Z. Gavran: Od Rilkeovih krugova do virusa obezličenja čovjeka, društva i politike

Epidemija širenja praznoće u Hrvatskoj poprima dramatične razmjere

„Ja živim u kruzima koji se šire“, poznati je stih Rilkeove istoimene pjesme u prijevodu Dobriše Cesarića. „Ich lebe mein Leben in wachsenden Ringen“ – Živim svoj život u rastućim krugovima, moglo bi se sadržaj stiha i tako prevesti. U svakom slučaju, ta pjesma ima svoj osobit ton i ritam, svoj patos, i težnju prema posljednjem, najširem, najviše krugu, prema Punini, prema Svemu, prema Bogu kao apsolutnom središtu oko kojega kružimo uzdajući se – nije riječ o kršćanskoj vjeri, nego o općoj ljudskoj težnji – u svoje snage i svoju sposobnost da se vinemo u visine.

U ovoj našoj suvremenoj, izrazito „prozaičnoj“ zbilji Rilkea bi se moralo prilagoditi stvarnim okolnostima. Ako već raznorazni dramaturzi i redatelji „prilagođuju“ Sofokla, Shakespearea i svakog klasičnog autora kojeg se dohvate, ako ih već toliko „prilagođuju“ ukusima i vlastitim hirovima i mušicama novodobnog srozavanja i osiromašivanja svega što smo baštinili, zašto se ne bi smjelo bar donekle „prilagoditi“ i poneki stih češko-austrijskog pjesnika njemačkog jezika Rilkea. Recimo tako da umjesto „u kruzima“ kažemo: „u praznini“. – „Ja živim u praznini koja se širi“ – „Ich lebe mein Leben in wachsender Leere“ – „Živim svoj život u rastućoj praznini.“ Ta „praznina“ odnosi se na društveni, a i politički kontekst, okvir, milieu.

Informacije bez uporišta u zbilji

Jest da bi takvo postavljenje bilo suprotno raspoloženju, ideji i uzvišenom stremljenju tog glasovita pjesnika. No on će nam to zasigurno oprostiti. I ne samo to: bit će sretan da njegovi stihovi i danas izazivaju mreškanja, da potiču na razmišljanja i asocijacije, makar i u nekom drugom smjeru. Uostalom, u modernoj književnosti i čitatelj ima pravo ponešto domišljati, dodavati ili preoblikovati. Poezija živi u čitatelju/slušatelju/gledatelju, ako li ne, – ne živi nigdje. Ona je tada samo „mrtvo slovo na papiru“.

Zapravo, riječ „praznina“ nije tu najprikladnija. Bolja bi bila riječ „praznoća“. „Praznina“ je nešto kao prostor u kutiji u kojoj nema ničega, a praznoća je sadržaj, kakvoća tog prostora u kutiji. U našoj suvremenosti imamo oko sebe i u nama, bar naoko, svega i svačega. I ne samo to, nego smo osupnuti svim i svačim, toliko bombardirani sadržajima i senzacijama da bi se govor o „praznini“ mogao učiniti kao nepriznavanje stvarnosti. Pa bi čovjeka koji tako govori mogli okriviti da širi fake news.

A istina je zapravo to da, uz ostalo, plivamo i dišemo u svijetu ispunjenu „fake news“, krcatu svakovrsnim vijestima i „informacijama“, gotovo „u realnom vremenu“, i tumačenjima tih istih vijesti i „informacija“ koja nemaju uporišta u zbilji. U onoj zbiljskoj zbilji. U ozbiljnoj zbilji. U zbilji koja je dublja od površne, plitke ili prividne – koja je istinita, provjerena, potvrđena. U zbilji koja je na pravoj vagi izvagana, pravim sitom prosijana, pravim metrom izmjerena, pravim svjedocima potvrđena.

„Praznina“ je dakle, zamislimo li spomenutu kutiju, prostor lišen pravog sadržaja, ili sa samo sporadičnim sadržajem, prazan od punine, čuvan i štićen baš „kao takav“. A „praznoća“ je stanje u kojem se taj prostor nalazi. „Praznoća“ je kao i „mekoća“, kao i „tvrdoća“, kao i „skupoća“, kao i „hladnoća“ – određena kakvoća, ili određena značajka, ili stanovita osobina kad je riječ o ljudima, – a ne prostor u kojem čega ima više, ili manje, ili u kojem nema ničega.

Oće i ine preplavile su društvo i politiku

Odakle poezija i čemu ova „praznoća“ u ovoj kolumni na ovom portalu? – pita se s razlogom čitatelj. No taj isti čitatelj mora ponekad imati ponešto strpljenja i vjerovati da autor ima razloga činiti to što čini. Strpljivost doduše nije danas osobito česta ni voljena. Pa ipak, treba ponešto strpljivosti i povjerenja da se dođe do tvrdnje kako je jedna od temeljnih odrednica ovoga trenutka, a sve više i našega doba, upravo praznoća uma, praznoća duha, praznoća volje i praznoća srca. I da ona, kao i brojne druge -oće i -ine, nalazi svoje svakovrsne uzajamnice (korelative) u suvremenom svijetu, u suvremenom društvu, u suvremenim sadržajima života i, dakako, u suvremenoj politici. I da se prizna kako je ta praznoća – ili bar praznjikavost, ispražnjenost od stvarnih ili dubljih sadržaja, lišenost određenosti, ozbiljnosti i punine – jedna od bitnih odrednica i svojstava doba i društva u kojem živimo.

Obično se za ono što je loše okrivljuje razne uzroke i uzročnike: zaostalost, siromaštvo, otuđenost, zloporabe, zlodjela, pošasti, prijevare, počinitelje lošega itd. Krivci su uvijek „pozitivni“, u smislu da pozitivno postoje, da ih ima, da ih možemo imenovati, pobrojiti, nanizati i sve ih prokazati kao uzroke našeg nezadovoljstva, razočaranja ili pravedničke srdžbe. Zato valjda, čak i da ih nema, moraju postojati i „dežurni krivci“ i „vječni neprijatelji“. No to je već druga tema. Ovdje je bitno primijetiti kako se zaboravlja da osim „pozitivnih“ postoje i „negativni“ uzroci. Postoji dakle i ono čega nema, a čega bi moralo ili trebalo biti. Nema recimo u društvu ili državi dovoljno čestitosti; nema je, a za to je kriv njezin izostanak, za to što je ne-ima. Zapravo, krivi su „oni“ koji prouzročuju to da je nema. Ili nema recimo zlatnih pričuva u HNB-u. Loše je to što ih nema, pogotovu sada kada će zbog ove najnovije „kuge“ država morati duboko segnuti u riznicu i u „zlatne pričuve“ da bi mnoge spasila od financijskog i drugog potonuća. Ili nema na primjer ribe u rijekama, ili nema znanja o digitalnoj agendi, ili toliko toga ne znamo o tajnim društvima i službama i silama koje nam pod nosom mrse račune. Tu dakle nedostaje znanja, postoji praznoća u znanju. Postoji nešto što je suprotno zapunjenosti, popunjenosti, punoći znanja i spoznanja.

Oboljeli od praznoće, primjer Bosne i Hercegovine

Ono što dakle nama ljudima smeta može biti to čega ima, a što nije dobro, i ono čega nema, a za što vjerujemo da bi bilo dobro. Imamo recimo brojne stranke i političare. Razgovarate li s bližnjima i raznim sugovornicima, uglavnom ćete čuti kritike na njihov račun. Rijetko će tko iskreno, nasamo i u povjerenju reći, tvrditi i dokazivati da su, bar oni etablirani političari, bar oni „gore“ na vrhu dobri. Premalo će se čuti o njima „pozitivnoga“, osim ako se pozitivnim može smatrati to da stalno misle na svoje interese iliti probitke, i da ih spretno umnažaju, da prodaju ili izdaju opće, nacionalne, biračke ili narodne interese, da mnogi umješno zaobilaze pravne zamke i etička sita. Ali će se zato još češće čuti kako se govori o onomu što je kod njih „negativno“, tj. o onomu čega kod njih ili „kod nas“ u domaji nema: posla ili dovoljnih plaća i mirovina, pravde i poštenja, nesebičnosti i požrtvovnosti, odgovornosti, brige za opće dobro, sigurne budućnosti, samosvjesne Hrvatske, napučene Slavonije ili uspostavljive Herceg-Bosne.

Sve ono čega nema nazovimo „praznoćom“. Sve ono čega ima, a što nije dobro, nazovimo „nepravom punoćom“. Ono je prvo „negativno“, ovo je drugo „negativno“, a oboje je loše i nepoželjno.

Sve veću praznoću imamo recimo u susjednoj BiH. Osim što znamo da je katolika, dakle praktički i Hrvata, bilo za 11.000 manje krajem 2019. negoli 12 mjeseci prije toga (a sada i Njemačka vabi sve „Zapadne Balkance“ posebnim zakonom koji im otvara vrata njemačkog tržišta radne snage), stanje ni što se ostalih dvaju naroda (ako je to komu utješno) nije bolje. Nedavno je Svjetska banka iznijela procjenu da ondje živi svega 2,2 milijuna duša. A agencije koje se bave istraživanjem „tržišta“ ili traženjem posla otkrivaju nam da u najmanju ruku svaki treći „Bosanac i Hercegovac“ želi otići van, samo ako mu se ukaže prigoda. Što ih više bude odlazilo, zemlja će ostajati sve praznijom od ljudi, a dosad je, osim od ljudi, godinama ispražnjivana od raznih tvornica, poduzeća, obrađenih zemljišta, stočnih fondova i peradarnika, od obrta, selskih kućanstava, prenapučenih kuća i ostaloga. BiH dakle boluje od sve veće praznoće. U petnaestom stoljeću pala je u ruke Osmanlija „šaptom“, a sada bi (u čije ruke?) mogla pasti ispražnjenošću od (vlastitih) ljudi i dobara.

Ispražnjena zastupnička uloga

Gleda li se na stvari tako, osjeti se potreba za određenom inventurom, kako bi se sagledalo čega sve ima – i je li „to – to“, a čega sve nema. Prvo bi se uočila sve veću ispražnjenost gledom na ljude (broj novorođenih, prirodni prirast, gustoća stanovništva…). To da svega živa što se samostalno kreće na dvjema ili više nogu imamo u Hrvatskoj sve manje, a jedina su iznimka kućni ljubimci, njih ima sve više. Zatim bi se moglo nastaviti inventuru pa brojiti sve redom: zaposlene i nezaposlene, štediše i zadužene, štednje i dugove, prebačaje i podbačaje, priopćaje i izopćaje. Pritom bismo mogli biti što inkluzivni, što ekskluzivni, tj. „misliti pozitivno“ ili biti strogi i kritični, ovisno o ukusu ili o pragu vlastite izdržljivosti.

Sve to što je opipljivo i mjerljivo, što se može zbrajati ili oduzimati nije ipak ono što se želi izreći preobličenim Rilekovim stihom: „Ja živim u praznoći koja se širi.“ Tu je riječ o jednoj drugoj vrsti ispražnjenosti, izočnosti spomena vrijednog sadržaja. Prazne ili prorijeđene mogu biti dvorane u kojima se drže predizborni skupovi, koncerti ili tribine, koje sada bezobzirno ugrožava Covid-19. No prazne dvorane svjedoče o fizičkoj praznoći. Ona pak praznoća na koju se ovdje misli i cilja odnosi se na sadržaj onoga što se u tim dvoranama, ili na drugim skupovima, na općim i prigodnim saborima, u javnim nastupima i intervjuima, u programima i programskim smjernicama iznosi. Ili što se u njima ne iznosi, što se prešućuje, što se ustrajno izbjegava čak i spomenuti.

Problem te vrste praznoće još je i dublji. Istina, ne može nas ispuniti, ohrabriti ni uvjeriti ono što govore mnogi narodni zastupnici. No dublja razina ispražnjenja od stvarnog sadržaja počinje već prije toga. Ako niste primijetili, nitko njih više ne naziva „narodnim zastupnicima“. Nego ih se odreda titulira kao „saborske zastupnike“. Kao da bi im temeljna značajka i zadaća bila to da zastupaju Sabor (pred kime to?), ili da zastupaju sebe u Saboru (što je „contradictio in adjecto“: zastupati možeš samo koga drugoga, ne sebe!). Već samim nazivljem zastupnička se uloga prazni od njihove bitne uloge i zadaće – a ona se sastoji poglavito u tome da u Saboru zastupaju narod. Pritom se po tri i pol godine zanemaruje baš to: da ih je izabrao narod, i da njemu za svoje uspješno ili neuspješno zastupanje naroda odnosno birača i odgovaraju. A da se na narod ne bi ni morali obazirati, ni oni ni legije novinara i urednika koji ih „krste“ kao „saborske zastupnike“, pobrinuo se i sam zakonodavac. Time što je posve ukinuo mogućnost da konkretna izborna zajednica ikoga bira većinski, baš njega ili nju, ne ni stranku ni listu. Ne ni „preferencijalno“, nego isključivo. Baš ti, druže ili gospodine, da baš ti jesi onaj kojeg smo izabrali i izvoli nam polagati račune. Ovako, tko biračima polaže račune o bilo čemu što čini u zastupničkom tijelu?

Pražnjenje čovjeka od sadržaja sve do obezličenja

Već sam izraz „izborna jedinica“ pridonosi ispražnjivanju političkog života od doista ljudskog sadržaja. „Izborna jedinica“, strogo jezično gledano, samo je zemljopisno ili tehničko određenje. Iz tog izraza ne vidi se da je tu riječ o skupu ljudi koji žive i imaju biračko pravo na određenom području. Ljude se ne tretira kao osobe, kao „inokosne subjekte“, nego ih se tretira kao „pojedince“, a zatim se sve te pojedince „utopi“ u neku ispraznu bezličnost koju se ustrajno naziva (biračkom) „jedinicom“. Kao što se „jedinicom“ može nazivati i školska ocjena u imeniku ili karika u proizvodnom lancu. U bivšoj državi tadašnja je vojska imala „jedinice“; njih se na putu prema hrvatskoj državi preinačilo bar u „postrojbe“, a obično se i preciziralo da je riječ o „vojnim“ ili „policijskim“. Još bi bolje bilo da se govorilo o „vojničkim“ ili „policajačkim/redarstveničkim“ postrojbama. Ljudi su, to je inače opća mantra još iz socijalizma, „naša najveća vrijednost“, što jest vrijedilo za neke, ali ne i za sveukupne „neprijatelje samoupravnog socijalizma“. Pritom se prešućivalo temeljnu postavku personalizma (utjelovljenu u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima UN-a, koju Titova SFRJ nije nikada prihvatila) da se društvo sastoji od osoba koje imaju svoje ljudsko dostojanstvo. Pa ipak, i danas, kamo god kreneš, nalijećeš stalno iznova na pretvaranje ljudi u „elemente“, u „kotačiće“, u „individue“ i „jedinke“, ili pak u skupne „izborne jedinice“, a sve se na kraju utapa u „biračku masu“, u „populizam“, u „masovnu (ne)kulturu“, u „manipuliranje masama“ ili u „pobunu masa“ (Jose Ortega y Gasset).

A „masa“ dolazi od latinske riječi missa, koja je prilog prošli ženskog roda od glagola „mittere – odaslati, raspustiti“. Još bolje, kako je to jednom objasnio Tomislav Ladan, nalazi analogiju u nekom starom orijentalnom jeziku u značenju „tijesto“. Ono što se može oblikovati kao što se može proizvoljno oblikovati glina ili plastelin.

Nazivljem se često ljude i skupine prazni od ljudskog odnosno od skupinskog sadržaja. Na svakom koraku promiče se ono što od srpskohrvatskog unijaćenja nazivamo „bezličnost“ (bez+ličnost) – svemu se oduzima ljudsko lice. Čak se i Boga obezličuje, osobito u masonskoj i sličnim ideologijama, gdje se uporno ne želi o Bogu govoriti kao o judeokršćanskom „Ocu svih ljudi“, nego kao o „velikom arhitektu“, o „graditelju svemira“, ili u filozofiji o „Najvišem Biću“, o „Apsolutu“. A judeokršćanski Bog ima svoje lice, i na svoju je sliku stvorio ljude koji imaju svoja lica, svako bar malo drukčije od svih ostalih. Taj Bog objavio se je u Isusu Kristu, Bogočovjeku, Čovjeku-S-Licem, koji nam orktiva i „lice“ Očevo, s prepoznatljivošću i posebnim identitetom, kojeg se ne može pobrkati ni s kim drugim, a pogotovu ne s nekim bezličnim „Čovjekom“ ili isto tako bezličnim „Božanstvom“.

Lista hrvatskih obezličenja duga je

Zato svako odustajanje od identiteta, od istovjetnosti nečega, a napose nekoga sa samim sobom, zadire duboko i u fizička i u metafizička prostranstva. U tom smislu, ispražnjivanja od zbiljskog sadržaja i bujanja praznoća nisu dobra, nego su loša i štetna. Primjere može svatko nizati razne i brojne. Spustimo li se s „apstraktnih“ i s globalnih visina u ovaj naš mali, uski i duhovno skučeni prostor „Republike Hrvatske“, primijetit ćemo da se stalno događaju obezličenja odnosno ispražnjenja od bitnih sadržaja imenovanih bića, stvari i pojava. Umjesto da se primjerice istaknulo kako je rat koji je vođen bio rat za hrvatsku državu i sve što je u njoj i što ju kao državu prihvaća, dobili smo obezličeni „domovinski rat“. Umjesto da se državljane u svečanim i manje svečanim obraćanjima najviših dužnosnika oslovljava „Hrvatice i Hrvati“ (u smislu pripadnosti Hrvatskoj), sve se češće i radije poseže za „građankama i građanima“, kakvih ima posvuda u svijetu, u svim od dvjestotinjak različitih država. Umjesto da se govori o „žrtvama“ velikosrpske agresije, radije se govori o „stradalnicima“ u Domovinskom ratu – kao da su stradali sami od sebe. Umjesto da se govori o suverenoj političkoj volji i hrvatskom nacionalnom subjektivitetu, radije se „optira“ za „dijalog i suradnju“ (između koga?), umjesto o točno određenom većinskom i tradicijskom identitetu govori se npr. o Zagrebu kao „multikulturalnom“ gradu, slično i o Hrvatskoj.

Umjesto da se govori o vjerama/vjerozakonima/vjeroispovijedima, radije se govori o ekumenizmu, međureligijskom dijalogu i vjerskom pluralizmu. Umjesto da se posvješćuje kako se Hrvatska, na žalost, opet našla u poziciji „predziđa kršćanstva“ ili „predziđa Zapada“, poseže se za mantranjem o „punoj potpori“ priključivanju „Zapadnog Balkana“ EU-u. Umjesto da se svaki dan govori kako homoseksualci sa svojim novootkrivanim i agresivno promicanim „pravima“ narušavaju tisućljetnu stabilnost društva koja počiva na tradicionalnoj obitelji, mnogo češće od toga trubi se i kuka kako „homofobi“ i „ekstremisti“ „ugrožavaju“ prava novopečenih pripadnika homoseksualnih skupina. Umjesto da je homoseksualne i slične skupine nazivala „marginalnima“, bivša Predsjednica nazvala je branitelje i ostale nezadovoljnike Vučićevim „frajerisanjem“ po Hrvatskoj – „marginalnim skupinama“. Itd.

HSS ispražnjen od seljaka, HDZ od vjerodostojnog demokršćanstva

Sve što je do jučer ili prekjučer imalo neki čvrst i bitan sadržaj biva pražnjeno od tog sadržaja. Već dugo socijaldemokratska stranka ni po čemu određenomu – osim po crvenilu, petokrakama i titoističkim bulažnjenjima – nema u svojoj politici ništa doista socijalno (borba za proletarijat i prekarijat…) što bi ju razlikovalo od onih stranaka koje otvorenije zastupaju interese srednjega sloja ili krupnoga kapitala. A koje to narodne, tradicijske i kršćanske vrjednote zastupaju narodnjačke i demokršćanske stranke, na čemu one od svega toga ustrajavaju. Uzmimo na primjer HSS – stranku sa sloganom „Vjera u Boga i seljačka sloga“. Predsjednik, a valjda i ostali u vrhovima te stranke, ničim ne pokazuju, osim godišnjim hodočašćem u Mariju Bistricu, ničim politički sadržajnim, da im išta znači „vjera u Boga“, da uopće znaju što bi to bilo i kakve bi imalo učinke i posljedice. A o „seljačkoj slozi“ tek, što o noj reći?! Pa niti ima na pozornici seljaka, na čelu stranke nalazi se urbani „gradonačelnik“ (i bivši „gerilac“ lukrativnog soja), i općenito mnogo je više aktivnih pripadnika građana nego seljaka, koji kao društveni sloj ionako odumiru. Sve je ispražnjeno od seljaka, a stranka i dalje propovijeda ono za što i sama zna da je puki privid, da je lišeno realnog sadržaja. A o slozi ha-es-es-ovskoj što reći nakon što su i članovi te stranke u tolikoj neslozi da su jedni druge pobacali van, drugi prve tuže po sudištima, a treći sami napuštaju vlastitu stranku zato što se s njezinim vodstvom ne slažu?!

Ne možemo razumjeti ni to po čemu bi HDZ, bar u nekom segmentu i rudimentarno, bio demokršćanska stranka. Osim, razumije se, po ljeporječivoj retorici, po stanovitoj („opipljivoj“) potpori Crkvi, po redovitim posjetima dužnosnika svetom ocu papi, ma koji papa stolovao u Vatikanu, po pohodima kardinalu i drugim (nad)biskupima, pa čak i po članstvu nekih stranačkih prvaka u crkveno-viteškim redovima, u tajnovitim ili javnovitim pokretima. Pro forma. No sve to toliko je već svima poznato da je pisati o tomu čak i opasno. U smislu onog vica koji počinje pitanjem: Zašto je Kain ubio Abela? (Za one koji ne znaju: Zato što mu je pričao „stare viceve“.)

U tim i mnogim drugim primjerima imamo dakle pred očima tipičnu vrstu novodobne sadržajne, „substancijalne“ praznoće: ispražnjenost od bilo kakvih stvarnih ili vjerodostojnih sadržaja koji se doista čvrsto i neodstupno zastupaju. Tu praznoću prekriva frazeologija u programskim dokumentima i javnim nastupima, osobito u intervjuima i nastupima u emisijama s više sugovornika kojima je jedina zadaća ni o čemu kritički ne misliti, nego isključivo braniti i zastupati stranačke boje, i svaku nedvojbenu praznoću prikriti ili zapuniti što krupnijim i što ispraznijim rječetinama.

Pražnjenje uz pomoć poluge političke korektnosti i virusa obezličenja

Nisu, naravno, političke stranke jedine koje daju svoj doprinos pražnjenju hrvatskoga javnog mnijenja, „javnog diskursa“, od dubljih sadržaja koji su (ne)potrebni širim „masama“. Legije („postrojbe“) drugih javnosnika u tom sudjeluju i daju svojske prinose. S javne se palube mete sve što bi osobama koje još misle ili bi se usudile misliti svojom vlastitom glavom moglo u njihovu mišljenju i pronicanju pomoći, kako bi ostalo sve manje onih dječji iskrenih koji će u kritičnom trenutku uprijeti prstom u golog vladara i povikati: „Car je gol.“ I leksikografi i filolozi i jezikoslovci, i znanstvenici i kulturnjaci, pa čak i pisci i novinari daju tome svoj „obol“. Po načelu „čišćenja palube“ od svega što nije „politički korektno“. Počelo je to u Europi rešetanjem i izbacivanje dječjih bajki iz udžbenika i lektire (zbog „okrutnosti“, zato što lovac ubija vuka, a vuk je drago biće koje se ne smije ubijati; zato što se zastupaju „zastarjeli“ i „stereotipni“ i „rodno diskriminacijski“ nazori o ženama, o braku i obitelji…), nastavilo se s izbacivanjem djela pisaca od Marulića do Hitreca (čak je i njegov roman „Eko-eko“ izbačen) iz lektirnih popisa, katoličke sastavnice i dalje se guraju „u sakristije“, promiče se „masovna kultura“, što uvozna, što „cajkaška“, što neobarbarska. Sada smo doživjeli i primjer svojevrsna političkog kulturocida: da se institucija i Ured predsjednika države „čiste“ od insignija i nacionalnih znamenja (i umjetničkih djela ujedno koja su potvrda i znamen hrvatske kultiviranosti), od tradicija i običaja, od velikana i zaslužnika koji su živjeli i svoj prilog svom narodu i kulturi dali prije ovih novonadošlih skorojevića.

Slikovito rečeno: Kada ste posljednji put igdje u javnom prostoru čuli da je itko izgovorio narodnu poslovicu „Izvana gladac – iznutra jadac“? Ili se prisjetio biblijske prispodobe o obijeljenom grobu? Vanjska forma sjajna, a unutra trulež!

Kako se god pogleda, potvrđuje se da se i dalje u zemljama „liberalne demokracije“ na službenim i (za sada) glavnostrujnim razinama provodi čišćenje kolektivnog i individualnog pamćenja od svega onoga što je prethodilo „revoluciji“ odnosno stvaranju „(divnoga) novog svijeta“. To posebice vrijedi za (post)modernu hrvatsku kulturu, koja je najmanje imuna na svakovrsne ’koronaviruse’. Narod se za sada pokazao razmjerno otporan. No „bez brige“, naći će već virusi obezličenja načina da još ponešto isprazne u „Lijepoj našoj“ – koju se sustavnim dubljenjem tvarne i spoznajne i duhovne jezgre hoće dovesti u stanje da od nje ostane samo tanašna ljuska. Koju će s dva prstića moći čak i neko nestašno novodobno dijete s lakoćom – zdrobiti.

Zdravko Gavran

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo