Eduard Piljić: KAD SVIJET SE ČISTI
Vrijeme:3 min, 37 sec
Nešto sam se počeo osjećati lagodno, pa rekoh sebi: nikad ljepših vremena za čudake kao ja. Zavučeš se u svoju rupu, ostaneš u njoj danima i još ispadneš discipliniran i normalan.
Jutro je, al ne pijem još kavu jer hoću da vidim jesu li to snovi il more, što se sa mnom zbiva, hoće biti gore? Žena ustala rano i ispekla kruh? Eno ga još se puši. Sanjao sam ružno, al vidim nije rat. Čekaj, ne čujem da puca, ne čujem granate. Pipnem se – da li sanjam? Trbuh mi pun i polica hrane puna. Fali mi samo nešto malo za higijenu i nešto sapuna. Gledam, vani na cesti prazno, zbrka u glavi.
Datumi mi pobrkani. Nema više ni dana, nema više ponedjeljka. Svi sjede u kući, kao moja stara tetka. Bulje u me i što god kažem, viču – muči. Svi viču bježi nam s očiju. A ja sam prije radnim danima bio gazda. Al znam što je. Mirovina mala, a oni se diče što sad rade iz kreveta. U cijelom svijetu neka frka. Svijet se bori protiv nevidljivog neprijatelja. Mali je, al vrlo jak. Ljudi nose maske, al da je meni skinut masku s tog virusa. Pitam se tko je on i čiji je? Svako ga se odriče, kao da ga je neko poslao s neba? Teorija dvjesta. Kinezi kažu – Nismo mi, nije zato što smo jeli male miše, žabe, šišmiše i punoglavce. Amerika kaže – nemamo pojma. Neko kaže direktori Mirovinskog Fonda. Ja samo znam da nije Bosna, da nisu izbjeglice, jer više ih i nema, i nitko ih ne spominje? Tko je taj Virus i što nam hoće reci? Jesmo li bili previše tvrdoglavi, radili po inerciji, htjeli uvijek više? Dokle? Prije smo bili sretniji, al aj ti to mlađima, kaži.
I čudno je to. On je tako mali, a boje ga se i veliki i mali. Poravnio je svijet – svi su mu ravni: i izbjeglice, i royalty i predsjednici. Donosi bolest, al čisti ulice, pijace, toalete, police, nevidljiv je – ali spušta zrakoplove, zaustavlja tvornice, drži u strahu milijune. Nemilosrdan i pravedan je – čisti nebo, travu, delfini ponovo klikću, okrutan je spram sodomije – zatvara javne kuće, zaustavlja izopačeni razvrat i okrutne makroe, tvrdoglav je – al nam daje da razmislimo u ovako izolirani o našoj tvrdoglavosti, navikama i pohlepi, prljavo igra- ali sve je natjerao da budu čisti, obrazovan je – djecu je naučio da uče iz života, a ne samo iz laptopa, psihijatar je – ušao nam je u glavu i natjerao da drugačije razmišljamo. No, ipak je i human, jer obratio se nama ljudima, da nam nešto kaže. Tako mali, a tako veliki – pružio nam je priliku da još jednom razmislimo.
I tako, mislim ja i mislim, kao teško mi je, a sve imam: mir i kuću, i ofarban krov nad glavom. Sjedim, grickam suhe smokve iz zalihe, ej, pa ja uživam. Država mi hoće dati još extra novaca za hranu, a ja ni ovo potrošio nisam. Kao, izvanredno je stanje, a sve naoko mirno. Ne čujem granate, muzika mi tiha svira, ne vidi se neprijatelj – virus, samo ga na TV-u uvećavaju, tek da plaše ljude. Češkam cuku koji pogledom prebrojava silne konzerve i kad prođe hodnikom, svaku desetu zapiša, tko kaže da psi ne znaju matematiku. Češkam ga po uhu i mislim, jesam li ja toliko sebičan? Ja uživam i smješkam se životu, a netko tamo daleko, ili čak ovdje blizu umire. Onda se molim, za sve te ljude što boluju, što pate, što umiru, a ja ih ne znam… možda je tako i bolje, te onda kažem: vrag je odnio šalu, uozbilji se malo. Jer, brojke rastu, a svaka brojka jedan čovjek, jedna žena, jedna baka. I mislim se, je li netko ovo prosuo da nas prorijedi, da nas opameti, jer toliko smo pametni i umišljeni bili. Previše teških pitanja za jednog malog penzionera.
Odoh pojest gulaš od jučer, pokvarit će se, a onda ispeći chicken nuggets, jer im istječe rok. A i ananas mi trune. Ma svi su kupovali, pa onda i ja… Strpi se, smiri se, polako, možda još samo šest il devet mjeseci, pa se rodi neka nova nada i počne neka nova epoha. Za sada je ovako. Važno je da ne puca i da nas nitko ne pita kako se zovemo.
Eduard Piljić/Hrvatsko nebo
