Davor Čelan: NHR ozbiljna suverenistička politička opcija?

U hrvatskoj javnosti se, kao stranka „desnog“ opredjeljenja u zadnje vrijeme sve više potencira stranka pod nazivom „Neovisni za Hrvatsku”. Prije svega odmah na početku želim naglasiti, da mi naziv „desno“ nije toliko simpatičan, pa više volim upotrebljavati termin suverenistička opcija, što ću u nastavku i činiti. Ako se pitate zašto ne želim koristiti naziv „desna“ opcija, onda je odgovor, jer smatram da je etiketiranje na „desne“ i „lijeve“ u nekim trenutcima i deplasirano, upravo iz razloga jer smatram, da osobe moramo dijeliti na dva spektra, na one koji žele dobro hrvatskoj i cijelom hrvatskom narodu ma gdje god on bio, kao i na one, koji preziru sve što ima hrvatski predznak, bilo to RH, zastave Hrvatske kroz povijest, neka druga hrvatska obilježja ili hrvatski narod. Kroz hrvatski javni prostor se stvorio dojam, da „desni“ žele dobro hrvatskom narodu, dok „lijevi“ to ne žele. Uvjerenja sam, da to nije u potpunosti točno, jer smo i u povijesti imali osobe s jednog ili drugog spektra, koji se nikako nisu uklapali u takvo tumačenje, pogodit će te na koje političke platforme i osobe mislim. No ipak, ovu temu ćemo ostaviti za neku drugu kolumnu, jer se o njoj sigurno može dugo i na razne načine raspravljati. Sada bih se želio okrenuti na srž ove kolumne, te se u vezi s time referirati na gore postavljeno pitanje, da li su „Neovisni za Hrvatsku“ ozbiljna, prije svega suverenistička opcija.

Rejting stranke i program treba jasno razlikovati!

Kada se u javnom prostoru krene u diskusiju, da li je jedna politička opcija ozbiljna, često se odgovor na to pitanje pokušava dati na način, da se pogleda na rejting te političke platforme, te se onda iz toga pokušavaju donositi bitni zaključci u vezi tog pitanja. Naravno, da je bitno u analizu o ozbiljnosti stranke uključiti i sam rejting iste te opcije, jer jedna politička platforma koja ima jako slab rejting, ne može biti toliko ozbiljna, iz razloga što su njeni izgledi za participiranjem u zakonodavnoj vlasti minimalne, ili pak ni ne postoje. Međutim, uvjerenja sam, da ozbiljnost određene političke opcije, ne možemo samo analizirati tako da gledamo na rejting stranke. Posebice u Hrvatskoj to ne možemo činiti, jer je svakoj trezvenoj osobi jasno, da su većina anketa koja nam se svakodnevno, u hrvatskoj javnosti vole plasirati, u najmanju ruku nevjerodostojne. Isto tako, ozbiljnost NHR-a, kao političke opcije, prije svega želim analizirati s kršćanskog i suverenističkog kuta. Kada analizi želimo pristupiti upravo na taj način, onda je itekako bitno, uzeti u obzir program, odnosno stav, pa i javna djelovanja određene političke opcije.

Ako ćemo „Neovisne za Hrvatsku“, analizirati samo iz perspektive nekih anketa, te vezano s time i rejtinga te stranke, onda možemo konstatirati kako su NHR ozbiljna politička stranka. Po najnovijim anketama, NHR dolazi nadomak 6%, koliko je ta anketa vjerodostojna, u to sada ne želim ulaziti, međutim ako stvari sada analiziramo kroz rejting, onda mogu konstatirati, da su NHR itekako ozbiljna i relevantna stranka, na hrvatskoj političkoj sceni, upravo jer s takvom potporom, koju im predviđaju neke ankete, prelaze izborni prag. U hrvatskoj javnosti se nažalost potenciraju mnoge političke stranke, koji upravo nisu u stanju prijeći ni izborni prag, za njih se može čak i reći, da ni uža obitelj maloga broja članova te opcije, ne želi glasovati za njih. Za to bih želio konstatirati, da se takva teza koju sam postavio za HNS, nikako ne može tvrditi za NHR, jer oni po nekoj procjeni sigurno imaju dobre izglede, da pređu izborni prag, već na sljedećim EU-izborima u svibnju, naredne godine. Međutim, kako bismo mogli donijeti pravovaljane zaključke u vezi pitanja, da li su NHR ozbiljna suverenistička opcija, naglasak je na suverenistička, bitno je analizirati, kao što sam i gore najavio, djelovanje te platforme. Poanta je dakle, uzimajući u obzir i stavove određenih osoba u vrhu te stranke, zaključiti, da li se radi o platformi, koja osobama suverenističkog opredjeljenja može biti kvalitetan izbor. Ako se sada pitate, zašto to radim isključivo sa suverenističkog kuta, onda je odgovor vrlo jednostavan. NHR želim analizirati upravo iz suverenističkog ugla, jer se i sami u javnosti tako prezentiraju, a u medijima ih se isto potencira kao suverenistička, pa čak i kršćanska opcija.

Suverenisti moraju biti spremni na zajedništvo!

Prije nego što krenem u analizu, nekih od poteza političke stranke NHR, želim u ovom trenutku napraviti malu digresiju, te se pozabaviti s time što je zapravo bio cilj NHR-a, kada su krenuli u osnivanje političke opcije, nakon lokalnih izbora u lipnju 2017. godine. Cilj je bio, nakon što je Plenković koalicijom s HNS-om, možemo reći napustio suverenistički spektar, te se više odlučio HDZ povesti globalističkim putem, popuniti onaj prostor, koji je Plenković svojom neprirodnom koalicijom napustio. Kada sam saznao, da su u ime stranke uvrštena i imena osoba osnivača, počeo sam biti skeptičan, jer se tako može naslutiti, da je stranka eventualno stvorena, radi nekih osobnih političkih interesa, a ne radi interesa hrvatskog naroda. Ipak,smatram, da je ime i naziv stranke NHR-a najmanji problem, pa ću se sada okrenuti analiziranjem djelovanja još doista mlade stranke.

Prije svega smatram, da suverenisti moraju biti spremni u što kraćem roku odgovoriti na sva pitanja, koja su za RH od velike važnosti, također je bitno, da znaju odgovoriti na sve političke izazove, koji postoje svakodnevno. Suverenisti prije svega moraju biti spremni, štititi vitalni nacionalni interes RH. Pa tako i nacionalni interes o Hrvatima u BiH, na što ih obvezuje i Ustav RH, točnije članak 10. Ustava RH. Sada ću se ponovno referirati, na gore postavljenu tezu, da suverenisti u svakom trenutku moraju biti spremni odgovoriti na političke izazove. Tako sam i od NHR-a očekivao, da se nakon novog uzurpiranja hrvatskog člana Predsjedništva BIH sa strane velikobošnjačkih fundamentalista, barem dan nakon toga, jasno i glasno oglase, te pošalju jasnu i snažnu poruku. Nažalost od NHR-a nismo čuli ništa, sve do priopćenja koje su dali o Hrvatima u BiH, s kojim su nažalost dosta zakasnili. Nažalost i samo priopćenje, smatrao sam tada, a to smatram i sada običnim političkim pamfletom, koji nije jasno odgovorio na politička zbivanja u BiH, u kojem se državotvornom narodu Hrvatima, nameće nelegitiman predstavnik, što predstavlja jasno kršenje daytonskog sporazuma, točnije njegovog 4. aneksa, čiji je RH supotpisnik. Priopćenjem, NHR nažalost su pokazali, da nisu dorasli bitnim temama, kao što je tema zaštita Hrvata u BiH, s time nikako ne želim amnestirati druge opcije na hrvatskoj političkoj sceni, koji nažalost također nisu dorasli takvoj temi od velike važnosti za RH. Osoba nažalost, koja je visokopozicionirana u NHR-u, pak ima u najmanju ruku kontroverzan stav o hrvatskom pitanju u BiH. Upravo iz tog razloga, su teze, da Hasanbegovićev stav o Hrvatima u BiH nije nužno stav NHR-a, u potpunosti deplasirane. No nije samo pitanje o Hrvatima BiH, ono što nas može natjerati na konstataciju, da NHR nije ozbiljna suverenistička opcija, postoje tu i drugi primjeri. Isto tako je bitno, da ne miješamo kruške i jabuke, pa tako je i bitno naglasiti, da ne smijemo miješati poziciju kao što je politički tajnik odnosno glasogovornik jedne stranke, i poziciju, kao što je član kluba iste te stranke u hrvatskom saboru. Jasno je tko ima veće ovlasti, pa tako i veću odgovornost, da jasno artikulira stav stranke, kojoj pripada.

Nadalje, u vezi Marakeškog sporazuma smo mogli čuti, kako se u NHR-u protive potpisivanjem istog tog sporazuma. Međutim, od suverenista ipak treba očekivati, da se jasno suprotstave tom pitanju. Sada će te se vjerojatno upitati, što sam to tražio od „Neovisnih za Hrvatsku“ u vezi Marakeškog sporazuma?

Odgovor je vrlo jednostavan, od suverenista se u najmanju ruku očekuje, da vrlo aktivno postupe po tom pitanju, a Hrvoje Zekanović iz Hrasta je pokazao jednu od mogućnosti, kako aktivno artikulirati svoj stav o pitanju, koje bi za Hrvatsku moglo imati vrlo loše posljedice. Recimo, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović, ili netko treći su se mogli pridružiti Hrvoji Zekanoviću, kada je otišao u Marakeš, da ukaže na mnoge negativne konotacije marakeškog sporazuma. Sada će mnogi od simpatizera, pa i samih članova NHR-a, postaviti potpuno neutemeljeni argument, da se u NHR-u tek moraju konsolidirati, kako bi mogli aktivno sudjelovati i u takvim pitanjima. Takav argument ne stoji i on je u potpunosti deplasiran, jer smatram ako je Zekanović, koji isto tako ima limitirane kapacitete odnosno stranka Hrast kojoj pripada, mogao kvalitetno reagirati po tom pitanju, onda su to zasigurno mogli i „Neovisni za Hrvatsku“. Isto tako, mogli su se Hrvoji Zekanoviću i generalu Sačiću pridružiti u Velikoj Kladuši, gdje su posljedice, koje sa sobom nosi nelegalna imigracija itekako opipljivi. Od suverenista se ipak očekuje, da budu spremni braniti upravo suverenitet, pa tako i teritorij RH. Ako se pak po tom pitanju, ne postupi jasno i aktivno, iz NHR-a se ne trebaju čuditi, da postoji sumnja kod određenih osoba, da se u NHR-u, posebice Hasanbegović, ne protive odnosno ne protivi nelegalnoj imigraciji.

Sada bih se želio referirati na gore postavljenu tezu, da se od suverenista očekuje, da budu spremni na zajedništvo, ako to RH nosi pozitivne plodove. Iz pouzdanih izvora znam, što je Zekanović i sam potvrdio, da su iz Hrasta i HKS-a kontaktirali NHR, da zajednički nastupe na sljedećim EU-izborima. Odbijanjem zajedništva sa strane NHR-a, potvrdili su da su na liniji pravaštva, onog pravaštva koji je sve samo najmanje ozbiljan, jer su pravaši razdvojeni na ogroman broj stranaka. Sasvim legitimno pitanje koje se meni, pa i svim osobama kršćansko-suverenističkog opredjeljenja postavlja je, koji su razlozi odbijanja zajedništva, sa strane NHR-a, koji se često u javnosti vole prezentirati kao opcija koja propagira zajedništvo među hrvatskim narodom, što je u kontradikciji s njihovim djelovanjem, u vezi sklapanja koalicija s drugim opcijama. Možemo samo naslutiti, koji su razlozi, zbog kojih su iz NHR-a, odbili suradnju s Hrastom i HKS-om. Da li je razlog to, što se Hasanbegoviću ne sviđa, da je Zekanović veliki podupiratelj Hrvatske Republike Herceg-Bosne, odnosno „trećeg“ entiteta. Možda su razlozi i osobni interesi, pojedinih članova NHR-a. Možda čak i činjenica, da se iz Hrasta ne libe reći da su kršćanska stranka, a to se možda pojedinim članovima stranke nikako ne dopada. Mnogi će reći, da ne treba ulaziti u špekulacije, koji su to razlozi, da su iz NHR-a odbili zajednički izlazak s drugim suverenističkim strankama. Međutim, iz NHR-a su upravo takvom sebičnosti pokrenuli takve špekulacije i raspravu, o toj vrlo bitnoj temi.

Isto tako je u najmanju ruku tragikomično, da na domjenku stranke, koja se smatra suverenističkom, sudjeluje osoba, koja je izjavila, da bi RH trebala biti što dalje od BiH, jer sve što je tamo radila je donijelo probleme. Ako je to stav osobe, koja je sudjelovala na Božićnom domjenku NHR-a, onda je sasvim legitimno pitanje da li je to stav i visokopozicioniranih osoba, u toj političkoj stranci. Da li je njihov stav, da su Hrvatska Republika Herceg-Bosna i Hrvatsko vijeće obrane donijele probleme? Ako je, onda to nikako ne priliči suverenistima, kakvim se u NHR-u često vole deklarirati. Sada bih se ponovno želio referirati na pitanje postavljeno na početku kolumne, da li su NHR ozbiljna suverenistička opcija. Uzimajući u obzir sve ovo što sam u kolumni nabrojao, konstatiram, da NHR nije ni približno ozbiljna suverenistička opcija. Da jesu, onda bi umjesto političkog pamfleta imali jasan stav o Hrvatima u BiH, onda bi bili aktivni po pitanju Istanbulske konvencije i Marakeškog sporazuma i onda bi bili spremni koalirati sa svjetonazorskim bliskim opcijama, kako bi širili zajedništvo na kršćansko-suverenističkom spektru. Ne želim prejudicirati, međutim smatram, da će birači kršćansko-suverenističkog opredjeljenja svakako honorirati takvo ponašanje NHR-a, te će im se takva neaktivna (Marakeški sporazum i mnoga druga pitanja), nejasna odnosno deplasirana (Hrvati BiH) i sebična politika uskoro na sljedećim EU-izborima obiti o glavu.

Davor Čelan/Hrvatsko nebo