S prijezirom odbaciti politiku neoproštene pobjede!

Jedan od vrhunaca politike neoproštene pobjede dogodio se je 29. studenoga 2017. na Haaškom sudištu gdje je presudom šestorici Hrvata iz BiH Hrvatska dovedena u kontekst agresije na BiH. Nadnevak je izvrsno odabran, upravo po mjeri domaćih provoditelja politike neoproštene pobjede i njihovih stranih jataka. Jugokomunistički režim 29. studenoga slavio je Dan Republike. Slavlje poraženih snaga iz devedesetih (komunista, jugoslavena i velikosrba) drsko je i neoprostivo poremetio general Hrvatske vojske Slobodan Praljak. Pred očima cijeloga svijeta u haaškoj sudnici životom je zapečatio istinu, koju je on u svojoj savjesti najbolje znao – da nije ratni zločinac. Tim činom na globalnomu planu moralno je, politički i „pravosudno“ porazio politiku neoproštene pobjede. Ali nije i na domaćem, hrvatskom planu, kao dijelu „regiona“.

Medijsko pokrivalo generala Praljaka

Hrvatske vlasti izrazile su blago negodovanje presudom, više verbalno negoli stvarno. Hrvatski sabor nije održao ni minutu šutnje za pokojnoga Praljka i zaslužnoga hrvatskoga generala, koji je prije no što je otišao u BiH suprotstaviti se velikosrpskoj agresiji od iste te agresije branio Hrvatsku, napose u poluokruženoj Sunji. O tomu sam više puta na ovome mjestu pisao prije dvije godine. Obećalo se tada da će Hrvatska preispitati presudu, moguće tražiti i reviziju procesa, ali se poslije pokazalo da su to bila lažna obećanja. Službena Hrvatska, summa summarum, odrekla se generala Praljka. I on je postao samo „još jedan“ tipičan predstavnik pozicije hrvatskoga branitelja u okolnostima neoproštene pobjede. Jedan je od više od 3.200 hrvatskih branitelja koji su, ne mogavši podnijeti posljedice politike neoproštene pobjede, počinili samoubojstvo. Pokazalo se da ni ta tragična činjenica nije dovoljna za pokretanje opoziva provoditelja politike neoproštene pobjede.

Dvije godine poslije tragikomične presude i tragičnoga čina generala Praljka, upravo na dan njegova preminuća, koji je u Hrvatskoj prošao bez njegova spomena, pratim portale i vidim kako je jučer, 29. studenoga, glavna vijest skrbništvo nad djetetom stanovite Severine.O njoj inače mislim da je, po definiciji i intenciji, jugoslavenski projekt lansiran u svijet industrije zabave „na ovim prostorima“, kako bi se lakše podnijeli – i bude li sreće preokrenuli – beogradski porazi iz devedesetih, to jest raspad Jugoslavije sa svim svojim posljedicama.

Jedan portal, koji slovi kao prohadezeovski, 29. studenoga posebice se istaknuo. Kako? Ovako. Na svojoj „front page“, po naški – naslovnici, imao je više od deset naslova posvećenih Severinim privatnim problemima. Ona je u fokusu pozornosti civilnoga društva jugoslavenske orijentacije, jednoga uvaženoga kolumnista, zatim i psihijatra, tu su i izjave same Severine, pa onda podrška njoj od nekog polugola srbijanskog pjevača. Niže se, nadalje, „informativna“ nizanka – „Severina izgubila spor…“, „Severina u šoku…“, „Severina dovela sina na adresu bivšeg partnera Milana Popovića“… O Praljku i kontekstima od opće važnosti povezanih s njime, poneka riječ svega, površno, šturo i bez ikakve dublje analize.Slično je i na drugim portalima, a o režimskoj „javnoj kući“ da i ne govorimo, za nju Praljak ne postoji.

Medijsko pokrivalo epohalnoga neuspjeha ministrice Divjak

Stvarno, kaj je nama Severina? Ništa. Po količini medijskoga prostora što ga dobiva (ili plaća?) iz dana u dan, tjedna u tjedan, mjeseca u mjesec i godine u godinu, čovjek bi rekao da je ona general pobjedničke vojske, predsjednica države „na ovim prostorima“ ili barem šefica vlade „jugosfere“. Jesmo li ju na izborima izabrali da za svoj interes pronosi glas, stas i loše tekstove poraženih snaga po pozornicama „od Vardara pa do Triglava“? Osobito po Srbiji, što pak, reciprociteta bratstva i jedinstva radi, daje argumente da u sve većim količinama iz Srbije u Hrvatsku uvozimo Lepu Brenu (bez odore agresorske vojske), kao i pred početak velikosrbijanske agresije.

S druge strane, Severina je ovih dana medijski prekrila i ministricu Blaženku Divjak, koja je donedavno iskakala iz svih središnjih informativnih emisija i naslovnica režimskih medija. Sad je kad joj je resor u rasulu, nema je nigdje! Bolje je za režim neoproštene pobjede mimo svake mjere gurati u javnost privatne probleme Severine, negoli neuspjehe „čarobne“ ministrice Divjak. Nju inkluzivni šef inkluzivne vlade, Plenković, dakako, čuva kao oko u glavi, a račun za nered njezina resora i propast njezine reforme s tabletima (škola za život, ha, ha, ha) na plaćanje preusmjerava HDZ-u i hadezeovoj kandidatkinji za predsjednicu. Zamislite ministra obrane da ima iste rezultate kao ministrica obrazovanja u svom resoru! Ili, još plastičnije rečeno, ministra hrvatskih branitelja kojemu braniteljska populacija masovno izađe na ulicu, blokira škole i onemogući nastavu. Ministar Medved odletio bi iz vlade brže negoli svojedobno ministri Mosta. Ali, kad je u pitanju HNS, Plenković se ponaša kao da je HDZ ušao u vladu na „inkluzivni“ poziv HNS-a!

Odakle dolazi takvo ponašanje? Evo jednoga dokumenta uz pomoć kojega možemo lakše razumjeti današnje izokrenuto stanje stvari. Idemo u godinu 1991. Demokratska Hrvatska sprema se za referendum o samostalnosti. Totalitarne, jugoslavenske, komunističke i velikosrpske snage, međutim, okupljaju se u različite frakcije – ali s istim protuhrvatskim ciljem. Jedna od njih je i Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, stranka utemeljena 4. studenoga 1990. sa sjedištem u Beogradu, kao pokušaj JNA da definira svoju „partiju“ kad preuzme stvari u svoje ruke. Utemeljitelji SK – PJ bili su generali JNA Veljko Kadijević, Stevan Mirković i Branko Mamula. Stranka je imala oko 250.000 članova, najviše u Bosni i Hercegovini. Kako je djelovala u Hrvatskoj može se zaključiti iz „Proglasa protiv referenduma obmane u Hrvatskoj.Za referendum građana Jugoslavije“. No, kako ta politička opcija i njezin program djeluju u Hrvatskoj danas i kroz koje sve stranke, to je pravo pitanje?!

Prosječnom sjećanju nije teško skužiti odakle vjetar puše

Komunisti za Jugoslaviju obraćaju se „Građanima Republike Hrvatske!“ i već u prvoj rečenici lažu – „Nova Jugoslavija nikada nije bila tamnica naroda“, da bi nizanjem daljnjih laži formulirali cilj („svi smo za Jugoslaviju“) i proglasili hrvatski referendum o samostalnosti glasovanjem hrvatskih građana „o svojoj propasti“. SK – PJ zatim se obraća hrvatskome narodu, tj. nama. I zaključuje: „Hrvatski narode, otrijezni se! Antifašistička Hrvatska nije i nikada neće biti bačena na koljena“. Istu „antifašističku“ tezu provlačili su i velikosrbi (Jovan Rašković) uoči vojne agresije, a provlače je i danas. Ne samo ondašnji velikosrbi, već i današnji političari iz različitih stranaka.

SK – PJ Proglasom se obraća i „srpskom narodu u Hrvatskoj“: „Tvoj je spas, kao i spas cijele Hrvatske, samo u Jugoslaviji“. Političko srpstvo u Hrvatskoj i inkluzivirane vođe srpske nacionalne manjine Jugoslaviju su doživljavale i doživljavaju kao proširenu, veliku, Srbiju, ali se slažu sa SK – PJ u tome da su u Hrvatskoj Srbi „narod“ s pravom odcjepljenja. SK – PJ obraća se i radnicima, seljacima i intelektualcima Hrvatske („poštenoj inteligenciji“). Ključna je poruka komunista jugoslavenske orijentacije tada bila: „Bojkotirajmo referendum obmane 19. svibnja 1991. Odbacimo referendum razdora i međunacionalne mržnje!“.

Referendum je održan s velikim odzivom. Izašlo je 83,56 posto birača od kojih se 94,17 posto izjasnilo pozitivno na prvo referendumsko pitanje: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?“. Za ostanak u Jugi izjasnilo se 1,2 posto. Ako je suditi prema stanju dominantne politike u Hrvatskoj, danas je tih demokratski poraženih 1,2 posto protivnika samostalne Hrvatske vodeća politička snaga u Republici Hrvatskoj.

Referendum je značio jednu u nizu pobjeda „mlade hrvatske demokracije“. Danas je aktualno pitanje tko u ovom stoljeću bojkotira rezultate referenduma. U koje se sve stranke uvukla politika demokratski propaloga Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju?Koji ju političari, mediji i nevidljivi centri moći perfidno provode? Predstavlja li danas bojkot tada održanoga referenduma, primjerice, prešućivanje generala Praljka? Je li njegovo sadašnje prešućivanje svojevrsno, „retroaktivno“ bojkotiranje onoga prvog referenduma, odnosno protivljenje njemu? Tada pod pokroviteljstvom SK – PJ, a danas…? Spada li u suvremeni bojkot naturanje Severine i Lepe Brene? Prešućivanje neuspjeha ministrice Divjak? Pasivno promatranje kako veće i manje zlo provode politiku neoproštene pobjede?

Čovjek s prosječnim pamćenjem morao bi se zapitati u kojoj mjeri politička platforma Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju određuje hrvatsku politiku i politiku u Hrvatskoj tijekom posljednjih dvadesetak godina, uključujući i aktualni politički trenutak. Ali nema ga tko pozvati, ne na bojkot rezultata provedenoga referenduma, već, naprotiv, na demokratski organiziran bojkot politike neoproštene pobjede na referendumu 1991. Stanovito je s hrvatskoga nacionalnoga i moralnoga gledišta samo jedno: S prijezirom treba odbaciti politiku neoproštene pobjede, kao što ju je s prijezirom general Praljak odbacio u haaškoj sudnici međunarodnog pokreta za Jugoslaviju.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo