Marija Dubravac: ZA DOM! (Uz rođendan Blage Zadro)

Heroj s Trpinjske ceste, simbol otpora vukovarske tragedije 1991. godine zapovjednik, Blago Zadro nije doživio oslobođenje svoga grada. Blago Zadro je poginuo u obrani Vukovara kod Trpinjske ceste u Borovu naselju 16. listopada 1991., gdje je bio zapovjednik obrane. Pokošen je rafalom iz puškostrojnice dok je junački vodio svoje suborce u akciju. Imao je samo 47 godina

“Sine, pancirku ne nose moji vojnici, pa neću ni ja”, rekao je tog dana legendarni prvi hrvatski general – bojnik, zapovjednik obrane Borovog naselja i 3. bojne 204 brigade HV za Borovo Naselje i Trpinjsku cestu.

Blago Zadro rođen je 31. ožujka 1944. godine u malom hercegovačkome mjestu Donji Mamići – Ledinac kraj Gruda. U Borovo Naselje s obitelji se doselio kao desetogodišnji dječak, a ondje je završio osnovnu i srednju školu.

ZA DOM!

Herceg Bosne dične, kamu, s tebe mnogo niklo sjeme,

Pradjedovske vatre k plamu, prikloni se roda tjeme.

I dok majke mlijeko sis’o taj ponosni gorštak čovjek

S kamenom je skupa dis’o, slavu njegvu čuv’o dovijek.

Čuvao ju hajduk Mijat, Ivan Musić, Đuro Kristo,

Tomašević’,  Previšiću – stoljećema spomen blist’o.

Na tom kamu sinak rođen, Blago Zadro, junačina

Slobodnjačkom zvijezdom vođen – rukom Božjom iz visina.

Domoljublje, vjera sveta, uresile riječ i djelo,

Dva hrvatska zlatna cvijeta svijao na grudi smjelo.

Vukovarom vatra planu Agresorskog kobnog rata,

Skoči Blago u obranu, za Dom spremni – brat do brata.

Goloruki, zatečeni, grupa, reć bi, sirotana,

Povikaše: ‘‘Stan’te hulje, divlja hordo sa Balkana!’’

– Naprijed moji ‘sirotani’ za pravicu, za slobodu!

Nek nam ruka snažno brani stijeg i vjeru u narodu.

Nije velik koj’ top ima, koji s vragom tikve sadi,

Koj’ se oštrog mača prima i o glavi bližnjeg radi;

Već je velik koji ljubi što namriješe oci stari,

Koj’ za pravdu glavu gubi, kom hrvatstvo dušu žari.

Vukovarom krvca lije, pomoć stiže srbočeti,

Kleta sila jug-armije topovima grmi, prijeti…

Nasrnule zvijeri ljute na hrvatske majke krilo,

Sveto krilo što stoljećim’ utočište strancu bilo.

Blago Zadro junak vrli iscrpljene momke svoje

Bodri, tješi, uči, grli, usta nježne riječi broje:

‘‘Momci moji, sudba j’ tak’a, al’ Bog je na našoj strani;

Jest, ima nas samo šaka, ma smo divi odabrani.

Borimo se braćo časno, na žrtvi se sreća stvara

Živjeti će ime krasno branitelja Vukovara.

Pogledajte njive ove, ljepoticu Slavoniju,

Glas iz brazde plače, zove:  – Ne dajte nam Kroaciju.

Očuvajte kamen međa grabežljivih od orlova,

To vas uči zakon pređa –  sveta vjera Isusova.

Konak, kruha, strancu podaj, dobro djelo Bogu godi,

Al’ mu doma ti ne prodaj, u njemu te majka rodi.

Ako silom otet hoće  topli kutak tvog ognjišta,

Ti se brani, nema zloće, što je tvoje, ne daj ništa.’’

Tenk za tenkom borci ruše, šaka ljudi čuda čini

Jug-armiji plane guše ispaćeni naši sini.

Gle, tenkova groblje cijelo Trpinjskom se cestom niže,

Groznoga kroz rata ždrijelo, Blagin ‘Za Dom’ rodu stiže.

Bila jesen. Gavran grakćo, pjesma njeg’va strava sama,

Kod Trpinjske ceste mrio junak s Herceg Bosne, kama.

Oko gasne. Zadnja mis’o rastuženoj braći leti,

Obraz vječni znak upis’o – dužnost nam je za Dom mrijeti.

Junačine, uzdanice, pleme oca čestitoga,

Mučenici, hrabri borci Vukovara patničkoga –

Ponesite u sjećanje vašeg Blagu s Herceg – kama

Nek ostane spominjanje kad ratovah skupa s vama.

Molitva u Nebu moja pobjedu će izvojštiti,

Crven bijela, plava boja opet će se vijoriti.

Vukovaru, bolna rano, drevni grade kraj Dunava

Čelo krvlju uprskano ovjenča ti stara slava.

Izbori ju Blago Zadro, šaka ljudi – junačine.

Srce njino sveđ počiva na oltaru Domovine.

Sretan onaj koj’ ne strepi kliknut ‘Za Dom’ i ‘Za Boga’,

Tome hrabrost djeda krijepi dušu roda hrvatskoga.

Marija Dubravac/Hrvatsko nebo