Što „Frau Mutti“ i Macron zamjeraju Plenkoviću …
Vrijeme:3 min, 55 sec
Tako smo po prvi put imali prilike čuti za mnoge „čudne ljude čudnog imena“ i iz minute u minutu, iz sata u sat nas izvještavahu o tomu tko će zauzeti nekakve vrhunaravne funkcije, koja će europejska frakcija prevagnuti, hoće li biti kompromisa pri izboru potpuno nebitnih ljudi. Tko je toliko naivan pa vjeruje da postoji neka razlika između Ursule von der Leyen ili Manfreda Webera na čelu Europske komisije? Minula su doba kad su državnu politiku krojili i provodili državnici – danas gotovo endemska vrsta – nego je vode političari, prema napucima banaka i multinacionalnih korporacija, pa je potpuno svejedno tko zauzme kojekakvu funkciju.
Dokaz je to posvemašnje ovisnosti medija o aktualnim vlastodršcima koji su, ma gdje bili, poput islamskih grobova, uvijek okrenuti briselskoj Meki, pa se slijedom toga i propagandna mašinerija okrenula u istome pravcu, ne znajući hoće li i njihovo „suho zlato“ možda krenuti put briselske kule babilonske. No, Plenkovićeve ambicije bijahu bez pokrića; osim nekolicine, doduše utjecajnih, ali malobrojnih tiskovina i bugarskog predsjednika vlade, nitko mu nije davao pretjerane izglede za preuzimanje bilo koje od priželjkivanih europejskih funkcija.
No, gruda je bila dovoljna i u našeg je preambicioznog predsjednika vlade (ili premijera, kako tepaju svim domaćim izdajnicima još od Sanadera koji je htio biti poput Tonya Blaira) krenula lavina častohleplja, toliko silna da se u samo dva dana uspio zamjeriti i „Mutti“ Merkel i Macronu, dakle vođama najmoćnijih europskih zemalja, inače svojim mentorima i uzorima. Ova borba za fotelje iliti funkcije nije bila ništa do li odmjeravanje snaga, prije svega Njemačke i Francuske, a potom drugih država članica, pa jedna Hrvatska, napose jedan Plenković koji je europskim pučanima donio samo 4 od 12 mandata, nije imala izgleda, tim više s obzirom na nedavan uspjeh Marije Pejčinović Burić.
Hoće li sad intelektualni proletarijat do u beskraj raščlanjivati koliko se Plenković osobno zamjerio svojim dojučerašnjim zakrilnicima, jer, Macron ga je čak javno prozvao ne imenovavši ga, dok je Merkel, nakon što je Plenky, pazite sad, kao pregovarač EPP-a, poveo galamu i pobunu protiv Mutti, bez riječi napustila prostoriju prilikom jednog sastanka. Hoće li medijski oštroperi primijetiti razinu licemjerja u Plenkovića koji se požalio na „dogovor u Osaki“, gdje je njemačka kancelarka dogovorila da će mjesto šefa Europske komisije prepustiti Timmermansu, socijalističkom „spitzenkandidatu“?
Podsjetimo, prošlog je tjedna održan summit G20 u Osaki, i tu su, između ostaloga, prisutne najmoćnije države Europske unije dogovorile predstojeće podjele funkcija u EU. Međutim, kako smo saznali ovih burnih briselskih noći, sve je puklo, prenose diplomatski izvori, u nedjelju poslijepodne kad su u Bruxellesu sastali pregovarači tri najveće skupine u Europskom parlamentu: u ime liberala belgijski i nizozemski predsjednici vlada, Charles Michel i Mark Rutte, u ime socijalista španjolski i portugalski šefovi vlada Pedro Sánchez i António Costa te u ime pučana Andrej Plenković i latvijski predsjednik vlade Krišjānis Kariņš, gdje im je priopćeno da su njemačka kancelarka Angela Merkel i sam Weber već dogovorili da se odustaje od Webera kao predsjednika EK i da on preuzima Parlament.
Nakon toga je Andrej Plenković žestoko ustao (nije li onda ustaša?) u obranu europskih pučana jer navodno njima kao izbornom pobjedniku pripada mjesto predsjednika EK i kako se to Merkel drznula, iznevjerivši svoje birače, dati najvažniju poziciju socijalistu Timmermansu? Istinabog, Plenković se vjerojatno osjećao slično poput onih glasača koji dadoše HDZ-u glas, a onda je taj HDZ na vlast doveo mafijaški HNS i Pupovca čiju je stranku osnovao ratni zločinac Goran Hadžić.
Plenković se ponio poput pravog amatera postavši kolovođa pobune protiv Merkel (i Macrona), smatrajući da će obrlatiti svoje kolege busanjem o EPP-ovska prsa, a u biti lobirati za sebe, nadajući se da će mu za „predanost“ i „posvećenost“ pučanima nekako zahvalili lijepom funkcijicom. No, boravak u domovini mu je otupio politički instinkt; u Hrvatskoj je navikao na lokalne zvekane i seoske lukavce koje je lako vrtjeti oko prsta, a u Bruxellesu ga je okruživala europska vrhuška, dakle ljudi ne baš od juče’. Najbolje ga je “nategao” bugarski predsjednik vlade koji ga je tobože u šali predložio za predsjednika Komisije.
Plenković je imao naklonost europskih moćnika, poznanstva, veze i kontakte u tim krugovima, što možda nije najključnije za obnašanje dužnosti predsjednika hrvatske vlade, ali je u svakom slučaju poželjno, pogotovo uzme li se u obzir tradicionalno uškopljena i nesposobna hrvatska diplomacija, a pokazalo se itekako korisnim u sporovima sa Slovenijom i Mađarskom. I sad je, radi vlastitih (neza)sitnih ambicija, sve to izgubio i time praktički postao krajnje beskoristan, kako za Hrvatsku i njezine građane, tako i za Hrvatsku demokratsku zajednicu.
L.C./http://www.hrsvijet.net/Hrvatsko nebo
