Nametnuti ili lažni izbori

Onaj tko ne zna što želi i koji put odabrati postaje žrtva manipulacije i dolazi onamo kamo nije želio doći. Takvi misle da je sve određeno. Većina zna odgovore na pitanje što ne želi, a malen dio zna što želi i koji put odabrati. Ovi drugi osmišljavaju izbor, put i cilj. Šutnja je odobravanje postojećeg stanja i paralizira moć izbora. Život je potraga za smislom, a opasnost je u čekanju i/ili nereagiranju na životne drame kroz koje prolazimo. Nespremni za promjene su “poput stolice za ljuljanje. Neprestano će vas držati u pokretu, ali vas nikamo neće odvesti” (Lou Ann Snith). U polemikama s ljudima, prije nego što počnu govoriti o problemu, prvo ih upitam: “Što predlažeš/te?!” Ako nema odgovora, dalje ne razgovaram.

Moć izbora

Na individualnoj i društvenoj razini trebamo shvatiti da imam(o) MOĆ IZBORA i nikada ne posustati. Neka nas vodi maksima IDEM(O) DALJE! U svojoj knjizi Šok današnjice knjizi analiziram tri strane izbora: nametnuto – lažnog, posljedice izbora kod djece i odraslih te snagu naših odluka kada nametnutoj “sudbini” oduzmemo moć.

Ch Thruman u knjizi Laži u koje uvjeravamo slikovito opisuje moć izbora: “Život je jelovnik iz kojega možete birati. Ako kažete da uspjehu na poslu, obično govorite ne razumnom povratku kući i mogućnosti življenja uravnoteženim životom. Kad god neka osoba nečemu kaže da, to neizostavno znači da nečemu drugom mora reći ne.”

Kao što sve odluke nisu jednako važno tako se i ljudi razlikuju odlučuju li: smireno, oprezno ili brzopleto, vole li ili ne (i kakve) izazove, oslanjaju li se na intuiciju i/ili razum, vide li samo jedno ili više rješenja, uče li ili ne o posljedicama odluka i iskustvima (vlastitih i drugih)?! Oni koji bježe od samostalnih odlučivanja (pre)daju se u ruke manipulatora.

Viktor E. Frankl u knjizi Čovjekovo traganje za smislom konstatira: “Čovjeku se može oduzeti sve, ali jedno ne − neovisno o okolnostima – njegove misli, izbor vlastitog puta i dostojanstva.”

Elisabeth Kübler-Ross psihijatrica koja se bavila i publicistikom, a u svojim knjigama upozorava o posljedicama ljutnje, poricanja, neprihvaćanja, sumnji i otklona od životnih radosti. Evo što je zapisala: “U svima nama postoje snovi o ljubavi, životu i pustolovini. Ali smo također tužno ispunjeni razlozima zašto ne bismo trebali pokušati. Čini se da nas ti razlozi štite, ali uistinu nas zatvaraju. Oni drže život na udaljenosti. Život će biti gotov prije nego što mislimo.” Ljudi koji su prebrodili najveće boli sastavljaju liste prioriteta u životu. Odbacuju životne trivijalnosti, sami odlučuju, ne opterećuju se nerazumijevanjem drugih. Ovdje citiram dva kanadska pedagoga, Stollla i Finka, iz njihove knjige “Mijenjajmo naše škole”, gdje postavljaju tri ključna pitanja: “1. Što bih trebalo odmah prestati raditi?, 2. Što bih trebalo nastaviti raditi? i 3. Što bih trebao početi, a još nisam?”

Posljedice nametnutih “izbora”

Korporatisti nude “izbor” da živimo u iluziji poretka kao pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke redu. Na političkim izborima biramo stranke koje nam nude iluziju izbora i promjena. Lažan je izbor između vladanja i/ili pokoravanja. Alternativa je oslobođenje.

Ljudima se nameće “izbor” između života bez osnovnih sredstava za život i posezanja za kreditom, (ukoliko rade), a ako se odluče za otkaz, onda su “na ulici”. No, kada bi se građani odlučili ne plaćati astronomske kamate, kada bi tražili da se raskrinkaju članovi bankarske mafije, tada bi se sve promijenilo.

Građani diljem svijeta žive u stanju nametnutog (lažnog) izbora – slobode ili sigurnosti. Neindoktrinirani sumnjaju, propituju i nikada ne kažu nemam(o) izbor(a). Grčki povjesničar Tukidid zapisao je: “Tajna slobode jest hrabrost. Ili ćemo biti slobodni ili šutjeti. Oboje se ne može imati.”

J. Bucay u svojoj knjizi Ispričat ću ti priču donosi priču pod nazivom Diogenov put. Jednog je dana Diogen jeo tanjur leće. U cijeloj Ateni nije bilo jeftinije hrane i jesti varivo od leće značilo je biti u najvećoj oskudici. Prolazio je vladarev ministar i rekao mu: “Da naučiš biti malo pokorniji i malo više laskati vladaru, ne bi morao jesti leću”. Diogen prestane jesti, digne pogled i odgovori: “Jadan ti, da naučiš jesti leću, ne bi morao biti tako pokoran i toliko laskati vladaru”. Diogenov put otkriva vrijednost samopoštovanja i obrane dostojanstva, nasuprot potrebi za stalnim dokazivanjem i puzanjem pred šefom.

Hoćemo li se pomaknuti s mjesta ili nijemo promatrati sve što nam se događa? Sreća i nesreća u životu manje ovise o tome što nam se događa, a više o načinu na koji reagiramo. Sve ovisi o nama i moći izbora (J. M Templeton – Knjiga životnih zakona). Svi naši problemi nestaju kada ih ne tretiramo kao izgovore ili iz njih uočavamo pozitivno iskustvo, “zahvaljujući – moći izbora” (Templeton).

Ch. Thruman u knjizi Laži u koje se uvjeravamo navodi primjer posljedice izbora dvaju prijatelja. “Kad su SAD zaratile s Meksikom, David je bio toliko protiv toga da je odbio plaćati poreze. Primjerom je pokazao kako se boriti protiv porezne presije. Odlučio se suočiti s posljedicama. Uhitili su ga i zatvorili. Njegov se prijatelj Emerson isto protivio ratu u Meksiku, ali nije reagirao ni prosvjedovao. To je bio njegov izbor. Jednog dana Emesron je posjetio Davida u zatvoru i upitao ga što mu je bilo pa se našao s onu stranu zakona. David mu odgovori: ‘Bolje je pitanje, Emersone, što ti radiš vani’.”

Markentingška industrija nas truje raznim nebitnim izborima od “pametnih” mobilnih telefona, sigurnosti, veličine vozila, lijekovima… Alvin Tofler u knjizi Šok budućnosti to stanje naziva “prekomjerni izbor”.

Građani diljem svijeta žive u stanju nametnutog (lažnog) izbora – mogu birati slobodu ili sigurnost. To je matrica ideološke indoktrinacije, kojom vlastodršci, u ime građanske sigurnosti, suptilnom strategijom ograničavaju ljudske slobode.

Kritika Glasserove teorije vanjske kontrole i izbora

Teorija izbora Kanadskog psihijatra W. Glassera otkriva važnost odluka, koje su iznimno važne u određivanju puta kojim želimo ići. Glasserova teorija izbora podučava da je svatko od nas odgovoran za svoje osjećaje, vjerovanja, stavove, uvjerenja i postupke. Ne analizira razlike i posljedice izbora djece i odraslih. Na primjer, “djeca su žrtve manipulacija roditelja u brakorazvodnim parnicama, jer biraju stranu roditelja koji ih je izmanipulirao”. (Gordana Flander Buljan) Glasserov generalna teza o teoriji izbora (u knjizi Kvalitetna škola) je načelno prihvatljiva s konstatacijom da je kontroliranje drugih najčešće neučinkovito jer, “možemo kontrolirati samo sebe.” Međutim, neprihvatljiv je Glasserov prijedlog da ne zahtijevamo promjene od drugih nego od nas samih. Ovu tvrdnju je napisao u knjizi Svaki učenik može uspjeti. Naravno da djetetu treba dopustiti izbor, ali se ne smije dogoditi da dijete kontrolira roditelje, jer se tada događa opasna zamjena autoriteta.

Mladima je važno reći da ne donose važne odluke prije nego što su razmotrili  više mogućnosti izbora i njihove posljedice! Glasserova teorija izbora je načelno prihvatljiva s konstatacijom da je kontroliranje drugih najčešće neučinkovito jer, “možemo kontrolirati samo sebe.” Međutim samokontrola nije ista kod djece i odraslih. O tome Glasser nije pisao. Perzijska poslovica kaže: “U stadu bez nadzora, vuk je gospodar”. Glassser konstatira da odgoj treba utemeljiti na “teoriji izbora”, gdje se svatko treba ponašati onako kako izabere, ali pritom i snositi posljedice za svoje ponašanje. Ne shvaća da djetetov izbor nije isto što i izbor odrasle osobe. Ne mogu posljedice izbora biti jednake za djecu i odrasle. Mobiteli su želja, a na dječja potreba. Svako dijete ima potrebu za hranom, ljubavlju i/ili pripadanjem, za što su ponajprije odgovorni roditelji. Međutim, ako želi najnoviju marku mobitela (da bi se dopalo vršnjacima), ili umjesto zdrave ishrane radije bira bombone, hamburger, pizzu… na roditeljima je odluka i kompetencija znaju li razlikovati primarne djetetove potrebe od nametnutih želja. Roditeljsko “discipliniranje nije kažnjavanje, nego vodstvo kroz odgoj…, a dosljednost je postavljanje usklađenih pravila. ” (Gordana Flander Buljan).

Popustljivi roditelji pokroviteljski skrbe i onda kada njihova “djeca” uđu u tridesete. Poznati američki psihijatar Robert Shaw smatra da ako se djetetu stalno ugađa i ne zna što su zabrane, “ono neće naučiti da i drugi ljudi imaju svoj život, a bez razvijenog osjećaja empatije, dijete neće moći voljeti”. Jean Tweng, autorica knjige Epidemija narcizma zaključuje: “Djecu tretiramo kao odrasle kada su mali, a kada napune 18 ponašamo se kao da su djeca.”

Aric Sigman u knjizi Razmažena generacija opominje da smo u zapadnom civilizacijskom krugu napravili “tragičnu pogrješku” kada smo poistovjetili ljubav i odgoj, te da je vrijeme da te pojmove razdvojimo. Discipliniranje djece “nije izraz neljubavi…, a uloga je roditelja naučiti dijete poštivati autoritet”. I Jesper Juul, poznati danski obiteljski terapeut u knjizi Kako biti vođa vučjeg čopora? upozorava na posljedice kada djeca preuzimaju kontrolu nad roditeljima. Objašnjava zašto bez vodstva u obitelji nema kvalitetnog odgoja.

Iznimno je važno znati je li mladi preuzimaju odgovornost za svoj(e) izbor(e) informiranošću, svjesno – svojevoljnim izborom, ili bez razmišljanja, povodljivim hirovima ekipe vršnjaka i/ili nametnutim trendovima (i od koga), te jesu li svjesni posljedica nerazmjera vlastitih (ne)preuzimanja (ne)odgovornosti i odraslih. Nije ista odgovornost za svoj postupke djeteta od odrasle osobe. Biti odgovoran znači biti pouzdan i dosljedan, poznavati svoje mogućnosti, izvršavati svoje obveze, samostalno rješavati probleme, donositi ispravne odluke i odgovarati za vlastite postupke.

Ekstremni primjeri dječjih prava na izbor

Belgija, Japan, Švicarska i Nizozemska prve su države na svijetu koje su legalizirale eutanaziju. Posljednjih se godina u Nizozemskoj udvostručio broj onih koji su eutanazijom zatražili kraj života, a zahtjevi sve više pristižu od oboljelih od mentalnih bolesti i “umornih od života”! Pristaše eutanazije sada se zalažu i za daljnju liberalizaciju zakona – traže odobravanje eutanazije za sve Nizozemce starije od sedamdeset godina te dopuštaju da se ubije dijete s Down sindromom i poslije rođenja! “Ako majka sazna da nosi dijete sa tim sindromom nemoralno bi od nje bilo da ga NE abortira”- sugerira Richard Dawkins. Ante Periša u svojoj kolumni na portalu HKV-a, potkraj ožujka 2015., ispravno zaključuje da je takva “civilizacija (društvo) osuđena na samouništenje”.

Ne može se od djece očekivati da donose ispravne odluke o iznimno etički dvojbenim pitanjima, na primjer dječjeg prava na eutanaziju. Belgija je 2014. dopustila eutanaziju djece koja su terminalno bolesna. Predlagači toga zakona navode da djeca mogu sama o tome odlučiti, uz prethodni razgovor s dječjim psihijatrom ili psihologom, koji procjenjuju razumije li dijete situaciju ili ne. Belgijski donositelji toga zakona tvrde da na taj način dijete lišavaju boli. Kako možemo znati da dijete objektivno može donijeti takvu odluku? Dijete koje gleda svoje roditelje kako nad njim plaču, možda razmišlja da odlaskom u smrt olakšava patnju roditeljima. Zamislimo situaciju da djeci, osim “prava” na eutanaziju, dajemo i pravo na izbor svoga spola, po novome – roda. Time ih dodatno zbunjujemo i ne dopuštamo normalan razvoj njihova (spolnog) identiteta. U Velikoj Britaniji devetogodišnjaci godišnjaci imaju pravo mijenjati spol, a u Norveškoj sedmogodišnjaci. Rodna ideologija implicira stav kako spol nije konstanta, jer je svaka individua određena rodom kojeg kad poželi može promijeniti, ovisno kako se (odrasli ili djeca) osjećaju!

Može li dijete slobodno svojim izborom pristati na seksualni odnos s odraslima? Ako da, od koje dobi i s kojim posljedicama – etičkim, pravnim, pedagoškim ili emocionalnim (traumama)? S etičkog aspekta nesuvislo je pitanje pristanka djeteta na spolni čin s odraslima. Imaju li djeca pravo na vlastiti izbor (i s kojim posljedicama) gledati pornografiju?

“Čitav čovjekov život ovisi o dva ili tri ‘da’ i dva ili tri ‘ne’ koje izgovorimo u mladosti. U tome se razdoblju oblikuje čovjekov plan… i kako li je samo teško nadoknaditi sve te dane mladosti” (Paul Claudel). Zato je hrabrost othrvati se pogubnim izazovima. Mladima je dobro primjerima objasniti posljedice izbora. Na primjer kako reagiraju kad im se ponude “lake” droge. Ako odbiju mogu izgubiti ekipu, mogu im se osvećivati, ali će izbjeći nove rizične izazove, pokazati čvrsto NE, ili steći novo (roditeljsko) povjerenje.

Brojni autori, istraživanja i iskustva pokazala su da autoritativan odgoj pokazuje najbolje rezultate jer uključuje najvažnije osobine odgoja – emocionalnu potporu, dogovorena pravila ponašanja (uz nadzor odgojitelja) te poticanje i razvoj samopouzdanja u razvoju dječje samostalnosti (David and Julia Jary The Harper Collins Distrionary of Sociology). Iz ovakvog tipa odgoja nastao je pojam “odgovorno roditeljstvo”, koji se odnosi na niz roditeljskih vještina i ponašanja koji pomažu u uspostavljanju čvrste, privržene veze između roditelja i djeteta. Mobiteli su želja, a na dječja potreba. “Djeca se možda bolje razumiju u računala, ali se roditelji bolje razumiju u život” (Gordana Flander Buljan).

Privrženi roditelji poštuju jedinstvenost djetetove osobe. Barry Schwartz, autor knjige Paradoks izbora smatra da roditelji djeci svakog dana daju toliko mogućnosti izbora, da djeca ne samo da postaju razmažena, već i “paralizirana.” Prekopova u knjizi Mali tirani uočava znakovitu poveznicu: “Poremećena je ravnoteža između prava i obveza, tako da današnja djeca ne dobivaju obveze, nego samo prava, a roditelji su preopterećeni obvezama i odriču se svojih prava.”

Umjesto Zaključka – dvije poučne priče

Lekcije životnog puta i/ili zbora ilustrativno opisuju riječi Porcije Nelsona u Autobiografiji u pet poglavlja, jer se odnose na padove i (ponovna) ustajanja u životu, i na to želimo li promjene i koji životni put odabrati… Prvo poglavlje. Hodam ulicom. Na ulici je duboka rupa. Upadam u nju. Izgubljena sam… Bespomoćna. Nije moja greška. Treba mi vječnost da se izvučem. Drugo poglavlje. Hodam istom ulicom. Na ulici je duboka rupa. Pretvaram se da je ne vidim. Ponovo upadam u nju. Ne mogu vjerovati da sam opet na istom mjestu. Ali to nije moja greška. Opet dugo traje dok se ne izvučem. Treće poglavlje. Hodam istom ulicom. Na njoj velika rupa. Vidim da je još uvijek tu. Ipak upadam u nju… to je navika. Oči su mi otvorene. Znam gdje sam. To je moja greška. Odmah se izvlačim iz rupe. Četvrto poglavlje. Hodam istom ulicom. Na ulici duboka rupa. Zaobilazim je. Peto poglavlje. Hodam drugom ulicom. Ovo su koraci upozorenja – jesmo li što naučili od životnih lekcija. Većina ide istim putem iako je stalno osuđen(a) na padanje, jer je naviknut(a) živjeti po ustaljenim obrascima, iako je rješenje jednostavno – suočiti se s problemom, riješiti ga ili krenuti drugim putem. “Iskustvo uči čovjeka da, nakon što istu grešku napravi dva puta, treći put laže ako kaže da je nije napravio” (Terry Mccormick).

Jorge Bucay u knjizi Ispričat ću ti priču navodi poučan primjer suočavanja izbora između laži i istine. “Neki je čovjek šetao uličicama grada… i našao pred dućanom bez ikakva natpisa. Znatiželjan, odluči ući. Ugleda pult na kojemu je stajala tabla s natpisom: Dućan istine. Čovjek je bio iznenađen. Prišao je gospođici koja je stajala za pultom i upitao: ‘Oprostite, ovo je dućan istine?’ ‘Da, gospodine. Kakvu istinu tražite? Djelomičnu istinu, relativnu istinu, statističku istinu, potpunu istinu?’ ‘Potpunu istinu’, odgovori bez razmišljanja. ‘Toliko sam umoran od laži i krivotvorenja. Ne želim više generalizacija ni opravdanja, laži ni prijevara. Čistu istinu želim.’ ‘Dobro, gospodine. Ali, oprostite, znate li koja je cijena?’ ‘Ne. Koja je?’ ‘Ako je kupite’, rekla mu je, ‘cijena je da više nikada nećete biti mirni!’ Čovjekovim su leđima prošli trnci. Nikad nije ni pomišljao da je cijena toliko velika. ‘Hvala, hvala… Oprostite’, promucao je. Okrenuo se i izašao iz dućana. Osjećao se postiđen kad je shvatio da još nije spreman za potpunu istinu, da mu treba još nekoliko laži, idealizacija ili opravdanja kako se ne bi morao susresti sa sobom. ‘Možda poslije’, pomislio je.” Zar nije točna spoznaja da većina radije odabire upakiranu laž nego neugodnu istinu? Kada smo učvrstili namjeru za promjenama, tada ne možemo pristati na samozavaravanje, puzanje ni pred kim, najmanje pred onima kojima je cilj upravljanje ljudima. Tada se oslobađamo straha ili padova te uviđamo pozitivnu stranu izbora svog puta.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo