Hrvatski učenici u prvih osam godina školovanja provedu na nastavi znatno manje vremena od svojih europskih vršnjaka

Prošlog smo tjedna predstavili rezultate testiranja znanja petnaestogodišnjaka koje program PISA OECD-a provodi svake tri godine na uzorku većem od pola milijuna djece (Što pokazuju rezultati međunarodnog testiranja učenika iz matematike, čitanja i prirodnih znanosti?). Ti su rezultati loši, ispod prosjeka za države OECD-a, i pokazuju tendenciju pada, odnosno, hrvatski su učenici bolje znanje pokazali na provjerama 2012. u odnosu na one iz 2015.

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2019/01/25/sto-pokazuju-rezultati-medunarodnog-testiranja-ucenika-iz-matematike-citanja-i-prirodnih-znanosti/

Budući da se tim testovima provjerava ono što se ukratko može nazvati STEM područje + materinji jezik, odnosno uključuje školske predmete matematiku, materinji jezik, te one koji se bave prirodnim znanostima, dakle, fiziku, kemiju, biologiju. Zanimalo nas je, naravno, koji su uzroci takvih poraznih rezultata hrvatskih učenika, pa smo stoga, kao jedan od mogućih razloga, odlučili provjeriti koliko naši učenici provode vremena u školi u odnosu na njihove vršnjake iz drugih država.

Koliko vremena učenici provode na nastavi u Europi?

Tako smo naišli na izdanje Europske komisije “Recommended Annual Instruction Time in Full-time Compulsory Education in Europe 2017/18” (Preporučeno godišnje vrijeme podučavanja u redovitom obveznom obrazovanju u Europi 2017/2018).

Europska komisija tim dokumentom periodički svake tri godine prikuplja podatke od tijela nadležnih za obrazovanje pojedinih država. Među obuhvaćenim državama su sve države Europske Unije i još neke europske države.

U različitim državama različiti su i obrazovni sustavi, primjerice dob polaska u školu, trajanje osnovne škole, trajanje obveznog školovanja, itd. Budući da hrvatski učenici pristupaju testovima programa PISA po završetku osmogodišnje škole (dakle, po završetku obveznog obrazovanja), odlučili smo usporediti nastavne programe iz različitih država za prvih osam godina obrazovanja. Djeca u različitim državama počinju školovanje u različitoj dobi, uglavnom je to 6 ili 7 godina, tako da učenici obuhvaćeni našom raščlambom nisu svi iste životne dobi, ali su svi završili osam gpdina obrazovanja.

U tablici su tako prikazani podatci za 33 države. Brojevi sati u tablici izraženi su u “sunčanim” satima, a ne u školskim, budući da trajanje školskog sata u svim državama nije jednako, i odnose se na obavezne nastavne programe, što znači da u te sate nisu uključeni sati koje neka djeca provedu u sklopu izborne ili neobavezne nastave. Osim ukupnog broja obveznih sati koje učenici provedu tijekom prvih osam godina školovanja (drugi stupac), u tablici su prikazani i brojevi sati koje učenici provedu učeći predmete koji su obuhvaćeni procjenama znanja programa PISA. U posljednjem se stupcu može naći postotni udio tih predmeta u ukupnoj satnici obvezne nastave.

Iz navedene se studije za neke države ne može iščitati točan broj obveznih sati za pojedini predmet, budući da u tim državama ili postoje razlike između pojedinih područja nekim državama, ili postoje fleksibilne satnice, pa smo odgovarajuće kućice ostavili praznima. Države smo poredali prema ukupnom broju sati koje učenici provode tijekom prvih osam godina obveznog školovanja, od najmanjeg prema najvećem.

Za svladavanje gradiva potrebno je vrijeme

Prvo što upada u oči je podatak da hrvatski učenici provode najmanje vremena u školi tijekom prvih osam godina školovanja! Već se u toj činjenici krije dobar dio odgovora na pitanje zbog čega naši petnaestogodišnjaci zaostaju znanjem za svojim europskim vršnjacima. To vrijeme čini tek 71% prosječnog vremena za sve države obuhvaćene ovom analizom.

Pogledom na posljednji stupac vidljivo je da je udio predmeta koji obuhvaćaju materinji jezik i “STEM” predmeti u Hrvatskoj visok, među najvišima u 33 države obuhvaćene analizom. Samo na temelju tog podatka moglo bi se, pogrješno, zaključiti da bi hrvatski učenici trebali moći tijekom osmogodišnje škole dovoljno naučiti i dobro prolaziti na PISA testovima kojima se provjerava znanje baš iz tih predmeta. Ključan je, međutim, broj sati koje učenici provedu u školi učeći te predmete, i taj broj je, očito i nažalost, izravno povezan s lošim znanjem naših učenika.

Budući da se provjerava znanje iz istog gradiva, posve je jasno da će u pravilu bolje rezultate postizati učenici koji su praktički isto gradivo u školi savladavali u znatno više sati.

Treba dodati i da sama duljina boravka učenika u školi utječe na znanje učenika. Kad je to vrijeme veće, učenici lakše i bolje prihvaćaju važne istine poput onih da je obrazovanje važno, da je učiti dužnost djece, a ne samo pravo, itd.

U srednjim školama se vremenski još kraće podučavaju hrvatski i matematika

U Hrvatskoj srednjoškolsko obrazovanje nije obvezno, pa bi bilo teško uspoređivati znanje, primjerice, hrvatskih osamnaestogodišnjaka s onim njihovih vršnjaka iz drugih država obuhvaćenih ovom analizom. No, može se s velikom vjerojatnosti tvrditi da rezultati ne bi bili bolji za hrvatske učenike. Naime, broj sati koji učenici provedu godišnje učeći hrvatski jezik i matematiku u Hrvatskoj u srednjim je školama još manji nego u osnovnim. Tako je broj sati hrvatskog jezika u prvih šest razreda osnovne škole 5 školskih sati tjedno, a u sedmom i osmom razredu 4 sata, što u prosjeku daje 4,75 sati učenja materinjeg jezika u osnovnoj školi tjedno. U srednjim školama taj broj padne na 4 sata tjedno za gimnazije i 3 sata za strukovne škole. Slično je stanje i s matematikom, od 4 sata tjedno u osnovnoj školi, broj sati tjedno padne u srednjim školama na u prosjeku 3,5 sati tjedno.

Iz navedenih se podataka može sa sigurnosti zaključiti da je veliki razlog (ne i jedini, o tome u idućim nastavcima) ispodprosječnog znanja hrvatskih petnaestogodišnjaka kojeg iskazuju na provjerama znanja premalo vrijeme koje su odgovorna obrazovna tijela propisala za podučavanje temeljnih predmeta u hrvatskim školama.

D. Lovrić/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo