizam, suosjećanje, solidarnost nas čine otpornijima na stres i traumu, osobito u kriznim vremenima. Na primjer, od zadnje ekonomske u SAD-u, znatno se povećala potražnja za poslovnim prostorima ili kućama za najam, osobito kod onih koji su odlučili prodati vlastite nekretnine bez intervencije banaka. Tako su se oslobodili poreza na imovinu i nekada prevladavajućih statusnih simbola (velike kuće ili stana) koji su pod naletom krize u SAD-u urušili srednji stalež. U izazovima krize žele postati subjekti u gospodarenju. Spoznali su da ih krediti na stanove, poslovne prostore ili vozila tjeraju u ralje života na dug, da nije važno što nemaju svoj poslovni prostor ili stan kupljen bankovnim kreditom, jer je stvarni vlasnik tih nekretnina banka, koja je njima stalno “za vratom”. Građani osobito Chicaga i San Francisca, pod naletom krize, shvatili su da se lakše nose s neizvjesnostima i/ili rizicima ako nemaju kapital od kojega najveću korist imaju banke. Sve je to snažno utjecalo na promjenu poimanja poslovanja, vlasništva i poticanja poduzetničke klime.

Od pojave pandemije koronavirusa, EU nije pomogla svojoj članici Italiji, kao što su to učinile Kina, Rusija i Kuba, nego su se tek 16. travnja zbog toga ispričali. Vjerujem da će brojni ljudi, u ovoj sveopćoj krizi sagledat posljedice radoholizma i/ili stalne jurnjave. Tako Norman Vincett Peale u knjizi Moć pozitivnog mišljenja navodi razgovor liječnika i jednog pacijenta – poslovnog čovjeka koji se žalio na nedostatak vremena do te mjere da je noćima završavao ono što dnevno nije uspijevao. To ga je činilo iznimno nervoznim. Na to ga liječnik upitao zašto se i noću ubija od posla. „Pa moram to obaviti- pjenio se pacijent!“ Na to mu je liječnik preporučio svakog dana dvosatnu šetnju na groblju. Crven od bijesa pacijent je upitao: “ Zašto bih provodio pola dana na groblju?“ Na to mu liječnik odgovori: „Zato jer želim da hodanjem grobljem gledate nadgrobne ploče… Želim da razmišljate o činjenici da su mnogi od njih tamo jer su mislili kao što vi mislite, da cijeli svijet počiva na njihovim plećima. Kada dospijete tamo zauvijek, svijet će se i dalje okretati ma koliko da ste vi važni, drugi će raditi posao koji vi sada radite.„ Pacijent je shvatio. Usporio svoj ritam. Stekao je procjenu vlastite važnosti. Prestao se pjeniti i žestiti.

Francois Michelin gotovo je pedeset godina vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma. Inovativan, vizionar i humanitarac, svakodnevno je promicao ideju zajedništva. Polazio je od radne etike solidarnosti i suradnje. Živio je u blizini tvornice kako bi stalno bio u kontaktu s radnicima. Svoju je ulogu vidio kao radnika-koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača. Svojim ponašanjem i radnim postignućima demantirao je sve one koji i danas lamentiraju o strahotama neoliberalnog kapitalizma, koji nikako da shvate da je na sceni korporativni kapitalizam. A Michelin nije bio ni blizu tom derivatu kapitalizma.  Jednom je Henry Ford konstatirao: “Poslodavac ne daje plaću, on je samo isplaćuje. Plaću daje kupac!” To su osnove oživotvorenja zdrave proizvodnje i humanizma, a ne današnji korporativni kapitalizam!

Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da se naš život sastoji od “faza progresivnog buđenja koje uključuju  i duhovna otkrića”. Duhovnost, tvrdi on, pomaže da otkrijemo životni smisao, ” tijekom bolnih tragedija, kriza, stresnih razdoblja, bolesti, boli i patnje”. Iz kriznih situacija možemo i moramo stvoriti pozitivno iskustvo. Ljudi, iscrpljeni krizama bude se iz letargičnosti. Ekonomska i duhovna kriza dovodi do otrežnjenja i spoznaje da živimo u svijetu nametnutog kaosa. Društvene krize mogu stvori pretpostavke za humanija društva. Zato je empatija važna da bismo probudili važnost osjećaja za druge i osnovna pretpostavka razvoja zdravog društva. Ova kriza nam je možda i zadnja prilika da to shvatimo i nastavimo primjenjivati u našim životima i nakon završetka epidemije. Pored toga, ova globalna kriza i/ili kaos izazvan epidemijom koronavirusa je upozorenje da shvatimo da je problem drugih i naš problem te da nismo nedodirljivi i imuni na nesreću, kako na globalno svjetskom tako i na pojedinačnom planu. Ova kriza nas je uvjerila da ekonomski najprosperitetnije države svijeta nisu položile ispit iz osnova solidarnosti i demokracije! “Jednakost možda jest temeljno pravo, no ne postoji država na Zemlji koja je može pretvoriti u činjenicu” (Honoré de Balzac)

Zaključno:

Nema ničega goreg doli stajati po strani i promatrati sve deformacije koje se događaju nama ili drugima. “Vrijeme je jednako životu. Uništi svoje vrijeme, upropastio si svoj život. Vladaj svojim vremenom i vladat ćeš svojim životom.” Tu je misao popularizirao Alen Lakein kao moto knjige Kako vratiti kontrolu nad vremenom i životom.

Koronavirus će otkriti nove istine, koje su danas na nivou spekulacija. Jean Zegler, švicarski sociolog u knjigama Novi gospodari svijeta i Imperij srama objašnjava pojmove “organizirana oskudica”, “strukturalno nasilje” i “refeudalizaciju” (u svjetskim razmjerima). Ostaje da se vidi je li svjetska kriza s koronavirusom stvorena da bi ljudi poželjeli biti masovno nadzirani, da cijepljenje postane planetarno obvezno, od čega bi stratezi kaosa kao i farmaceutska industrija najviše profitirali.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo