O srbijanskom teroru govore samo „marginalne skupine“

U organizaciji dragovoljaca Domovinskoga rata Đakovštine i Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer u Orahovici (21. veljače) i Đakovu (22. veljače) predstavljena je knjiga Stoljeće srbijanskoga terora 1918. – 2018. i dokumentarni film Jakova Sedlara „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj (1918. -2018.) – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca. Oba događaja započela su minutom šutnje za poginule hrvatske branitelje i preminuloga akademika Marka Samardžiju, člana Umjetničko prosudbenoga vijeća Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer. O knjizi je u Orahovici govorila Zorica Gregurić predsjednica Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. U Đakovu punoj dvorani „marginalneih skupina“ (K. Grabar-Kitarović), predstavio sam knjigu sljedećim riječima…

Đakovo – organizatori FDF Gordan Lederer s domaćinom Mirom Raspudićem u sredini

Tko je donio stratešku odluku?

Postoji li uopće kontinuirani srbijanski teror? U proteklih 18 godina, dakle, od 3. siječnja 2000. sudeći prema pisanju medija, prema sadržaju obrazovnoga sustava i prema ponašanju hrvatskih političara i stranaka, izgleda kao da ne postoji. Ovom knjigom želio sam osvijestiti najširoj čitateljskoj publici da srbijanski teror nad hrvatskim narodom, državom i društvom postoji, te da možemo pratiti njegov kontinuitet od okupacije Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Vojvodine izvršene 1. prosinca 1918. pa sve do naših dana. Srbijanski se teror od početka provodio fizički, psihički, pravosudno, obrazovno, medijski, propagandom i totalitarnim sredstvima (masovnim likvidacijama, atentatima, logorima, etničkim čišćenjima s elementima genocida). Vrhunci toga terora događali su se u onim povijesnim trenutcima kad je Hrvatska bila blizu bilo kakve državnosti i samostalnosti, dakle, po uspostavi Banovine, Nezavisne i Republike Hrvatske. Time je potvrđena velikosrbijanska teza: Nikakva Hrvatska, Hrvati su Srbi katoličke vjere, govorimo istim jezikom, itd., a tko na to ne pristane „možete ga ubiti kao kera kod tarabe“, kako je to u Baranji na početku agresije izjavio jedan srbijanski zastupnik.

O svemu tome pišem u prvom poglavlju knjige, koji na novinarsko-publicistički način donosi stogodišnji presjek srbijanskoga terora. Prvo poglavlje poslužilo je redatelju Jakovu Sedlaru kao scenarij za dokumentarni film koji ćemo večeras pogledati, pa o tom ne ću posebno govoriti. Stoga odmah prelazim na drugo poglavlje: Nova proizvodnja duše i mozga Beograda. U njemu ističem kako je moderna hrvatska država utemeljena na vojnoj i diplomatskoj pobjedi u Domovinskome ratu, propustila prigodu ući u puninu demokratskoga i pluralnoga društva i zbog toga što nije provela lustraciju komunističkih, jugoslavenskih i velikosrpskih ostataka. Na konkretnom primjeru pokazujem zašto je potrebna i kako se radi demontaža srbijanskih mitova, kako se ponovo kroz srbijanske udruge i stranke u Hrvatskoj pišu potjernice i montiraju neprihvatljive etikete Hrvatima koji upozoravaju na velikosrpske tendencije, o tome kako su političari srpskih stranaka produžena ruka Beograda, o tomu kako je Velika Britanija od četnika Vučića napravila „sidro stabilnosti regije“, o tome kako je Plenkovićevo Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću napravilo grijeh propusta jer nije osudilo i velikosrpski totalitarizam u 20. stoljeću, o tome da jedino SPC i Srbija ne priznaju Stepinčevu svetost, te o tomu kako se u hrvatskom društvu obnavljaju i usklađuju velikosrpska i jugoslavenska ideja.

Orahovica – Zorica Gregurić i general Mirko Horvatin

Zanimalo me i to tko je i kad donio odluku o tomu da je hrvatski strateški cilj „ulazak Srbije u EU“, jer on to nije sve dok ratni zločinci – počinitelji zločina koji ne zastarijevaju u Beogradu dobivaju imena ulica, dok se četništvo izjednačuje s antifašizmom i dok agresori Hrvatskoj ne isplate ratnu odštetu.

Ova je knjiga djelo marginalca…

Treće poglavlje nosi naslov: Više država u jednom jugoslavenskom društvu. Ono je obilježeno prošlogodišnjim posjetom četnika Vučića Hrvatskoj, tijekom kojega je Predsjednica Republike izjavila da je on „europski Vučić“, a oni koji se s time ne slažu da su „marginalne skupine“. (Dakle, ova je knjiga, djelo jednoga marginalca). Cilj ovakvih „posjeta“ jest obnova Jugoslavije u bilo kom obliku, a to je u neskladu s hrvatskim Ustavom.

U trećem poglavlju stoga problematiziram ove teme: Zašto se ne provodi Sporazum o normalizaciji odnosa iz 1996., kojim je Beograd priznao vojni poraz i kojim su uspostavljeni temelji za proces plaćanja ratne odštete; zatim problematiziram i upozoravam na proizvodnju „srpske ugroženosti“ u Hrvatskoj – naime, ta ugroženost prestaje i nestaje tamo gdje srbijanski teror okupira i etnički očisti hrvatski teritorij. Pišem i o realnoj opasnosti od obnove Jugoslavije s dominacijom Beograda, ali i o tome da su hrvatsko-srbijanski odnosi dviju država u dubokoj krizi istine, jer ne polaze od istine kao temelja pravde, trajnoga mira i dobrosusjedskih odnosa – očit je dokaz tomu činjenica da Beograd ne priznaje agresiju na Hrvatsku, da istaknuti četnički vojvode postaju predsjednicima Srbije i da Srbija Oluju proglašava agresijom. Također osvjetljavam zahtjev SNV za uspostavom posebnoga teritorija ZVO pod upravom srpske nacionalne manjine i podsjećam kako su pobunjeni Srbi agresiju započeli upravo proglašenjem „zajednice opština Sjeverna Dalmacija“, pa SAO, potom RSK i URS. Napokon, upozoravam na obnovu sustava koji su doveli Srbe u Hrvatskoj do prihvaćanja agresije. Tako smo došli i do najaktualnije teme: Naime, dok Hrvatska smatra svojim strateškim ciljem ulazak Srbije u EU, ta ista Srbija gradi novi protuhrvatski mit o Oluji kao „pogromu Srba“.

Preduvjeti za uspostavu Jugoslavije

U zadnjem četvrtom poglavlju analiziram dokument SNV-a pod naslovom Budućnost Srba u Hrvatskoj. U njemu nijednom nije spomenut pojam „srpska nacionalna manjina“. Dakle, političko srpstvo okupljeno oko Pupovca, Jovića, SNV-a i SDSS-a ne miri se ustavnopravnim položajem, već nastoji postati političkim narodom, tj. žele Hrvatsku s dva politička naroda. Dokument je predstavljen prije godinu dana predsjednici Hrvatske i predsjedniku Srbije, međutim, nije naišao na ikakvu reakciju, iako njegov sadržaj nudi jednu platformu Hrvatima srpske nacionalnosti koja je sa stajališta Ustava posve neprihvatljiva. Stoga je taj dokument izvor problema, a ne rješenje. U njemu se govori o „samoodrživosti srpske zajednice“, dok se istodobno optužuje Hrvatsku za medijsku sotonizaciju Srba, za novu fašizaciju, za jezičnu neravnopravnost i pravnu nesigurnost Srba. Dakle, situacija je upravo obrnuta: Pupovčeve Novosti sotoniziraju Hrvate, etiketiraju ih onako kako su to radile totalitarne ideologije, a zastupnica Jeckov iz SDSS-a usred Sabora govori srpskim jezikom iako je u Hrvatskoj službeni hrvatski jezik (čl. 12 Ustava), itd.

Kad bih treba ukratko sublimirati teze na kojima počiva sadržaj knjige, onda bih rekao ovako: 1. Srbijanski teror nad Hrvatima u proteklih stotinu godina provodio se sveobuhvatno i cjelovito uz pomoć i potporu pete kolone: hrvatskih „jugoslavena“ i većega dijela hrvatskih državljana srpske nacionalnosti. 2. Jugoslavenska ideja u Hrvatskoj jest povijesno dokazana sluškinja velikosrpske ideje. 3. Modernoj hrvatskoj državi onemogućen je normalan razvitak i zbog toga što nije lustrirala totalitarne komunističke, jugoslavenske i velikosrpske ostatke. 4. Hrvatske političke elite u proteklih 18 godina nameću hrvatskome narodu dušu i mozak Beograda, kao i početkom prošloga stoljeća kad se pripremala uspostava prve Jugoslavije. 5. Nacionalna prava Srba ostvaruju se u Republici Srbiji u kojoj su Srbi jedini politički narod. U Republici Hrvatskoj Hrvati srpske nacionalnosti mogu i moraju ostvariti ista prava kao i svaka druga nacionalna manjina. Ni manje, niti više. Trenutno u Hrvatskoj uživaju privilegij od tri zajamčena saborska zastupnika, koliko ima i daleko brojnije hrvatsko izvandomovinstvo.

Zaključno: Srbija ima ista polazišta prema Hrvatskoj danas kao 1918. – „srpske oblasti“ u Hrvatskoj treba „osloboditi“ i „prisajediniti“. Temeljni srednjoročni ciljevi političkoga srpstva u Hrvatskoj su – premjestiti političko središte srpstva iz Knina i instalirati ga u Vukovaru, te na republičkoj razini ponovo steći status političkoga naroda.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo