Više Hrvati imaju izdajica nego cijela Europa

Politika je – znademo to iz politologije – dobrim dijelom i borba za legitimno značenje termina i pojmova. Posljednjih pedesetak godina na europskoj političkoj, intelektualnoj i kulturnoj sceni svjedočimo posvemašnjem ljevičarenju, tj. pomicanju cijeloga političkog spektra sve više ulijevo (tzv. sinistrizam). Kao posljedica navedenoga i susljedne duboke impregnacije medijsko-političke scene kulturmarksističkim idejama, u današnjemu ‘politički korektnom’ vremenu neki su pojmovi postali gotovo pa heretički ili su pak lišeni bilo kakva značenja. Jedan je od tih pojmova i pojam ‘izdaja’. Kad se danas nekoga u Hrvatskoj prozove ‘izdajicom’, ta invektiva više gotovo nema nikakvo značenje i za sobom ne povlači bilo kakvu etičku osudu. Dijelom je to tako zbog hiperinflacije uporabe te riječi od ranih devedesetih (ali i ranije) na ovamo, no većim dijelom radi se o ciljanom stvaranju političkog okvira unutar kojega se mnogima isplati živjeti od izdaje.

Izdaja je stari pratitelj hrvatske politike. Veliki dr. Ante Starčević zgražao se nad pojavama izdaje u hrvatskoj politici. Za izdajice Starčević nije imao milosti i nije birao epiteta kojima će ih opisati. Izdajice on je tako nazivao ‘Slavoserbima’ (etička, ne etnička oznaka!) i ‘sužanjskom pasminom’. Slavoserbi su, kaže Starčević na jednome mjestu, ‘naučeni živjeti samo iz spletaka, iz plazenja, iz izdaje, oni niti se što poštena uče, niti što korisna po narod i domovinu rade’. Na drugom mjestu Starčević kaže da su Slavoserbi ‘smetje naroda, vrsta ljudi koji se prodaju svakomu tko i po što ih hoće, i svakomu kupcu davaju Hrvatsku u nametak; vrsta ljudi, koje će svatko, ako se ne da više, kupiti i za zdjelu krumpira; (…) ljudi koji su po svojoj sužanjskoj naravi protiv svemu što je dobro, slavno, veličanstveno; koji su se kao zakleli narod hrvatski zbrisati s lica zemlje, te o tomu i rade’. Svi Slavoserbi su prema Starome ‘za sužanjstvo, za svako zlo, za svaku hrđu, po naravi onako, kako su npr. sve svinje za blato. Da se zbroje sve opačine svih zločinaca Lepoglave, one ne bi dale tri postotka opačina, što ih u potaji snuje, i u zgodi čini najbolji, najpošteniji Slavoserb. Ako to ne ćete držati za nedvojbenu istinu, vi se budete vazda nalazili prevarenima’.

Matoš: Izdajice kao najveće nacionalno bogatstvo

Legendarni književnik i strastveni polemičar Antun Gustav Matoš nije bio ‘politički korektan’ i nije imao nikakvoga problema s time da glupana nazove glupanom, a izdajicu izdajicom. Matoš se u svojim tekstovima sukobio s onima koji su prema njegovu mišljenju trgovali hrvatstvom. U pismu književniku Milanu Ogrizoviću on 1907., primjerice, piše: ‘Tu je Meštrović, ali ja se čuvam, da s njim ne dodjem u dodir. Ja sam apsolutno tolerantan za sve osim za hrvatstvo, a taj bivši čobanin baš s time trguje. (…) Baš zato što Hrvatsku iznevjeravaju ljudi velikog dara, hrvatstvo izgleda glupanima sinonim gluposti, pa ga se odriču kao svjedočbe siromaštva’.

Poznata je Matoševa rečenica da ‘vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda’. Na drugome mjestu Matoš je bio još radikalniji: ‘Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. No, na čudan način oni postupaju s njima. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju k’o najveće nacionalno bogatstvo’.

Od mađarona, austrofila i autonomaša/tolomaša/talijanaša, preko orjunaša, srbofila i jugofila do današnjih jugosferaša i lažnih eurofila (Europska unija nije sinonim za Europu!) izdaja ostaje jedan od najbolje honoriranih poslova na hrvatskoj političkoj sceni. No nitko nije nanio toliko zla Hrvatskoj kao što su ga nanijeli prozelitisti jugoslavenske ideje. Jugoslavija je započela kao izdaja i završila kao izdaja, kao izdaja hrvatskih interesa, u čemu su sudjelovali i etnički Hrvati. Nedavno se navršilo stotinu godina od formiranja prve Jugoslavije, tj. od prvoprosinačkoga akta kojim je uspostavljena Kraljevina Jugoslavija. Kao vođa delegacije Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba (NVSHS), Ante Pavelić (zubar) 1. prosinca. 1918. regentu Aleksandru Karađorđeviću pročitao je adresu u kojoj je naglasio da su ‘Slovenci, Hrvati i Srbi na teritoriju bivše Austro-Ugarske Monarhije izveli prevrat i privremeno konstituirali nezavisnu narodnu državu, prožeti idejom narodnog jedinstva’. Država Slovenaca, Hrvata i Srba bila je, dakle, tek privremeno rješenje na putu ‘prisajedinjenja’ sa Srbijom, tj. radilo se o izdajničkom činu kojim je Hrvatska isporučena Srbiji i Srbima, za koje je još Josip Juraj Strossmayer 1884. – poznavajuću beogradsku čaršiju – u pismu Franji Račkome napisao da su nam ‘krvavi neprijatelji’.

Kad govorimo o izdajicama i herostratima koji su Hrvatsku isporučili Beogradu, onda moramo spomenuti i Josipa Smodlaku i Ivana Krstelja koji su prijetili Središnjem odboru NVSHS-a da će Dalmacija sama proglasiti ujedinjenje sa Srbijom ako ovaj u roku od pet dana ne donese odluku o stvaranju zajedničke države (Bogdan Krizman, Raspad Austro-ugarske i stvaranje jugoslavenske države, Školska knjiga, 1977., 206.).

Čerina i Angjelinović Hrvatima su pokazali što ih čeka u Jugoslaviji

Pretpostavke za ‘prisajedinjenje’ stvarale su se godinama, posebno od strane jugoslavenski orijentiranih intelektualaca, književnika i umjetnika. Već je spomenut kipar Ivan Meštrović, jedan od udarnika jugoslavenske ideje u predratnom razdoblju, a svakako je jedan od radikalnijih primjera književnik Vladimir Čerina. On je u Zagrebu 1914. uredio devet brojeva časopisa Vihor, koji je označen kao ‘list za nacijonalističku kulturu’. Radilo se, naravno, o jugoslavenskom ‘nacijonalizmu’. Već u prvome broju Čerina je kao jugoslavenski zelot dao svoju viziju budućnosti Zagreba i hrvatskoga naroda: ‘Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih bi trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni i nacijonalni purgatorij’. Kao i jedan od otaca prve Jugoslavije, Fran Supilo, i Čerina je skončao u umobolnici.

Što Hrvate čeka u novoj državi, vidjeli smo već četiri dana nakon prvoga prosinca. Tada je došlo do znamenite petoprosinačke pobune hrvatskih domobrana (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku zajednicu bez izražavanja volje hrvatskoga naroda. Pobuna je bila krvavo ugušena: komesar zagrebačke policije Grga Budislav Angjelinović, etnički Hrvat, naredio je pucanje iz mitraljeza, prilikom čega je ubijeno 13, a ranjeno 17 ljudi. Angjelinović, koji se nakon krvoprolića ponosio svojim krvavim rukama, u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio je suradnik četničkih krugova.

ORJUNA

Četiri godine nakon uspostave prve Jugoslavije, 1922., iz Jugoslovenske napredne nacionalne omladine (JNNO) izniče Organizacija jugoslavenskih nacionalista (ORJUNA), koja se u svomu radu služila terorističkim i fašističkim metodama. Ta organizacija imala je za cilj ostvarenje integralnoga jugoslavenstva, a osnovna misao njezina programa bilo je uvjerenje da postoji jedna, jugoslavenska nacija. Književnik Milan Marjanović napisao je knjigu Narod koji nastaje (Rijeka, 1913.), a jugoslavenski narod trebao je nastati stapanjem najboljih rasnih osobina južnoslavenskih naroda (Jovan Cvijić). Kao što piše prof. dr. sc. Ivan Bošković, „naglašavajući kult rase i narodno jedinstvo kao dogmu (apsolutno narodno jedinstvo, integralno jugoslavenstvo/jugoslovenstvo i jedinstveni državni organizam!), krajnjim ciljem svojih nastojanja orjunaši su držali ‘bezuvjetno i krajnje očuvanje narodnog i državnog dobra’ (ORJUNA – Organizacija jugoslavenskih nacionalista, Hrvatska između slobode i jugoslavenstva, Naklada Trpimir, 2009, 89. – 114.).

Pristaše Orjune bili su i mnogi Hrvati – izdajice, pa tako poznati splitski kazališni kritičar, teatrolog i sveučilišni profesor Anatolij Kudrjavcev u knjizi Ča je pusta Londra (Marjan tisak, Split, 1998., 72.) piše: ‘Kad se razmisli o tim prezimenima, nemoguće je otresti se dojmu kako su mnoge poznate, čak i stare splitske obitelji ‘s kolinom’ vrlo prisno sudjelovale u djelovanju Orjune, složivši se s njezinom ozloglašenom ideologijom’.

Sirenskomu zovu izdaje od koje se dobro živi nije odolio niti književnik, nobelovac Ivo Andrić koji se sa svim svojim kapacitetima stavio u službu diplomacije monarhističke Jugoslavije (i prema komunistima ‘tamnice naroda’), a i nakon Drugoga svjetskog rata živio je i djelovao u Beogradu. Upitno je, je li pretjerano tvrditi da se Andrić ‘posrbio’ (Milovan Đilas u svojim memoarima (Vlast i pobuna) tvrdi da mu je Andrić priznao da je uvijek bio ‘Jugoslaven’), no cjelokupno njegovo političko djelovanje u svojoj biti predstavlja negaciju i izdaju hrvatskih interesa i službu jugoslavenskoj (eo ipso srpskoj) ideologiji.

Hrvat utemeljio SANU

Andrić, dakako, nije niti prvi niti zadnji Hrvat koji se skrasio u Srbiji i Beogradu. Malo je poznato da je utemeljitelj i prvi predsjednik Srpske kraljevske akademije, preteče SANU, bio Hrvat Josip Pančić, inače biolog svjetskoga glasa, a da je poznatu skladbu Marš na Drinu, ali i prvu srpsku operu Uranak skladao Stanislav Bički, sin Hrvata i Njemice, rođen u Srbiji gdje mu se otac u romantičarskom zanosu doselio iz tadašnje Austro-Ugarske i pristupio Srpskoj vojsci. Od ostalih imena, koja piscu ovih redaka u trenutku pisanja ogleda padaju na pamet kad govorimo o selidbama u Beograd, svakako treba spomenuti skladatelja i dirigenta Krešimira Baranovića, glumca Slavka Štimca, karikaturista Pjera Križanića, skladatelja Josipa Štolcera Slavenskoga te živućega srbijanskog diplomata i sveučilišnoga profesora međunarodnih odnosa Ivu Viskovića. Sve navedene (i druge koji ovdje nisu spomenuti) bilo bi, naravno, pogrješno proglasiti izdajicama samo zato što su se preselili u Beograd (u Beogradu je, u konačnici, boravio i Matoš); izdajice su oni koji su nakon selidbe djelovali protiv hrvatskih interesa (kao, primjerice, Viktor Novak o kojemu više u nastavku teksta), no vrijedi ih ovdje uzgred spomenuti jer su u Hrvatskoj uglavnom zaboravljeni.

No vratimo se izdajicama, tj. vratimo se Drugom svjetskom ratu. Veliki dio Hrvata tada se priključuje komunističkomu pokretu. Sve te Hrvate ne može se proglasiti izdajicama (posebno ne Hrvate u Dalmaciji i Istri), no porijeklom Hrvate u komunističkom vodstvu nedvojbeno treba smatrati izdajicama. Naime, oni se nisu borili samo protiv ustaškoga režima nego prvenstveno protiv hrvatske države. Nakon Drugoga svjetskog rata nije zato stvorena komunistička Hrvatska, nego komunistička Jugoslavija, a stvorena je na temelju zločina Bleiburga u kojemu su sudjelovali i svesrdno asistirali komunisti hrvatskoga podrijetla.

Hrvati u četnicima

Nisu, međutim, Hrvati u vremenu Drugoga svjetskog rata bili samo u ustašama i partizanima. Slabije je poznato da su pojedini Hrvati djelovali i u četnicima, a to se posebno odnosi na Split, Šibenik, Trogir, Kaštele, Makarsku, Korčulu i Krk. Prema dokumentima Vojno-istorijskog instituta u Beogradu 1941. Momčilo Đujić pismom je obavijestio tada pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata koji su time postali četnici. Procjena je da je ukupno u četnicima bilo oko 2.000 Hrvata. Tragična je u ovomu kontekstu sudbina Đure Vilovića. Ovaj književnik i publicist, u mladosti pravaš, napustio je svećeničku službu i djelovao kao novinar. Između dvaju ratova jedan je od najčitanijih i najkontroverznijih književnika. Iako su mu sva braća završila u partizanima, Vilović je početkom rata pristupio četničkom pokretu i tijekom rata bio jedan od najvažnijih suradnika Draže Mihailovića. Ironično govoreći, Đuro Vilović barem nije promijenio ime u Đorđe Vilović, kao što je to učinio Juraj Miliša. Miliša nije kao Savao zaslijepljen svjetlošću pao s konja i postao Pavao, ali je opijen jugoslavenstvom i srbofilijom promijenio ime i postao Đorđe Miliša.

Uz Vilovića, od poznatijih pojedinaca u četničkim su redovima u vrijeme rata bili i spomenuti mitraljezac Grga Angjelinović, njegov mlađi brat, pravnik i književnik Danko Angjelinović koji je surađivao s četnicima Ilije Trifunovića, književnik Niko Bartulović, koji 1944. predstavlja Hrvate na Svetosavskom kongresu (!) u sela Ba, a Mihailoviću piše da mladi Hrvati prelaze na pravoslavlje kako bi iskazali odanost vojvodi Birčaninu, Manfred Paštrović, ministar i član jugoslavenske vlade u Kairu, braća Ivo, Nato i Oskar Čičin Šain koji su umrli u četničkoj emigraciji itd.

Viktor Novak i Magnum crimen

U komunističkoj Jugoslaviji katoličkoga raspopa i četnika Đuru Vilovića zamjenjuje drugi raspop Viktor Novak, profesor povijesti na Sveučilištu u Beogradu. On je 1948. objavio poznati nadrihistoriografski pamflet Magnum crimen u kojemu je optužio veći dio klera za proustašku orijentaciju i najteža ratna zlodjela u vremenu Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Iako je ovaj pamflet zapravo nastao kao pripremni materijal za suđenje nadbiskupu Stepincu 1946. (iz tiska izlazi dvije godine kasnije), on je u vrijeme Jugoslavije služio kao glavni propagandni materijal protiv Katoličke crkve. Pretisak ovoga pamfleta objavljen je 1986., ne slučajno baš tada u vremenu priprema za kasniju agresiju na Hrvatsku, a treće izdanje izdano je prije tri godine. Riječ je o jednomu od najordinarnijih protukatoličkih i protuhrvatskih pamfleta koji imaju kanonsko mjesto u diskursu velikosrpske kvazihistoriografije.

Istaknuti mason Viktor Novak nije, dakako, bio jedini sluga Beograda u vremenu Jugoslavije. Bili su to brojni etnički Hrvati koji su legitimirali jugoslavenski režim na političkom, intelektualnom, kulturnom i međunarodnom planu. Čime možemo proglasiti Vladimira Bakarića, Dušana Žanka, Milku Planinc i brojne druge komunističke političare hrvatskoga porijekla nego hrvatskim izdajicama s obzirom na to da su bili vjerne sluge jednoga protuhrvatskoga režima?

Goran Babić i ubojstvo dr. Ivana Šretera

Što tek reći o etničkom Hrvatu, književniku Goranu Babiću? U Vjesniku od 15. listopada 1984., u rubrici Pisma čitatelja, jedan je srpski komunist napao dr. Ivana Šretera iz Pakraca ovim riječima: ‘Kad je htio saznati moje zanimanje (da ga unese u obrazac), ja sam jasno i glasno rekao penzionirani oficir JNA. Kad sam doputovao kući, pročitao sam da me taj liječnik (dr. Ivan Šreter) ‘unaprijedio’ iz penzioniranog oficira JNA u – umirovljenog časnika’. To pismo Babić je iskoristio za napad na dr. Šretera pa je kao zločinac za pisaćim stolom napisao sljedeće: ‘ No što je htio naš liječnik, medicus iz Lipika, iz kraja gdje je ljekovite vode i rasnih konja? Zar njega, čedo Hipokratovo, zanima gramatika, pravopis, lingvistika općenito, zar morfologija i sintaksa mogu imati kakvog utjecaja na sastav bubrežnog kamenca? Da ga, možda, ne pokreće jedan drugi ili drukčiji interes, pogubna jedna znatiželja, koja se doduše, ovoga puta, zadržala na tome da izmijeni riječi, a sutra (istom idejom vođena) može jednako tako izmijeniti injekciju?’

Nakon što je spominjanjem injekcije aludirao na dr. Mengela i u daljnjem tekstu Šretera de facto proglasio ustašom, Babić je svoju reakciju zaključio ovim riječima: ‘Kako i što učiniti? Zašto je medicusu preča smrt od života, njemu koji, po definiciji, jedino od smrti ne živi? Što je sve poremećeno tako da je stroj historije (kao strašna životinja) ponovo krenuo unatrag? Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena’. Sedam godina kasnije izvršena je Babićeva presuda ‘zemljica čarna, trava zelena’. Četnici su ubili dr. Šretera, a Babić je pobjegao u Beograd.

Ivica Račan i Budimir Lončar

Uslijedio je krvavi rat u kojemu je Hrvatska napadnuta od strane mnogobrojnijega i tehnički nadmoćnijega neprijatelja. A kako bi se Hrvatskoj u potpunosti onemogućila obrana, pobrinuli su se Hrvati Ivica Račan, koji je razoružao Teritorijalnu obranu, i Budimir Lončar koji je Hrvatskoj spakovao embargo na naoružanje. Unatoč svemu, Hrvatska se uspjela obraniti, stvoriti respektabilnu vojnu silu i tako osujetiti velikosrpske planove, ali i geopolitičke interese pojedinih velikih sila.

Nakon trećejanuarskoga thermidora, praćenoga posvemašnjom balkanizacijom i reafirmacijom jugoslavensko-komunističkih nazovivrijednosti, izdaja ponovno postaje mainstream, najunosniji posao na političkoj sceni i najbolja komparativna prednost za napredovanje na svim društvenim pozicijama. Račan postoje predsjednik Vlade, a Lončar je sve do danas doajen hrvatske diplomacije i cijenjeni gost svih relevantnijih političkih, društvenih i kulturnih događanja.

Svjedočenje u Haagu 1998. za Stjepana Mesića nedvojbeno je predstavljalo komparativnu prednost u očima tzv. međunarodne zajednice (Soros: bivši komunisti su moji najbolji demokrati) na predsjedničkim izborima 2000., a i njegov nasljednik na predsjedničkoj funkciji, navodno je dvije godine prije predsjedničkih izbora održanih 2009. kapacitirao bivšega srbijanskog veleposlanika u RH Radivoja Cvetićanina povjerljivim podatcima.

Nakon odlaska Ivice Račana iz Banskih dvora – u vrijeme njegova mandata Hrvatska se, uz velike europske krilatice, ponovno geopolitički, sigurnosno i kulturološki reintegrira u prostor bivše Jugoslavije (tzv. Zapadni Balkan) – na premijerski stolac sjeda strasni europejac dr. Ivo Sanader koji se pred Britancima hvali kako je hrvatski nacionalizam sveo na ‘bezopasnu mjeru’. Njegov je moto jasan: nema te žrtve koju ne ćemo položiti na oltar Europske unije kako bismo ušli u njezine skute. I zaista se nije biralo žrtve, bilo da je u pitanju transferiranje generala ili podvijanje repa u pitanju Zerpa.

I kasniji nasljednici na premijerskoj funkciji do danas nastavljaju utabanim tobožnjim EU-filskim stazama (koje nerijetko skrenu put Balkana), tj. smjerom u kojemu se hrvatski interesi redovito podređuju interesima stranih centara moći, bilo da je riječ o Bruxellesu, Berlinu ili Washingtonu. Hrvatska politička scena generalno gledano pretvorila se u toliki smrad, u toliku trulež da u njoj uglavnom može plivati jedino kompradorska izdajnička klatež koja je zarad besprizorne pohlepe i kriminalne nezasitnosti na političkoj tezgi sprema prodati baš sve. Radi jedne šnicle domaći politički primitivci bezrezervno su spremni zaklati vola, a Ina je u tomu najbolji primjer.

Izdaja je najbolje honorirani posao – u civilnom sektoru i u medijima

Da je izdaja najbolje honorirani posao, jako dobro znadu i tzv. civilne udruge od kojih dobar dio djeluje kao produžena ruka stranih interesa u Hrvatskoj. Hrvatska poput Izraela nema NGO Monitor koji bi ispitao podrijetlo financiranja tzv. nevladinih udruga, ali i ciljeve njihova djelovanja. Zato civilni sektor, dominantno kapacitiran zaslužnicima iz bivšega režima (kad komunisti propovijedaju o ljudskim pravima!), strastvenim jugofilima, dominantno i može djelovati kao poluga protuhrvatske subverzije.

U udruženom izdajničkom zločinačkom pothvatu sudjeluju, dakako, i gotovo svi tzv. mainstream mediji u kojima nema mjesta za hrvatske novinare, književnike i publiciste (osim onih koji služe kao smokvin list ili onih koji grade image hrvatskih autora, a zapravo su podzemno povezani s tzv. mainstreamom), ali ima za jugosferaše, lažne europejce, autošoviniste (fenomenom autošovinizma pozabavit ćemo se u posebnomu ogledu) i notorne protuhrvatske protuhe. U medijima nam tako sole pamet bivši podoficirski kandidati ovjenčani fekaloidnim vijencima slave, bradati tipovi koji Tuđmana smatraju ‘krivoustom mirogojskom lješinom’, a Dražu Mihailovića ‘trodimenzionalnom ličnošću’, ljepotani koji Stepinca proglašavaju ‘insuficijentnim jadnikom’ ili pak beogradski zetovi koji iz bivše prestolnice lamentiraju o ustaško-fašističkim gujama u Hrvatskoj.

Navedenima kad je zatrebalo posljednjih je godina u pomoć pristizao stari književni lisac i ljuti polemičar, notorni Igor Mandić koji kad se nije – prije njihove smrti – družio s Dobricom Ćosićem i Momom Kaporom (i jedan i drugi, naravno, dokazani su hrvatski prijatelji) propovijedao je divne pripovijesti o hrvatskomu narodu. Za Mandića Srbi su u Hrvatskoj istrijebljeni ili protjerani u masovnom ratnom zločinu, strašni koljački mentalitet još stoluje u hrvatskom narodu, a Srbi su s pravom izazvali rat jer je ‘endehazija pokazivala svoje zube, Tuđmanovo neoustaštvo krenulo je u ofenzivu protiv srpstva u Hrvatskoj, onda je normalno da su Srbi u Krajini ustali na ustanak’.

Zbog prevelike izdajničke konkurencije Šarić morao posao potražiti u Srbiji

Hrvatska je ipak mala zemlja s ograničenim financijskim mogućnostima pa tako – čudo je to neviđeno – čak i svi izdajice i herostrati ne mogu u njoj pronaći posao skopčan s izdajom i protuhrvatskim radom. Konkurencija je, naime, velika! Tako je stanoviti Goran Šarić, Riječanin s diplomom katoličkoga teologa i – kako ga Srbi predstavljaju – ‘istoričar’, posao morao potražiti u susjednoj Srbiji. Šarić je svoje djelovanje započeo predavanjima o starijoj povijesti: zastupnik je autohtonističke teorije o Slavenima na Balkanu, pri čemu i u pripovijestima o starijoj povijesti redovito ide na ruku srpskoj historiografiji.

No da se Vlasi ne dosjete, od nedavno Šarić kao hrvatski ‘teolog i istoričar’ nastupa i povodom aktualnih političkih i društvenih tema u Srbiji. Gostovao je tako u nizu emisija i na nizu televizija u susjednoj državi, a pisac ovih redaka pogledao je dvije od njih: na Novosadskoj televiziji gostovao je u emisiji Geopolitika Milorada Vukašinovića i u emisiji Suočavanje Bojana Panaotovića. U potonjoj emisiji sugovornik mu je bio notorni velikosrpski propagandist, novinar i i književnik porijeklom iz Hrvatske Ratko Dmitrović. Dovoljno je, kako bismo rekli tko je Šarić, spomenuti samo to da su se on i bahati velikosrpski primitivac Dmitrović složili u svim pitanjima i glede svih tema, bilo da je riječ o Jasenovcu, o bujanju ustaštva u Hrvatskoj ili o tomu da su Hrvati pokatoličeni Srbi. Zluradi promatrači u Šarićevu bi djelovanju mogli prepoznati regrutni rukopis srpske Bezbednosno-informativne agencije (BIA) pa se nadamo da i hrvatska SOA radi svoj posao.

U ovomu ogledu navedene su tek neke osobe i neke pojave koje paradigmatski – pars pro toto – možemo smatrati izdajničkima. Nakana nam, dakako, nije praviti tjeralice ili popise ‘narodnih izdajica’ (to prepustimo komunistima!) jer, u konačnici, nisu bitni pojedinci, nego je bitan sustav koji generira izdaju i čini ju ponajbolje honoriranim poslom. Da negdje nije u pitanju izdajica X, došao bi izdajica Y. Problem je sustav i problem je ozračje koje stimulira izdajničko nadničarstvo.

Započeli smo s Antom Starčevićem pa ćemo s njime završiti: ‘Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđince gospodarima. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti’. (…) Dok se narod drži svojih izdajica, dok narod, pred cijelim svijetom, kaže, da on nije nego za sužanjstvo, dotle ne budemo imali snage i ne budemo ništa učinili, nego će nas neprijatelji perušati i predavati, ako budu morali jedan drugomu, da nas pomalo daveć konačno zadave’.

Stari Latini bi rekli: Sapienti sat!

Davor Dijanović/Hrvatski tjednik/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo