Damir Pešorda: PRODOR NA ZAPAD
Vrijeme:4 min, 3 sec
Proces globalizacije pokrenula je Europa prije mnogo stoljeća otkrivajući, kristijanizirajući i eksploatirajući daleke zemlje i narode. Danas joj se to vraća kao bumerang; premda europski upravljači još uvijek imaju ambicije procesom globalizacije upravljati, Europa sve više postaje objekt u toj velikoj igri. Migrantski valovi s juga i jugoistoka samo su jedan segment toga procesa. Izlazak Velike Britanije zoran je pokazatelj da je EU postala nevažna, zato je tragikomično čitati naše bajrušije, vurušiće i slične trkanjce kako se utrkuju tko će u tamnijim tonovima prikazati predstojeću propast Britanije koja je glupo i neoprezno napustila toplo krilo Europske unije. Nekako ne vjerujem da su Britanci, sa svim svojim višestoljetnim imperijalnim iskustvom, samo tako iz gluposti izašli iz EU, a mi Hrvati, inače poznati po lucidnim političkim i državno-pravnim odlukama u odsudnim trenutcima, lukavo i spretno uskočili unutra. Bit će da je stvarnost ipak malo kompleksnija.
Velika Britanija ponovo postaje samostalan igrač na velikoj šahovskoj ploči, ako je to ikada i prestajala biti, dok EU slabi. U takvoj Uniji Hrvatska nema važnost nimalo veću nego je imala u Austro-Ugarskoj Monarhiji, a EU važnost kudikamo manju nego ju je imala Austro-Ugarska nekada. Ulogu turskog prodora u Europu u suvremenom svijetu imaju valovi imigranata nošenih samo jednom mišlju da se pošto-poto dočepaju Zapada i lagodna života koji, barem u njihovoj imaginaciji, on pruža. Hrvatska se tako našla u situaciji koja nije bez stanovite sličnosti s onom u kakvoj je bila tijekom šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, to jest ponovo figurira kao svojevrsno predziđe Europe. S proturječnim nalogom da istodobno brani europsku granicu i polaže ispit visokog poštivanja ljudskih prava, što faktički onemogućava efikasno sprječavanje imigranata da pređu tu istu granicu.
Nakon migranata, Brexita i snažnog porasta takozvanog ”populizma” u Europskoj uniji postavlja se pitanje što očekuje Hrvatsku u novim okolnostima i kakvu politiku u tim novim okolnostima treba voditi? U suvremenom kontekstu može se govoriti o dvije glavne struje političkog mišljenja i djelovanja: suverenističkoj i globalističkoj. Nacionalno osviještenim Hrvatima bliži se, naravno, čine, recimo, njemački suverenisti od njemačkih globalista, to jest AfD od CDU-a ili SPD-a. U Italiji Salvini od Contija, u Mađarskoj Orbanova stranka od oporbe itd. No, treba li biti tako, je li to hrvatski interes? Odgovor nije jednoznačan. Nedavno sam gledao Podcast Velebit u kojem je kod Marka Juriča gostovao novinar Robert Valdec. Pričao kako mu je u Njemačkoj pripadnik AfD-a objašnjavao kako će oni, kada dođu na vlast, imigrante vraćati natrag u Hrvatsku jer se Hrvatska smatra zemljom njihova prvog ulaska u EU. Grčka je prijašnjim odlukama europskih sudova zbog nehumanog tretmana imigranata od odredaba Dublinskog sporazuma izuzeta.
Dakle, kada bi AfD sada došao na vlast, Hrvatska bi možda bila izložena pritisku da primi desetke tisuća i više imigranata kojih se Njemačka želi riješiti. S druge strane položaj brojnih Hrvata na radu u Njemačkoj sigurno se ne bi poboljšao dolaskom AfD-a na vlast. Kada bi Salvini preuzeo vlast u Italiji, talijanski iredentizam u odnosu na Istru i Dalmaciju vjerojatno bi ojačao… Čvršćim postavljanjem Italije prema izbjeglicama koji dolaze do njezinih obala, preusmjerio bi se jedan dio imigranata na kopnenu rutu preko Balkana, što bi dodatno pojačalo pritisak na hrvatske granice. Sve su to efekti koji bi se negativno odrazili na Hrvatsku. Svejedno, prevlast suverenista u Europi mogao bi pozitivno djelovati na Hrvatsku u slučaju kada bi ta prevlast bila tolika da bi dovela do redefiniranja Europske unije kao takve i jačanja članica nauštrb briselske birokracije. I, naravno, pod uvjetom da suverenističke snage prethodno pobijede u Hrvatskoj, pa da Hrvatske interese ima tko na odgovarajući način zastupati.
Ove opaske ne pišem kako bih osporio potrebu jačanja suverenističkih i identitarnih političkih snaga u svijetu, naprotiv držim da to jačanje potrebno i dobrodošlo. Međutim, ne snalazeći se baš najbolje u tim relacijama između ”velikih ideja” i malog naroda, mi Hrvati nekako uvijek izvučemo ”deblji kraj” zato što previše brinemo globalne i apstraktne, a premalo lokalne i konkretne brige. Stoga, bili u Berlinu na vlasti lijevi ili desni, Hrvatskoj bi trebalo biti najvažnije da ne dopusti da Nijemci svoje probleme, npr. imigrante, izvoze u Hrvatsku, a briga za dobrobit njemačkog naroda ne bi joj trebala biti previše važna. Hrvatska Europu spasiti ne može, ali mora barem pokušati spasiti samu sebe.
Upravo ta naše hrvatska naivnost i nesnalažanje s ”velikim idejama”, koje nikada ne prilagođavamo sebi nego im se nastojimo prilagoditi, razlog su tomu da se još uvijek opravdavamo zbog stvarnih i izmišljenih grijeha NDH i dopuštamo da nam manipulativni susjedi i kojekakvi ”zuroffi” olako lijepe etikete. Naši susjedi Slovenci i Srbi bez problema sebi pripisuju antifašističke zasluge s jedne strane te rehabilitiraju Dražu, Nedića i Rupnika s druge strane. Mi već ritualno bacamo anatemu na Pavelića i ustaše gotovo na dnevnoj bazi. Dok nam se na istočnim granicama skupljaju mrke čete odlučnih da se dočepaju slasti života na mitskom Zapadu.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
