Može li Zapad dozvoliti da Kina, preko Hrvatske, penetrira u NATO i EU?
Vrijeme:4 min, 21 sec
Za trenutak zanemarimo „Pojas i put“, Novi put svile i druge živopisne nazive pod kojima komunistički režim najmnogoljudnije zemlje na svijetu širi svoj imperijalistički modus operandi na Bliski istok, istočnu Afriju, jugoistočnu i središnju Europu te se opasno uvlači u nacionalna gospodarstva zemalja obuhvaćena prije spomenutim interesnim pojasom. Kina svoj geopolitički utjecaj širi na sve strane svijeta, na sve kontinente i licemjerno prijateljuje s Rusijom. Novi put svile 2017. ušao je u kineski Ustav kao državotvorni cilj suvremene NR Kine. Zato je pitanje mjeseci i godina kad će s bratske ljubavi s Rusijom pasti maske, tj. kad će Kina ne samo gospodarskim već invazivnim financijskim metodama i preseljenjem Kineza krenuti u aneksiju Sibira.
SAD i NATO dobro su upućeni u imperijalne ambicije kineske vanjske politike; obljetnički summit NATO-a u Londonu prošlog je tjedna jasno artikulirao kako s Kinom i njezinim megalomanskim geopolitičkim planovima stoje stvari, a onda će bez veće muke tehnološki napredna Amerika, Atlanski vojni savez i zbunjena Europska Unija znati neutralizirati kineske apetite i naći načina kako otpiliti bivše europske i svjetske političare upregnute u kineski hegemonizam. Nije riječ samo o Yves Leteranu bivšem belgijskom premijeru ili José Maria Figuaresu, bivšem kostarikanskom premijeru, poduža je lista „kineskih“ ljudi disperziranih diljem svijeta, ali nije nepoznata. Nevažni su Boris Tadić i Adnan Terzić, „balkanska buranija“ potrčka kojima partijski princ, Lu Jungqing, plaća daleko manje honorare nego prije spomenutom Belgijancu, na primjer. I među kineskim legionarima postoji rangiranje i platni razred.
Hrvatskoj je zanimjiv Zoran Milanović, propali hrvatski političar, plaćenik kineskog ekspanzionizma u Hrvatskoj. Naizgled su se KP Kine i SDP (KP Hrvatske) ideološki prepoznale i na platformi Kominterne rade na proleterskom jedinstvu kineskog i hrvatskog radništva; međutim u Hrvatskoj proletera nema, otišli su u pečalbu a ostalo je nešto samoupravljača u javnim službama i državnim poduzećima. Ali radnika nema ni u NR Kini: tamo postoji milijarda obespravljenih biorobota ljudskog podrijetla kojima je zadaća bespogovorno služiti prosperitetu i dobrobiti kineskog komunističkog carstva.
Kineskom ekspanzionizmu u svijetu i Europi trebaju otpadnici-izdajice, jeftini propali političari poput prije spomenutih političara. U Južnoj Americi i Africi to su neki drugi posrnuli politikanti, lista je podugačka, ali predvidiva. Jer nije riječ o kineskim ulaganjima i gospodarstvu, nego o penetraciji u suverenitet naciljane zemlje. Lu Junqing, koji neugodno sliči na dr. No-a iz istoimenog filma o James Bondu, ne skuplja po svijetu uspješne gospodarstvenike, njegov su plijen dešperatni političari spremni na sve i njihov što bolji pristup aktualnom političkom životu u nekoj zemlji.
I tako se Zoranu Milanoviću „posrećilo“. Nakon kraha u politici i debakla u konzultantskom poslu, kineskim je pouzdanicima od najvećeg povjerenja bilo jasno da je bivši premijer predodređen da za sitniš postane njihov doušnik i poslušnik u Republici Hrvatskoj. Ali su isto tako shvatili da je on nakon propale političke karijere nitko i ništa pa da bi im bio od što veće koristi, treba ga na velika vrata vratiti u politiku. Tako se političar koji je pljuvao po instituciji predsjednika Republike Hrvatske „odlučio“ ući u predsjedničku izbornu trku. Kineski geopolitički stratezi i njihova Služba Milanovićev su ulazak u predsjedničku kampanju procijenili vrijednu političkog uloga.
Međutim od trenutka kad se za bakrenjake prodao kineskim interesima, a tome ima peta godina jer su kontakti započeli još dok je Zoran Milanović bio predsjednik Vlade, politička pozicija Kine u svijetu se promijenila. Na čelo SAD došla je osoba/politička garnitura koja je odlučila zaustaviti ne samo kineski gospodarski ekspanzionizam i Donald Tump je jasno dao do znanja da se vrijednosti zapadne demokracije i gospodarstvo od kineskog hegemonizma ne brane samo u Americi, nije trgovinski rat između SAD i NR Kine kraj sukoba, nego se bojno polje nalazi u Europi, navlastito u Europskoj Uniji. Europska Unija i NATO važni su isto kao i SAD, to je sukus judeokršćanske uljudbe i svaki je pomak unutar tih dvaju saveza bitan. Koliko je NR Kina velika toliko je i ranjiva; Hong Kong može poslužiti kao opomena i lekcija, jer sve ima svoju cijenu pa i kineska invazija na Zapad.
Da Zoran Milanović postane predsjednik Republike Hrvatske, Kina bi u Hrvatskoj imala svog rezidenta na vrlo visokom položaju. Kina bi tada imala pristup hrvatskim oružanim snagama, kontrolirala i upravljala hrvatskom vanjskom politikom i najizravnije penetrirala u EU i NATO. Može li NATO dozvoliti da kineski rezident dobije NATO-ov sigurnosni certifikat? Ako se to dogodi, drugovi iz Hrvatske i Kine konačno bi mogli zapjevati onu staru: „Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska“.
No Milanović u „kineskom poslu“ nije ni sam ni prvi; treba se samo prisjetiti tko u Hrvatskoj forsira Huaweiove velike telekomunikacijske sustave, kinesku građevinsku operativu u izgradnji hrvatske infrastrukture, tko poklonjenim europskim novcem gradi Pelješki most?
Andrej Plenković osobno veliki je promotor kineske nazočnosti u Republici Hrvatskoj, ali da bi pojačao posao s Kinezima on treba Kinezima odanog predsjednika Republike Hrvatske – Zorana Milanovića. Stipe Mesić štafetnu je palicu Pokreta nesvrstanih predao Kini, Zoran Milanović i Andrej Plenković brinu se, sad je više nego očito, da se uz pomoć Kine plamen Kominterne nikad ne ugasi.
L.C./http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
