ISIL-ovci su joj ubili oca, dva supruga i tri brata, za osvetu je rezala glave

Naš cilj danas je osloboditi 500 metara. Samo je jedna glavna cesta, ostalo su uske uličice, objašnjavao je vojnicima Alaa Atah, zapovjednik jedne od triju postrojbi Iračkih snaga za specijalne operacije, tzv. Zlatne divizije. Iz tih su se riječi iščitavale predstojeće ulične borbe i kakvu klaonicu od bitke je najavljivao Ataa. Mosul u Iraku, kraj 2016. godine, usred velike akcije oslobađanja nekoć dvomilijunskoga grada od okupacije ISIL-a,piše Express.

“Budite tihi! Jeste li našli tunele?”, čuje se kako Alaa kaže vojnicima sad već na početku one glavne ceste.

“Našli smo tunele”, odgovara vojnik.

I bitka počinje. Otvara se sam pakao.

“Prva kuća, druga kuća, treća kuća. Na moj signal!”, govori u voki-toki jedan od vojnika, sad već u jednoj od kuća.

Ispred, u četvrti, dva su oklopljena Humveeja iračkih specijalaca, koji otvaraju paljbu iz teških mitraljeza po kući u kojoj su se utvrdili ISIL-ovci. Buka je strašna, projektili iz mitraljeza odlamaju komade betona s kuće u gradskoj četvrti, a onda ISIL-ovci uzvraćaju. Jedan Humvee eksplodira. U sljedećoj sceni jedan od specijalaca leži na podu bez svijesti i obilno krvari iz prsa ili vrata u lokvu ispod sebe.

“Daj mi nešto! On gubi krv! Gdje su zavoji!?”, “Nemam nikakve zavoje!”, “Daj mi svoj šal! Drži to! Drži to! Daj mi to!”

Dokumentarni film “Mosul”, službeno pušten u distribuciju ovog tjedna, opisuje rat iz prvog reda sjedala u publici. Doslovno. Kad u nekoj od najava pročita da je riječ o “dokumentarnom trileru”, čitatelj će možda zakolutati očima. No “Mosul” je točno to. To je sat i pol dokumentarca o bici koja je trajala devet mjeseci, od jeseni 2016. do ljeta 2017., nastalih iz nekoliko stotina sati snimaka iračkog novinara Alija Maule od početka do kraja bitke.

Sve je počelo kad su Maulu poslali u listopadu 2016. da prati ofenzivu 114.000 vojnika i militanata koju su činili Iračka vojska, kurdski Pešmerge, irački Hezbolah, razne ujedinjene sunitske, šijitske i kršćanske frakcije, plemenske paravojne jedinice, sve uz pomoć 450 američkih i francuskih vojnika na terenu i udare američkih aviona iz zraka. Njima nasuprot stajalo je između 12.000 i 15.000 ISIL-ovaca, utvrđenih po kućama, zgradama i tunelima drevnog megapolisa.

Redatelj Daniel Gabriel savršeno je znao što čini, godinama ranije bio je protuteroristički operativac CIA-e, film na kraju predstavlja do savršenosti obrađeni materijal u kojem čak i poslovično kaotične i katastrofalne snimke direktne bitke s mobitela nerijetko djeluju kao holivudski produciran igrani film. Samo što je ovo stvarnost. Tu su svaka pogibija, svaka rana i svako truplo stvarni. U tih devet mjeseci pobijeni su skoro svi ISIL-ovci; prema iračkim zapovjednicima njih skoro 11.000, a prema iračkim političkim vlastima oko 16.500.

Na strani osloboditelja, prema američkim podacima, poginulo je oko 1500 vojnika s još oko 8000 ranjenih, a civila je stradalo, tu su podaci ovisno o izvoru, jako raznoliki, ali objektivno između 6500 i 10.000. Film na početku prikazuje nepregledni konvoj vojnih vozila kako se kreće kroz pustinju, u zoru. Potom snimke iz dronova koje pokazuju grad u daljini iz kojega se na nekoliko mjesta uzdiže ogroman dim, sve skupa uz apokaliptičan dojam.

Tek tad gledatelj počinje pojmiti zašto je ta Bitka za Mosul bila vjerojatno najveći ratni sukob oko nekoga grada još od Bitke za Staljingrad; i po veličini grada i po masama vojnika i po angažiranom oružju, konačno, isto tako i po užasnim razaranjima grada. Tu se dolazi i do u filmu neispričanog dijela te priče, onoga koji se tiče brutalnosti tog rata. Um Hamadi je točno prikazana kao zapovjednica svoje paravojne jedinice.

“Ja sam jedina zapovjednica. Mene na svojim svjetskim listama traženih drže i teroristi i neke vlade”, kaže ona sasvim točno. Ona je doista zapovjednica jedne od najopasnijih protuisilovskih jedinica i njeni je vojnici doista fanatično slušaju, bolje nego samog Boga na zemlji. Točno je i to da je u ratovima u Iraku izgubila prvog supruga, a da su joj ISIL-ovci potom ubili i drugog, kao i oca, tri brata… Tako je krenula u nesmiljenu borbu.

Neispričani dio je da danas ima gelere po cijelom tijelu, polomljena rebra, da su je do Bitke za Mosul autobombom pokušali ubiti sedam puta. Neispričani dio je i onaj da je svijet za nju čuo kao o ženi koja ISIL-ovcima reže glave i kuha ih, očito iz psiholoških razloga. To doista nije bio “normalan” rat.

“Za što to služi? Protiv koga se time borimo?”, govori raznježena Um Hamadi, držeći unuka u naručju i pokazujući mu pušku jednog od njenih boraca.

“Protiv daeshovaca!”, veselo odgovara dijete.

Ispričani dio je razoreni grad, za koji UN procjenjuje da će samo uklanjanje ruševina trajati do 2027. godine, kao i teški PTSP od kojeg užasno pate i civili koji su istrpjeli suludu vjersku diktaturu ISIL-a i vojnici koji su se borili. Film, doduše, pati od toga što se Maula kao komentator previše pojavljuje. Ali ipak, on je učinio luđački podvig, prvo što je sve to preživio, što je sve to snimio i, konačno, što je došao do “high-profile” zarobljenika Nassera Isse, ISIL-ovca koji je bio zadužen za regrutiranje novog topovskog mesa ISIL-a i indoktriniranih umova suludim naukom.

“Kalifat nije izmišljotina. Nije mit. On postoji. Ako bih trebao sada umrijeti, iza mene stoji mnoštvo mladića…”, govori on dok se pogled kamere spušta i pokazuje da zatvorenik u narančastom kombinezonu i tada ima lisičine na rukama, “…koji su naučili ideologiju koju sam im ja usadio. Nauk je ispravan. I ja sam u pravu. Gdje pronađete nauk, pronaći ćete i borbu do smrti.”

“Onda vi vjerujete da je smrt cilj?”, pita ga sugovornik.

“Smrt postoji”, odgovara ovaj, u trenutku koji fascinantno definira vjerski ekstremizam kao kult smrti.

Prijetnja ISIL-a, više ne kao brutalne diktature, nego kao terorističkog pokreta u ilegali, na taj je način jedan od gorkih zaključaka filma. Drugi je sektaštvo u Iraku kao prijetnja. Onakva ujedinjena koalicija za oslobođenje Mosula bio je neopisivo dragocjen trenutak po Irak zato što su se napokon oko zajedničkog cilja okupili šijiti, suniti, kršćani, Kurdi, svi etniciteti, sve političke skupine. Irak je pokazao da i dalje može postojati kao nacija. Samo, još tijekom bitke pojavile su se glasine o sektaškim napetostima. O tome zabrinuto govori zapovjednik Alaa: “Sve je to zbog izjava političara. A ljudi su već umorni.” O tome govori i Um Hamadi: “Sektaštvo je još i opasnije od kemijskog ili nuklearnog oružja.”

Dnevnik.ba/ https://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo