Ž. Dogan: Još duboko zatrpane hrvatske istine i rane (1)

Drugi svjetski rat predstavlja jedan od najtraumatičnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Započeo je njemačkom i talijanskom okupacijom Hrvatske, instaliranjem ustaškog režima, uspostavom NDH i logora Jasenovac, a završio bleiburškim genocidom nad izbjeglom hrvatskom vojskom i civilima. U susret nezaobilaznim komemoracijama Jasenovca i Bleiburga, koje u Hrvatskoj uvijek uzburkaju strasti, prisjetimo se dakle s ove vremenske distance na te tragične događaje koji su ostavili neizbrisiv trag u našoj povijesti. I koji, na poseban način, još uvijek utječu na ugled i međunarodni položaj današnje hrvatske države.

Jasenovac

Prije nego se kaže i jedna riječ o balkanski perfidnoj zloporabi Jasenovca za neprestano ocrnjivanje Hrvata fašizmom, naša kršćanska i moralna savjest nalaže nam izraziti dužnu sućut i kajanje za sve nevine žrtve tog notornog ustaškog logora. Za kojeg je blaženi kardinal, Alojzije Stepinac, rekao da predstavlja najveću ljagu na povijesti hrvatskog naroda zbog kojeg ćemo i te kako ispaštati. Kako li je samo bio u pravu!

Iako su o jasenovačkom logoru napisane stotine knjiga i bezbrojni novinski članci, potpunu istinu o broju žrtava i karakteru tog logora nije moguće doznati i može se samo nagađati. Glavni razlog je taj što je pri kraju 2. svj. rata, 4. srpska brigada jugoslavenske vojske ušla u Jasenovac i svu logorsku dokumentaciju odnijela u Beograd. Gdje se od tada skriva daleko od očiju javnosti.

Ovo je vrlo važno istaknuti jer su, upravo zahvaljujući tome, jugo i velikosrpski ‘istoričari’ u Beograd mogli uzimati neograničenu dozu literarne slobode kako bi konstruirali jasenovački mit po vlastitom ukusu. Što su oni desetljećima s osobitim žarom radili, zlonamjerno se fokusirajući na iskrivljavanje istine o broju stradalih. Kako se, zbog skrivanja dokumentacije i moćne opstrukcije bilo kakvog nepristranog istraživanja, divlje preuveličavanje broja žrtava Jasenovca moglo prigodno koristiti bez ikakvih ograda, to je dalo mogućnost bilo kojem političaru, povjesničaru ili novinaru da jednostavno odabere broj koji mu se svidi i objavljuje ga bez ikakvog pitanja ili prigovora. Na taj su način velikosrpski umjetnici laži (lansirajući u javnost monstruozni mit o ‘više od milion pobijenih Srba, Jevreja i Roma u Jasenovcu’) sliku i krivicu Hrvata u metežu 2. svjetskog rata, željeli svijetu prikazati puno većom i crnjom nego je ona u stvari bila.

Antihrvatska kampanja

Jugokomunistički političari, mediji i diplomati, dirigirani iz Beograda, neumorno su širili svijetom takvu zlonamjerno konstruiranu antihrvatsku kampanju, a utjecajni židovski krugovi, osjetljivi na pitanja koncentracijskih logora, dočekali su je raširenih ruku i prihvatili s uvažavanjem. Što je navelo puno ljudi u svijetu da povjeruje kako je kompletna hrvatska povijest 2. svjetskog rata bila zla. I ne samo da se ničim nije razlikovala od one nacističke Njemačke, već da je bila još i gora.

O broju žrtava sabirnog logora Jasenovac, njihovoj vjerskoj i nacionalnoj strukturi, postoje različite procjene. Prema procjenama Centra Simon Wiesenthal, Američkog Memorijalnog Holocaust Muzeja u Washingtonu te jugoslavenskog povjesničara Slavka Goldsteina i hrvatskog, dr. Franje Tuđmana, u Jasenovcu je za vrijeme rata izgubilo život od 60 do 90 tisuća ljudi.

U međuvremenu svako objektivno preispitivanje dostupnih dokumenata, broja i identiteta žrtava izazivalo je pravu paniku i žestoku osudu konstruktora i širitelja mita o ‘milion pobijenih Srba i Jevreja’. Pokušaji ozbiljnih povjesničara i demografa da se na jasenovački logor gleda kroz prizmu nedvojbenih dokaza i usporedbu demografskih činjenica, prije i nakon završetka rata, svaki put su dočekivani krajnje histerično i na nož od strane velikosrpskih mitomana i jugokomunističkih vlastodržaca.

Najviše ih je razbjesnilo to što je pok. Tuđman, kojem je jedno vrijeme bila dostupna arhivska građa, provjeravajući njihove tvrdnje preko izvora koje su sami navodili, pronašao kako su mnogi izmišljeni ili fabricirani s očitom namjerom preuveličavanja jasenovačke tragedije.

I mnogi drugi domaći i strani povjesničari došli su do saznanja kako puno tvrdnji i ‘dokaza’ o karakteru i broju žrtava logora u Jasenovcu za čas padnu u vodu kada se podvrgnu stručnom ispitivanju i službenoj provjeri. Čak je i vodeći jugotitoistički ‘istoričar’, famozni Vladimir Dedijer, kome su date tone državnog novca za širenje mita o Jasenovcu, u svojim kasnijim radovima i iskazima priznao da su tamo odvođeni uglavnom oni koji su se odupirali uspostavi NDH, bez obzira na nacionalnost, vjeru, spol i dob.

Kako se istina o približno realnom broju žrtava jasenovačkog logora polako probijala u svjetsku javnost tako se, među ozbiljnim znanstvenicima vani, više nije moglo balkanski bezobzirno lagati. To je navelo čak i dr. Milana Bulajića, jednog od najopakijih velikosrpskih mitomana (koji je tvrdio da su ustaše od zatočenih Srba u logoru pravili sapun) da na međunarodnom skupu o Jasenovcu, održanom krajem listopada 1997. u New Yorku, rezignirano prizna kako je u logoru Jasenovac, za pet godina trajanja 2.svj. rata, život izgubilo 77 tisuća i 200 ljudi. Što je dakle daleko manje od broja pobijenih razoružanih hrvatskih vojnika i civila na Bleiburgu i Križnim putevima u samo nekoliko tjedana. Nakon što je rat završen bio.

Opskurni Gideon Greif

Budući se okorjeli jugo i velikosrpski mitomani nikada nisu i neće pomiriti s realnim brojem jasenovačkih žrtava, popisu ubijenih stalno se odnekud dodaju nova imena, tako se ta brojka već popela na preko 80 tisuća. Zanimljivo je uočiti kako, bez obzira na rezultate svih dosadašnjih istraživanja, velikosrpski lobisti u svakom svom tekstu ili pismu međunarodnim ustanovama brojci od oko 70 tisuća stradalih, obvezno dodaju bar još jednu nulu.

Što je nedavno u svojoj knjizi ‘Jasenovac-Balkanski Auschwitz’ i u intervjuu Milomiru Mariću (TV Happy) uradio neki opskurni lik, navodno povjesničar, Gideon Greif, koji iz nekog razloga, ostrašćeno brani srpsku ‘istinu’ o ‘preko milion Srba’ pobijenih u jasenovačkom logoru. Zbog čega je ekspresno postao ponosni nositelj srpskog odličja, Zlatne medalje za zasluge, koju mu je na svečanosti kojoj su nazočili Dodik, Vulin i Dačić (!?) uručio – Vučić. (Šešelj i Kusturica su vjerojatno bili na službenom putu). Budući da mu je Marić pri kraju spomenutog intervjua spustio kako se kod njega može kupiti bilo kakva istina, možda bi se trebalo raspitati kod tog famoznog ‘istoričara’ koliko košta ‘istina’ da u Jasenovcu nije ubijen ni jedan Srbin.

Bilo kako bilo, jasno je da bi se tek uvidom u logorsku dokumentaciju i evidenciju dobila objektivnija slika o broju stradalih, te tko je i zašto odvođen u Jasenovac. No, službeni Beograd, ni nakon opetovanih zahtijeva hrvatskih vlasti, iz nekog ‘čudnog’ razloga ne želi je vratiti u Hrvatsku niti otvoriti javnosti.

Današnja hrvatska država, zbog vlastite vjerodostojnosti i ugleda u svijetu, mora pronaći sredstva i način da angažira najuglednije stručnjake iz Izraela i Amerike koji bi svojom najmodernijm tehnologijom za snimanje i sondiranje terena konačno otkrili kakvu i čiju istinu Jasenovac pod zemljom krije.

Mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu

No, žalosno je što i danas, na svim razinama vlasti i javnog života u Hrvatskoj, postoje jake struje ‘bivših’ velikosrba i Jugoslavena koje se nasilnički protive bilo kakvom nepristranom istraživanju istine o karakteru i broju žrtava ustaškog logora u Jasenovcu. Ali zato svake godine, uz veliku medijsku pompu, idu na komemoraciju. Očito, ne kako bi tamo odali dužnu počast žrtvama već da bi nastavili raditi ono što su radili (i od čega su živjeli) u bivšoj Jugoslaviji. To jest, po stoti put papagajski ponavljati ofucane antihrvatske promidžbene laži kojima nastoje uprljali samu ideju postojanja neovisne hrvatske države. I naravno, prenositi krivicu za ono što se dogodilo prije skoro 80 godina na mlade hrvatske naraštaje. Koje nemaju ništa s time.

Američki znanstvenik i publicist (podrijetlom Židov) Michael McAdams, koji je za života bio redoviti i dopisni profesor na prestižnim svjetskim sveučilištima , u svojoj knjizi ‘Croatia: Myth and Reality’ ovako je to objasnio – ‘U posljednjih 70 godina veliki dio antihrvatske promidžbe postao je mitologija koja živi svojim vlastitim životom, koja raste i mijenja se s svakim ponovnim prepričavanjem. Te mitove ne uskršavaju i ne ukrašavaju samo njihovi propagandisti nego i dobronamjerni novinari i drugi ljudi koji pokušavaju razumjeti i opravdati srpske agresorske ratove. Bez obzira na pobude onih koji ponavljaju ove mitove, rezultat je uvijek isti – sljedećem naraštaju predstavljena je mitologija stvorena da drži hrvatsku naciju u ropstvu.”

Ako vas zanima kako se to vrlo stručno i vrlo profitabilno u današnjoj Hrvatskoj radi, pogledajte za primjer što govore i pišu jugonostalgični istoričar Ivo Goldstein i svim mastima premazan profesor beogradske škole antihrvatstva, Milorad Pupovac. Njihove prepredene lekcije današnjem naraštaju Hrvata o antifašizmu, humanosti, toleranciji, pravdi i demokraciji, politička su perverzija najniže vrste. To je zaista klasičan primjer zaostale jugo i velikosrpske manipulacije s ciljem trajne političke diskreditacije hrvatskog naroda.

Njegovim bivšim zatvorskim čuvarima očito ne odgovara slobodna i složna Hrvatska, okrenuta budućnosti, nego jedino razjedinjena, utučena i (zapadnobalkanski) ponovno utamničena Hrvatska, okrenuta prošlosti. Njihove izjave u ‘hrvatskim’ medijima kojima diskriminiraju žrtve Bleiburga žrtvama Jasenovca, ispod su svake razine civiliziranih osoba.

Očito je, dakle, kako ‘bivši’ velikosrbi, jugonostalgičari i oportuni karijeristi, koji svoju naslijeđenu mržnju prema hrvatskoj slobodi i državi kriju pod maskom tobožnjih antifašista, današnjoj Hrvatskoj kao uzor ponovo nameću onakve moralne i političke vrijednosti koje su za posljedicu imale Jasenovac, Bleiburg, Vukovar, Srebrenicu…

Sve to truje odnose među ljudima, dolazi do međusobnog etiketiranja, pojava ekstremizma, ozračje u društvu postaje isključivo čime se blokira zajednički rad i napredak.

Trajna stigmatizacija

Razni Goldsteini, Pupovci, Stazići, Pusići, Mesići, Josipovići,… ničim ne mogu sakriti kako svojim uvrjedljivo provokativnim javnim istupima i zasebnim komemoracijama u Jasenovcu žele održavati stare podjele unutar hrvatskog naroda i destabilizirati današnju hrvatsku državu.

Svjesni toga, članovi hrvatske državne delegacije, koja uskoro ide odati počast žrtvama Jasenovca, ne bi trebali baš toliko dodvornički kukati kako im je strašno žao što, eto već četvrtu godinu za redom, ne idu skupa s njima u koloni notorni jugonostalgičari iz Srpskog narodnog vijeća i židovskih općina.

Zar ne bi bilo puno poštenije dostojno ih ignorirati i držati se pravila – kud oni idu nisko, mi ćemo visoko? Dajući im na taj način do znanja kako nije problem kada se odaje dužna počast nevinim žrtvama ustaškog režima. Ali je problem kada se te žrtve i zločini ustaškog režima iz 2. svjetskog rata žele zlorabiti za trajnu stigmatizaciju hrvatskog naroda.

Jednostavno im treba dati do znanja da ne mogu cijeli svoj život bahato paradirati kao da se u Hrvatskoj od 1945. do danas ama baš ništa promjenilo nije i da se još uvjek mogu služiti istim obmanama i retorikom kako bi zavarali i podjelili hrvatski narod, skrivajući tako istinu o sebi.

Uostalom koga (osim svojih ‘bivših’ mitova i obmana) ti paranoidni relikti jugokomunističkog režima predstavljaju u današnjoj Hrvatskoj ? I kome služe, ako nas Hrvate i dalje tretiraju kao svoje taoce? Nižu rasu i manje vrijedan narod, koji zaslužuje manje poštovanja, manje slobode, manje pravde i istine.

Na kraju krajeva, koga uopće briga ako zbog toga ima dvije, tri, pet ili petnaest komemoracija u Jasenovcu? Ako se točno zna što im je cilj, koga predstavljaju i zašto su toliko duboko suprotstavljene.

Željko Dogan
(u drugome nastavku teksta o Bleiburgu)

HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo