Nije gotovo, dok nije gotovo …

Domovinski rat nije završen, neprijatelj nije odustao od agresije na hrvatsku suverenost i još nije potučen. Daleko je Republika Hrvatska od završnih borbi za oslobođenje od srpsko-srbijanskog okupatora i svakim je danom sve udaljenija od države kakvu su htjeli njezini dragovoljci kad su pošli u Domovinski rat.

Vatreno je oružje, istina, utihnulo – ne puca se, ali jednako tako ne prestaje agresija na Hrvatsku drugim sredstvima. Hrvatska je pod opsadom, izrovana petokolonašima, izdana od vlastitih politikanata, a hrvatsko biračko tijelo guta medijske opijate ili bježi na Zapad.

Srbo-Srbijanci se nikada neće pomiriti da im je netko iz zagrljaja oteo najsjajnije zlato i najveću od svih dragocijenosti – Jugoslaviju. Prisjetimo se Goluma iz „Gospodara prstenova“ njegova izbezumljenog i od pohlepe unakaženog lika, Golumovog luđačkog gnjeva kad je shvatio da je izgubio Prsten. Srbija je Mordor judeokršćanske civilizacije u Europi i nakazni lik šizofrena Goluma u jednom, a Jugoslavija je ta mračna sila i jezgro zla iz kojeg izvire njena moć, stoga je Srbija spremna na sve da bi ponovno došla u posjed te nikad prežaljene dragocjenosti. Judenfrei Srbija i hrvatski Križni put, isto kao i pokolj u Srebrenici i Ovčari samo su obrasci masovnih likvidacija, način kako Srbi i Srbijanci postupaju sa svojim neistomišljenicima, sa svima koji se usude posumnjati u postupke „nebeskog naroda“. Njihova srboslavija, u povijesti poznata pod imenom Jugoslavija, bila je srpsko-srbijanski projekt i startna pozicija geopolitičkih ambicija, njihov ulaz u svijet europske geopolitike.

Karađorđevićeva ili Titova svejedno, Jugoslavija je ona podloga srpsko-srbijanske hegemonije i šovinizma, jer Srbija sama po sebi nije drugo nego povijesno potrošeni bogradski pašaluk, „srbistan u ćošetu sveta“. Jadransko more bio je najveći srpsko-srbijanski adut, toliko željeno toplo more s pomoću kojeg su se velikosrbi osjećali ravnopravnima s braćom Rusima. I ni žlica tog mora nije im ostavljena, čak ni crnogorskog – to prokleto boli i frustrira! Živeći svoje mitomanske tlapnje i gedžovanluk ni danas još nisu shvatili da je Jugoslavija od 1951. u tihom članstvu i pravom partnerskom odnosu s NATO-om, i da su karte već tada podjeljene, a partija odigrana 1991 – 1995., kad je došlo pravo vrijeme. Srbiji je dodijeljena ispaše vlastite trave i ništa preko toga.

Bez Jugoslavije, i Hrvatske kao najslađim zalogajem, Srbija je jedno veliko Ništa, gnojilište bizantizma na razmeđi civilizacija. Zato će gedžovan-Golum učiniti svaku svinjariju i najveću gnjusobu samo da obnovi Jugoslaviju, a sav njen prostor i ljude ponovno stisne u svoj „bratski“ zagrljaj. Nakaza Golum prikaz je bolesne Srbije, ludilo balkanskog primitivizma na putu prema sveuništenju svega što nije od srpskoga legla. Srbija bez Jugoslavije slika je neuljuđenog prostora i zarakijanog četništva. Za civilizirani svijet ona je uznemirujući prizor neprestanog ludila i povijesna je anomalija da se takav besprimjerni primitivizam uopće smio ukorijeniti na Starom kontinentu.

Srbi su stoljetni turske sluge, krotko osmanlijsko podaništvo i potrošna roba koja je kao „raja“ u uzničkom mraku provela preko četiri stoljeća prignutosti i poniženja. Taj je uznički sindrom do danas zaostao u svemu što jesu i što su činili nakon oslobođena od Turaka. Uzalud svi srpski ustanci u režiji i uz pomoć Austrougarske, Srbija se uistinu nikad od Turaka nije oslobodila i koliko god se Srbo-Srbijanci trsili isprati posljedice turskog sužanstva, rezultat je loš i nikakav. U tih četiri stotine godina turski je genom neisperivo proslijeđen „raji“ aginim pravom na prvu bračnu noć i zato ta neopisiva mržnja prema nepoznatom, taj gnjev poniženog i odbijanje civilizacijskih i kulturoloških stečevina Europe. Zato civilizcijska praznina koja se kod Srbo-srbijanaca ničim ne može prikriti, zato pogansko svetosavlje umjesto kršćanskoh pravoslavlja. Nikakvo masovno rušenje minareta nakon Srpskih ustanaka, ni Srebrenica jučer ni velikosrpski apetiti danas i još veći pokolji sutra, ne mogu olakšati peckavu misao na nepoznate, a zapravo poznate biološke očeve.

Hrvatska je ratni pobjednik Domovinskog rata, ali cjelovita pobjeda nije izvojevana sve dok je komunistička duboka država u mogućnosti da odlučuje o sudbini Republike Hrvatske, tj. dok je KOS-ova agentura aktivna, dok YUTA i „zlatna komunitička mladost“ kontroliraju većinu hrvatskih investicija i vlasničkog kapitala, a agitpropovski mediji arbitriraju hrvatsku demokraciju i tretiraju političare na način kao da su ih baš oni izabrali na političke dužnosti pa ih imaju pravo i opozvati.

Hrvatska nema pravu političku desnicu, jer iza sebe nema krupni kapital. U uređenoj parlamentarnoj demokraciji nema konzervativne političke opcije bez podrške krupnog kapitala. Parlamentarna desnica predvodnik je velikih gospodarskih sustava i jamac državotvornosti, a ne povijesnom nepravdom zaluđena masa i poticatelj uzaludnih frustracija. U Hrvatskoj krupni kapital u rukama je zlatne komunističke mladeži i YUTA-e. Njime suvereno upravljaju dojučerašnji komunistički tajkuni, todorići i sadašnji tedeschiji, roglići, vlahovići, šternovi, špiljkovi, lukovići… svi koji su imali pristup isisanom novcu iz SFRJ, a poslije ga pod firmom „inozemna ulaganja“ vraćali u Republiku Hrvatsku. Svi su oni razlog zbog čega kapital i znanje hrvatske dijaspore nema pristup hrvatskom gospodarstvu, komunistički tajkuni ne žele zdravu konkurenciju i za njihove komunističke umove hrvatsko iseljeništvo je izdajnik samoupravnog socijalizma i Jugoslavije. Demokratskim promjenama i Domovinskim ratom malo se ili ništa promjenilo gospodarsko uređenje Hrvatske. I to je danas analitički presjek i dijagnoza hrvatskog gospodarstva: socijalističko samoupravljanje i dogovorna ekonomija pod budnim okom komunističke nomenklature i potomstva crvenih buržuja. Ne postoji 200 „Tuđmanovih obitelji“, nisu nikad ni postojale, hrvatsko gospodarstvo u SRH i RH nije promijenilo ni vlasništvo ni način razmišljanja.

Zato je svako intelektualno desničarnje – prigodice poduprto nezadovoljstvom branitelja – samo loša predstava domoljublja, ništa drugo nego neučinkovita simbioza grlatih pučkih tribuna i izmanipuliranih branitelja. Takozvana hrvatska desnica pati natečenog ega i jako malih brojki, ona boluje od preambicioznog, upravo šarlatanskog liderstva i zbunjenog, toliko puta izvaranog, biračkog tijela. Vođenje desnicom svodi se na osvetničku retoriku i shvaća kao osvenički pohod, revanšizam i borbu za što veći plijen. Ova i ovakva hrvatska desnica ne razumije koliko je trnovit put ustrajnog dokazivanja građanskog domoljublja, koliko je mukotrpna borba za istinske društvene vrijednosti konzervativizma: nedodirljivu državotvornost i gospodarski prosperitet načelom izvrsnosti. Riješenje i spas ovakvoj desnici ne donose ni stranke naslonjene na Crkvu i katolički laikat pogleda uprtog u zagrebačku prvostolnicu. Vjernici su političko biće, ali Bog se ne bavi politikom. Ta katolička Hrvatska izabrala je Mesića i Josipovića za predsjednika, dvaput je izbornu pobjedu dala SDP-u, da je utjecaj Crkve tako snažan kako to antifa propovijeda, to se ne bi nikad dogodilo. Hrvatska desnica imala je veliku prigodu politički artikulirati zajedništvo i sačuvati državnotvornost Hrvata it Domovinskog rata, ali to nije učinila nego je neprestano trgovala, a neprestana borba za liderstvo potrošilo je domoljubno strpljenje.

Andrej Plenković i Zoran Milanović pripadaju istom leglu „drugarske buržoazije“. I jedan i drugi nisu aktivno sudjelovali u Domovinskom ratu nego su ih roditelji preko dobro umreženih partijskih veza sklonili u diplomaciju. Ni Andrej ni Zoki namjerno i strateški nisu bili članovi niti jedne stranke, glumili su apolitičnost i s očevima pomno odvagivali mogućnosti da bi se ulaskom u stranku odmah popeli visoko, zapravo najviše moguće: Milanović je postao generalni sekretar SDP-a, a Plenković HDZ-a, obojica predsjednici Vlade. Moglo je i obrnuto: Milanović u HDZ, a Plenković u SDP i sve bi bilo isto jer su obadvojica isti i jednaki. Andrej Plenković prodaje imidž mladomisnika i uljuđenog Europejca s manirima, lik mimozava gimnazijalca osobođenog tjelesnog odgoja. Logorejično lupetalo i krmeljiva ljenčina, Zoki Milanović glumi pak kvartovskog štemera. Zapravo je takvima išao po cigarete i od istih krotko primao pljuskice. I u jednom i drugom slučaju radi se o maminim razmažencima koji na prvu pljusku briznu u plač i traže očevo partijsko krilo.

Hrvatska domoljubna mladež krvarila je po bojišnicama Domovinskog rata dok je duboka država timarila svoje sinove i mlađahne unuke pripremajući ih za otimanje izvojevane ratne pobjede i stvaranje hrvatske države po mjeri „reformiranog komunizma“.

Hrvatska nije slobodna sve dok srpsko-srbijanski petokolonaši, orjunaši i jugofiličari imaju moć da drže ili ruše hrvatsku Vladu i upravljaju javnim mnijenjem, sve dok suverenoj Republici Hrvatskoj plenkovići i milanovići, uz pomoć „konstitutivnog“ srpskog korpusa, uspješno nameću predznak „socijalistička“. Sve dok partijski sekretari u trajnom zvanju redovitog profesora na marksističkom fakultetu (Ff u Zagrebu), poput Budaka i Goldštajna, smiju opominjati Predsjednicu da je njihova marksistička povijest važna i nedodirljiva. Neka tzv. Filozofski fakultet u Zagrebu i njegov pobratim po ideologiji, Fakultet političkih znanosti, nabroje koliko je njihovih uglednih „društvenjaka“ otišlo raditi na ugledna svjetska sveučilišta – koliko je njih „oteto“ jer su traženi oni i njihovo znanje – ili taj uljuđeni građanski svijet ipak prepoznaje samo vrsne hrvatske inženjere i liječnike, a diplomirane marksiste ostavlja da uživaju u samoupravnoj kloaki društvenih znanosti?

Hrvatska je u raljama medija i tzv. kulturnjaka sve dok plaćenički oštroperi (listom udbini doušnici) misle da mogu presuditi svakom političkom događaju i svakog političara prozivati i osuditi kao da su im povjerene ovlasti prijekog vojnog suda. Lustracija se, naravno, odnosi na ideologe komunizma, kreatore i izvršitelje komunističke represije, ali i na njihove podrepaše novinare, prije svega na njih 400 u SDB-u precizno vođenih pod nazivom „Slog“ i na listu angažirnih intelektualista marksističko-lenjinističkog predznaka, provjerenih udbinih suradnika. Usprkos proteku vremena, velika većina ih još je itekeko živa i aktivna u medijskom blaćenju svega što ima hrvatski predznak.

Međutim, svi oni zaboravljaju da nisu udbaško-partijski arhivi baš posve nestali, koliko god se duboka država pobrinula da ih skloni iza čvrsto zatvorenih vrata, i nije sve pismohrane progutao mrak komunističke cenzure ili mala vatrica u kućnom kaminu. Čak i oni koji su se osobno pobrinuli da pismohrane ne dođu u ruke „neovlaštenim osobama“, ipak nisu sigurni postoji li negdje zaštekana dobro pohranjena cjelovita arhivska građa i strpljivo čeka pravoga korisnika, časnu adresu koja će znati što s eksplicitnim arhivskim materijalom, ljudima i događajima. Izdaja ide uvijek duboko iznutra, visoko, čak i kod drugova od najvećeg povjerenja. Korisnika cjelovite arhivske građe u Hrvatskoj nema, jer to ne smiju biti kompromitirani mediji niti bilo kakva saborska povjerenstva. Povijesna je i kulturološka sramota da Hrvatska nema korisnika za takvu arhivsku građu, barem ne prije nego se provede lustracija i od samoupravljačke rulje stvori građane, a komunističkim oštroperima zabrani bilo kakav kontakt s javnošću.

U Hrvatskoj je nestalo javno mnijenje, osjećaj za odgovornost i ljudima je zavladalo ravnodušnost, a zaslugom agitpropovskih medija nestao je stid iz javnog života. Tu su još trajne i teške posljedice sedamdesetogodišnjeg suživota s gedžovanlukom u „zajedničkoj državi“, po stupnju štetnosti jednake su posljedicama srpsko-srbijanske agresije na Hrvatsku 1991.