Priscila i Akvila zaista su imali izvanredne ljudske i kršćanske značajke pa su bili vrlo vrijedni svjedoci za Krista, što je potkrjepljivalo Pavlov navještaj gdje god je došao. Oni su, po mišljenju mnogih proučavatelja toga razdoblja, i prije susreta s Pavlom bili kršteni i poučeni u vjeri, a Pavlu su zapravo bili dani kao milosni dar za suradnju.
Kad je Pavao završio svoje poslanje u Korintu i odatle se htio vratiti u Siriju, kao pratioce je uzeo upravo Priscilu i Akvilu. Oni su ga pratili do Efeza, gdje su ostali baviti se obrtom i apostolatom. Svoju su kuću ponudili kršćanima za bogomolju. U toj je kući za vrijeme svoga trećega misijskoga putovanja dugo boravio i sv. Pavao. Pišući oko 55. godine svoju Prvu poslanicu Korinćanima, Pavao izriče pozdrave Priscili i Akvilu u čijoj se kući okuplja Crkva. Taj je bračni par jednom zgodom izložio i vlastiti život u zaštitu Pavlova života. Nije pouzdano gdje i kako su umrli. Bizantski sinasar spominje ih 13. veljače, a Rimski martirologijna današnji dan, dakle 8. srpnja.
Crkva nikad nije oskudijevala takvim svetim ljudima, bračnim parovima i pojedincima, koji su uvijek spremno pomagali u apostolatu. Spominjanjem ovog bračnog para iz prvih vremena Crkve, sjećamo se svih dragih ljudi i vjernih svjedoka Krista Gospodina.
