D. Dijanović: Specijalni ratovi

Magazin Glasa Slavonije ovoga vikenda donosi temu sigurnosti na tzv. Zapadnom Balkanu. Jedan od komentatora za Magazin bio je Davor Dijanović čiji komentar prenosimo u cijelosti. (hkv)

O geopolitičkoj i sigurnosnoj situaciji na tzv. Zapadnom Balkanu

Politička, geopolitička i sigurnosna situacija na području tzv. zapadnog Balkana i danas opravdava staru i već pomalo otrcanu sintagmu o Balkanu kao “buretu baruta”. Makedonija je nedavno preimenovana u Sjevernu Makedoniju, a time su stvorene i pretpostavke za ulazak te zemlje u NATO savez. Nakon ulaska Crne Gore u NATO američka politika postigla je još jedan strateški cilj geostrateškog zaokruživanja prostora toga dijela Europe, odnosno njegove rekonfiguracije u skladu s američkim interesima. Političko okruženje Makedonije, međutim, i dalje je vrlo nesigurno: uz pitanje sjeverozapada države, dominantno naseljeno Albancima, tu je nepriznavanje autokefalnosti Makedonske pravoslavne Crkve od Srpske pravoslavne Crkve, a tu su i stalne bugarske aspiracije. Unatoč sporazumu Zaeva i Tsiprasa odnosi Skopja i Atene i dalje nisu nimalo idilični.

Posljednjih mjeseci u Srbiji traju prosvjedi protiv srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, u kojima neki vide i strani obavještajni rukopis, pa se tako spominje moguća umiješanost Rusije, Velike Britanije i SAD-a, ovisno tko iz koje perspektive komentira. U Crnoj Gori prosvjeduje se protiv Mila Đukanovića, a u korijenu je sukob Đukanovića i njegova bivšeg “druga” Duška Kneževića, bivšega bankara i poduzetnika, koji je, nakon što je protiv njega pokrenuta istraga, pobjegao u London i odande redovito objavljuje podatke kojima nastoji diskreditirati Đukanovića. Prosvjeduje se i u Albaniji protiv premijera Edija Rame, a iza prosvjeda stoji oporba, koja iznosi optužbe za korupciju. Iako su se u medijima, s obzirom na navedene prosvjede, pojavile špekulacije o mogućemu “balkanskom proljeću”, čini se da, bar za sada, od toga nema ništa.

Zov devedesetih

Posljednjih nešto više od godinu dana u fokus politike vratilo se kosovsko pitanje. Najavljivao se tako sporazum Vučića i kosovskog predsjednika Hashima Thaçija o mogućem “razgraničenju”, a u medijima su objavljeni i nacrti tog sporazuma. Nakon što je Kosovo uvelo takse Srbiji, pregovori su prekinuti. Za Srbiju je posebno važan sjever Kosova, naseljen većinski srpskim stanovništvom, a nakon početka transformacije kosovskih sigurnosnih snaga u vojsku Beograd strahuje od moguće intervencije Prištine na sjeveru. Vučić se grozi Albancima da Srbija više nikada ne će dopustiti “Bljesak” i “Oluju”, no pitanje je kako bi Srbija reagirala nakon mogućega upada kosovskih snaga na sjever, s obzirom na to da taj upad nije moguć bez zelenog svjetla Washingtona. Bit će vrlo zanimljivo pratiti razvoj situacije između Beograda i Prištine. Iako nikada nije eksplicite spominjao moguće priznanje Kosova, nema nikakve dvojbe da je Vučić prije dolaska vlast nešto obećao zapadnim državama u tom smislu. Uostalom, ako se prati što u različitim emisijama komentiraju njegova medijska potrkala (Vučić je pokupovao gotovo sve relevantne novinare i komentatore u Srbiji), jasno se vidi da dio njih sve češće govori o Kosovu kao “utegu Srbije” i da omekšava stavove glede mogućeg priznanja. Očito, riječ je o medijskoj “topničkoj pripremni” za moguće priznanje, iako, naravno, s beogradskom čaršijom nikada ne znate na čemu ste.

Ono što posebno zabrinjava glede Srbije jest konstantna medijska i politička proizvodnja mržnje prema okolnim državama i narodima. Nema dana a da se u novinama ili emisijama pod kontrolom vlasti ne prozivaju i ne sotoniziraju okolni narodi, bilo da je riječ o Albancima, Hrvatima bilo o Bošnjacima. Medijski narativ o Srbima kao o žrtvi bjelosvjetske urote i dalje je dominantan u srpskome političkom i medijskom prostoru, čime se očito u mržnji odgajaju novi naraštaji za neke nove ratove. U Srbiji, naime, očekuju pad sadašnjega međunarodnog poretka pod američkom kontrolom, čime bi se stvorile “bolje prilike” za realizaciju nekih propalih velikosrpskih planova iz prošlosti.

Ipak, za Hrvatsku je najvažnija situacija u Bosni i Hercegovini, disfunkcionalnoj državi s tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Unatoč nedavnoj presudi protiv Radovana Karadžića, Republika Srpska i dalje će biti neupitna činjenica. U tome entitetu Srbi su većina i nema toga što bi ih moglo natjerati da se odreknu Republike Srpske, koju smatraju jedinim dobitkom iz “ratova devedesetih”, kako ih se u Srbiji zove. Ne treba zaboraviti da je Republika Srpska čedo Daytonskog sporazuma, koji je dobio blagoslov Zapada, prije svega Sjedinjenih Američkih Država. A kad bi danas zapadne države i htjele ukinuti Republiku Srpsku (takvih tendencija ima), to će se vrlo teško provesti s obzirom na bliske odnose Dodika i Putina. Ako je Republika Srpska preživjela razdoblje slabe Rusije, preživjet će i danas, kad je Rusija postala nezaobilazan geopolitički akter na globalnoj razini.

Federacija Bosne i Hercegovine već je danas pretvorena u bošnjački entitet, u kojemu Hrvati ne mogu birati svoje predstavnike (slučaj Sejde Komšića), služiti se svojim jezikom i imati svoje televizijske kanale. Miloševićevski koncept “jedan čovjek – jedan glas” formalno se naziva “građanskim modelom”, no iza njega se kriju jasni velikobošnjački nacionalistički ciljevi – politika dominacije i podčinjavanja. Nedavne sarajevsko-mektićevske optužbe hrvatskih tajnih službi za “false flag” operacije u BiH dio su obavještajnog rada Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH), koja je, prema samome Mektićevu priznanju, špijunirala visoke hrvatske političke predstavnike i gospodarstvenike, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. OSA već neko vrijeme, a posebno nakon listopadskih izbora, vodi specijalni rat protiv Hrvatske s ciljem potpune eliminacije hrvatskog faktora u BiH.

Labava Federacija

U Federaciji danas imamo 21 paradžemat, u kojemu se okupljaju pripadnici radikalne vehabijsko-selafijske inačice islama, koji uživaju financijsku potporu moćne Saudijske Arabije, čiji je kapital snažno penetrirao u BiH. Prije dvije godine, očito na temelju obavještajnih podataka, na radikalni islam u BiH, na desetak tisuća radikaliziranih pripadnika islama, upozorila je predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, što ju je odmah stavilo na streljanu službenog Sarajeva, koje u svojim pothvatima uživa i potporu Turske. Dok s jedne strane u FBiH imamo sljedbenike mudžahedina koji su u ratu u BiH počinili stravične zločine nad hrvatskim i srpskim stanovništvom (bivši džihadist Maajid Usman Nawaz u svojoj biografiji piše da je moderni džihad rođen u BiH), s druge strane u “Višegradu gradu” postrojavaju se četnici s porukom: “Bit će opet pakao i krvava Drina, evo idu četnici sa srpskih planina.”

Posljednjih godina jača vojna industrija u Federaciji BiH (streljivo, puške, haubice, VBR-ovi, dronovi, transporteri), ali i u Republici Srpskoj (u suradnji sa Srbijom). Proizvodi vojne industrije FBiH i RS-a nisu konkurentni na međunarodnom tržištu, tako da je posve jasno da se proizvode za moguće unutarnje potrebe.

Vrijeme za reviziju Daytona odavno je sazrelo, no i da dođe do revizije, to ne znači da će Hrvatska od te revizije profitirati. Dok Republika Srpska ima potporu pravoslavne Rusije, a FBiH islamske Turske i Saudijske Arabije, Hrvatska nema potporu nikoga (dična “katolička” Europa). Štoviše, SAD u FBiH podupire Bošnjake, čime očito pere svoju bliskoistočnu politiku. Bošnjački cilj je Hrvate potpuno eliminirati iz FBIH, a to se može spriječiti jedino tako da Hrvatska lobiranjem pridobije SAD i da se stvori treći entitet, jer kao tvorac Daytona SAD je jedina relevantna adresa za njegovu reviziju. Pitanje je, naravno, može li Zagreb dobiti Washington na svoju stranu glede hrvatskog pitanja u BiH, no on to i ne pokušava, pa tako u SAD-u nemamo ni jedan lobistički ured, za razliku od Bošnjaka, koji ih imaju pregršt.

Govoreći o sigurnosnoj situaciji na tzv. zapadnom Balkanu, treba dodati članove propale tzv. Islamske države s tog područja, kojih je, prema procjenama, 900. Kada tomu dodamo moguću ponovnu aktivaciju migrantske krize, dobivamo još jedan sigurnosni problem.

Sve navedeno, uz demografsko pražnjenje prostora i sve jači angažman Rusije i Kine, čini sigurnosnu situaciju na Balkanu iznimno kompliciranom, pa se tako i u izvješću američke Nacionalne obavještajne agencije spominje rizik od nasilja niske razine i mogućega otvorenog vojnog sukoba tijekom 2019. na području zapadnog Balkana. Do otvorenih ratnih sukoba vjerojatno ne će doći, osim ako velikim igračima ne zatreba novo krizno žarište.

Hrvatska, kako god, mora pomno pratiti što se događa u njezinu balkanskom okruženju, jer, prema zakonu spojenih posuda, bilo kakvi konflikti reflektirali bi se i na njezinu sigurnost, kao i na ekonomiju i turizam. A tu je i pitanje BiH, gdje je hrvatski narod doveden do granice borbe za goli opstanak.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo