Željko Vuković: Grad moj ljubljeni…Vukovar
Vrijeme:2 min, 37 sec
Od 3 odličja koja imam, ovo mi je najdraže i najbolnije…
Dobio sam ga, među inim, i zbog hvatanja ratnog zločinca Stevana Curnića, koljača s Veleprometa.
Nakon više mjesečnog rada na njegovu hvatanju, jednostavno mu nisam mogao ući u trag, a znao sam da se krije negdje u Vukovaru…uostalom kao i preostalih 9 koljača s Ovčare i egzekutora najtežih ranjenika vukovarske bolnice koji tada još nisu pobjegli iz Vukovara u Srbiju, a koje sam u to vrijeme također pratio.
A onda odjednom, dok sam bio među njima u Vukovaru, stiže poziv iz baze, da je Curnić došao u PU Vinkovce ishoditi osobnu iskaznicu te da sudeći po njegovu ponašanju i ne sluti da znamo sve o njemu. Rekao sam da smisle nešto kako bi ga zadržali i da stižem što prije mogu…
Mislim da sam vozio 200 km/h…sav zadihan uđem u sobu gdje je on mirno sjedio…Kad sam ga vidio takvog jadnog (nije imao niti 60 kg čini mi se), poželio sam mu grlo iščupati…
Predstavio sam mu se i gledao kako mijenja boju, nastojeći ostaviti dojam da ga nije strah…
Koliko se sjećam, tijekom ispitivanja priznao je da je bio pripadnik četničke postrojbe “Kopci” s Leve Supoderice i da je ratovao u Vukovaru, no zločine je odbijao priznati…Srećom, o njemu smo imali debeli dosje.
Prije nego li sam ga napustio, samo sam mu rekao da znam sve o njemu i da zaboravi na slobodu. Potom sam ga predao policajcima…
Stevan Curnić je 2000. godine osuđen na 15 godina zatvora, nakon žalbe kazna mu je podignuta na 17. Bio je prvi ratni zločinac iz Vukovara kojeg je Republika Hrvatska uhvatila i osudila…Danas je na slobodi, navodno u Vukovaru.
Neki od zločina koje je počinio: izvlačio je zarobljene civile iz hangara i odvodio na ispitivanja kod tzv. bezbednjaka JNA (KOS), gdje ih je mučio, a nakon ispitivanja i likvidirao rafalima iz kalašnjikova, uglavnom s leđa na obližnjoj ciglani; pucao iz škorpiona na zarobljenike (među njima i na Stjepana Lučića); pomagao u ubojstvu 14-godišnjeg dječaka o kojem piše Vilim Karlović u svojoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”.
Ovo mu je dokazano i za to je osuđen:
– usmrtio Zorana Bajića, prerezavši mu vrat;
– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću, ispalivši mu rafal u noge;
– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag;
– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fundu i Anu Horvatinec;
– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa.
– nakon što je Damir Sireta naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, iz automatske puške ga je usmrtio.
Za hvatanje onih 9, koje gore spominjem, nikada nisam dobio “zeleno svjetlo” od nadređenih. U međuvremenu, svi su pobjegli u Srbiju (osim jednog, on i dalje živi u Negoslavcima), gdje su kasnije suđeni i uglavnom nakon 1-2 godine pušteni na slobodu.
To je bol i sramota s kojom ću živjeti do kraja života…
Bog će im suditi, kad već mi nismo.
Željko Vuković/Hrvatsko nebo
