Drugovi, obnova Titova Galeba ne smije stati!

Tito je jugoslavenski „brand“. Mnogi u „regiji“ navijaju za to da gradonačelnik Rijeke, Vojko Obersnel (SDP), izgura svoju i esdepeovsku „europsku“ ideju o obnovi broda Galeb. Tako i beogradska Politika. Jučer (8. travnja 2019.) pod naslovom „Hoće li Rijeka spasiti brod Galeb“, pozivajući se na riječki Novi list, izvještava zabrinutu jugoslavensku javnost Srbije da je prvi „konkurs“ (hrv. natječaj) za rekonstrukciju propao, premda se „projekat“ – „finansira evropskim sredstvima“.

Javite se na „konkurs“, lova nije u pitanju!

Politika zabrinuto piše – „probijen je i najavljeni rok za raspisivanje novog konkursa“. I veselo najavljuje – „u optimalnoj varijanti Galeb (bi) mogao otići na obnovu početkom leta“. To znači da će „Titov brod do početka 2020. godine biti u funkciji“. Sve kako bi zablistao „kao deo Evropske prestonice kulture u drugoj polovini 2020. godine“. Postaje li Rijeka pod krinkom „europske prijestolnice kulture“ zapravo remontni zavod J. B. Tita? Hoće li se na „konkurs“ javiti koje od brojnih srbijanskih brodogradilišta? Sve je moguće. Već je jedno postrojenje za konzerviranje sardine s Visa završilo u Nišu uz pomoć hrvatske inačice „pretvorbe i privatizacije društvenoga vlasništva“.

Što kažu brojke o antifašističkoj akciji spašavanja Titova broda? Kažu da je Tito i poslije smrti poprilično skup hohštapler. Prema prvom natječaju procijenjena vrijednost radova rekonstrukcije truloga Galeba iznosila je 28 milijuna kuna, dok je jedina ponuda brodogradilišta Viktor Lenac iznosila 60 milijuna kuna. Izrađuje se nova, veća, procjena vrijednosti radova. Razlog je „lošije stanje broda uzrokovano protokom vremena“. Očekuje se više ponuda. Obnova Galeba s primisli na rekonstrukciju Juge, događa se u vrijeme kad će Hrvatska tek ove 2019. godine možebitno dosegnuti BDP iz 2008.

Po Titovim lojtricama gor i dol

Sve to navodim kako bih pohvalio Ministarstvo (regionalne) kulture. Ono je pod svoje okrilje preuzelo dokumentaciju „koja se odnosi na tretman i očuvanje drvenih stepenica“ Galeba. Ministarstvo je, naime, zatražilo zaštitu i izuzeće Titovih štengica od propisa Hrvatskog registra brodova. Tito je, što se Hrvata tiče, s „protokom vremena“ sve skuplji. Diktatorov brod, dakle, Hrvatska gura kao „deo“ europske kulture, riječke kulture i Ministarstva kulture u „parčetu“ gazišta, odmorišta i gelendera. Stepenice po kojima je tako elegantno i smjelo hodao s bijelim šeširom, bijelim lakiranim cipelicama, parom bijelih pudlica i crnom Jovankom, Ministarstvo kulture stavilo je pod svoju snažnu zaštitu. I tak smo, dragi građani Zapadnoga Balkana, s Titovim Galebom došli do hrvatske kampanje za izbore u Europski parlament. Ali, Galeb nije europska tema! On je već apsolvirana tema titoljubnoga populizma.

Dubravka Šuica s liste HDZ-a kaže: „Nitko ne može biti veći Hrvat ili Hrvatica od mene danas niti mojih kolega na listi“. Najveća Hrvatica (a propagirala Istanbulsku!)? Goli populizam bez premca, protiv kojega se i ona i Plenković i EPP navodno bore. Kad bi bila prosječno velika Hrvatica već bi se višekratno u Europskom parlamentu pobunila protiv obnove totalitarnih simbola 20. stoljeća, među koje spada i Titov Galeb, simbol njegove partijske, državne i vojne svemoći. No, sada, najveća Hrvatica u kampanji ima otvorenu prigodu kritizirati Obersnelovu nakanu i zauzeti se za „europske vrijednosti“ što uključuje i demontažu diktatorove velejahte. Ali, jao, kritika Tita, kao europske antivrijednosti, s pripadajućom regionalnom politikom nije u programu njezine stranke, kamoli liste.

Riječ je, naime, o čudnovatoj listi urešenoj i šibenskim županom Paukom koji se, nasuprot proklamiranih „europskih vrijednosti“ svojedobno javno, a opet šuicistički populistički, pohvalio: „Dnevno bar pola radnog vremena potrošim na rješavanje egzistencijalnih problema ljudi i zbrinjavanje“. Uz bok izuzetno velikih Hrvata Šuice i Pauka ide i Stjepan Ribić. Evo i njega na listi, premda je prethodno izjavio: „Ubrajamo se među 10 najgorih ekonomija svijeta. Što nam je još potrebno da shvatimo kako nas je crveni SDP svojom nesposobnošću dotukao, a plavi HDZ nas je pokrao? Plavi i crveni, baciše nam Hrvatsku na koljena“. Izvrsna ulaznica za plavu listu i zbunjivanje birača, ako li ne i tjeranje birača što dalje od biračkoga mjesta!

Galeb je regionalni totem trojedinog plemena

I drugi „veliki Hrvati“ obuhvaćeni listama za EP ne primjećuju takve sitnice kao što je njegovanje Titova kulta hrvatskim i europskim novcima, dok za Obersnelov Galeb kao da nisu ni čuli. U konačnici moraju se odlučiti je li Rijeka grad jugoslavensko-titoističke nekulture ili hrvatsko-europske kulture. Kao da poručuju – znate, sve su opcije još otvorene. Zato je u političkim strankama tip riječke (ne)kulture preteška i neželjena tema. Stoga poltroni i uhljebi o njoj oportunistički šute i čekaju „protok vremena“. Cijena šutnje iz dana u dan raste, premda je ne tako davno skupo i krvavo plaćena.

Je li posrijedi svjesna politika i jugoslavensko/regionalno opredjeljenje, ili strah hrvatskih političara od Dačićeve procjene iz Beograda, „sidra jugoistočne Europe“? U istom broju Politike on je, naime, uputio upozorenje „da će EU imati veliki problem zbog hrvatskih desničara“. Naravno, nije mislio na crvene obnovitelje Galeba i one plave koji o njoj šute, već na izjavu liste Hrvatskih suverenista o tome da je hrvatski nacionalni interes blokada Srbije na „europskom putu“. Politika podsjeća kako Hrvatski suverenisti traže blokadu Srbije „dok ne isplati odštetu Hrvatskoj za navodnu agresiju“. Navodnu!

Odmah je zatim Dačić primio hrvatske učenike Srpske pravoslavne opće gimnazije iz Zagreba. I poručio što im je srbijanski zadatak u Hrvatskoj: „Osim njegovanja srpskog jezika i ćirilice, važno je njegovati antifašizam, kao sastavni dio identiteta Srba u Hrvatskoj“. Politika: „Prema njegovim riječima, mnogo je poznatih Srba u Hrvatskoj koji pridonose razvoju regije… a među kojima je Dačić izdvojio i mitropolita zagrebačko – ljubljanskog Porfirija Perića“. Ukratko, da ne odužim s detaljima, hrvatska obnova Galeba pridonosi antifašističkome razvoju regije. U duhu regionalne politike Beograda i ovdašnjih crvenih i plavih, poslije obnove treba na bokovima broda ćiriličnim slovima napisati „Titov antifašistički brod Galeb“ i darovati ga Porfiriju za ljetne ekskurzije gojenaca spomenute gimnazije na relaciji Riječki remontni zavod JBT-a – Šerbedžistan na Titovim Brijunima – „srpski Dubrovnik“. To je ono pravo bratstvo i jedinstvo na djelu, odnosno antifašistički razvitak regije, uz pomoć kojega se dolazi do srpskoga poretka „na ovim prostorima“.

Ostavinska rasprava druga Tita

Drug Tito, međutim, kao što je poznato, nije imao velike privatne imovine. Da je imao, najveće stratište u Hrvatskoj, ono u Maclju, i danas bi se, kao i u Jugoslaviji zvalo „Titovo lovište“. Da je imao, Brijuni bi ostali Titovi „Brioni“. Da je imao, brod Galeb po ostavinskoj raspravi preminuloga ali neumrloga Tita pripao bi zakonitim nasljednicima. Tito je, znamo, imao nešto puno više od privatne imovine. Posjedovao je pravo na život i smrt, imao je državu kao „svojinu“, nju danas od prigode do prigode njegovi slijednici najčešće nazivaju „region“, „Zapadni Balkan“, „Jugosfera“ i „ovi prostori“.

Imao je i vojsku privilegiranih ideoloških slijepaca. Oni su njegovi pomazanici i nasljednici, a on je njihov bog i vizionar. Svi ostali su „porezni obveznici“, onda i sad oni plaćaju obnovu Jugoslavije. A sad još i članarinu Europskoj uniji, kojom ona u Hrvatskoj potpomaže obnovu Jugoslavije i Tita. Hrvati dvostruko plaćaju i kad imaju državu! Posljedica je to kontinuiteta politike Saveza za Europu i njihove sanaderovske parole – „Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“. Titu i Galebu? Da, ali, „u okviru europskih okvira“ (A. Plenković). Kako se drugovi u Rijeci nisu dosjetili da u „projekat“ obnove Galeba za strateškog partnera treba uključiti Dačića i Porfirija, a za medijskoga pokrovitelja beogradsku Politiku? Uspjeh ovoga projekta od regionalnoga značaja bio bi „zagarantovan“.

I krug je, što se hrvatske demokratske većine tiče, zaključan s dvije proračunske brave. Nacionalne i europske. Naravno, te brave treba otvoriti i otkantati. A hrđavi i gnjili Galeb ekološki prihvatljivim načinom otegliti u rezalište, ukloniti iz Hrvatskoga registra brodova i otpiliti Titove drvene lojtrice i ugraditi ih u kabinet ministrice Ministarstva kulture. To bi učinilo svako normalno selo slobodne Europe, ali ne i Rijeka, „Evropska prestonica kulture“, kako joj s dozom bizantinske lukavosti tepa beogradska Politika.

Od svih galeba i Galeba meni je najdraži onaj u interpretaciji nezaboravne hrvatske glazbene vrjednote, Olivera Dragojevića. Nije se dao zavesti regionalnim i europskim zamkama s čije god liste lansirane bile.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr//Hrvatsko nebo