Jutarnji chicken shit

Pišući o jednoj od dvije posljednje projekcije u službenom programu za 2018. Festivala domoljubnog filma Gordan Lederer, JuL je u internetskom izdanju od 11. studenoga 2018., dopustio da njegov novinar na zadatku pusti zločestoj mašti na volju i pritom temeljito prešuti film koji govori o srbijanskome zločinu na Ovčari 1991. Svašta je domislio, kao da film o kojemu piše nije gledao. A jest. Nije bez razloga voditelj završne večeri FDF-a na početku svečanosti u Zaprešiću pozdravio sve koji su došli, pa i one koji su došli po zadatku.

To što je svjetski priznati filmski kritičar, zapravo novinar na zadatku s precizno definiranom zadaćom – nadrobio o filmu „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018. – od Karađorđevića i Pribićevića do Vučića i Pupovca“, spada u anale nikad ukinutoga agitpropa KPJ (radi non-stop od 1937.). Filmski kritičar, koji se uglavnom bavi vanjskopolitičkim temama po jugosfernim medijima, nije, niti je mogao, opovrgnuti nijednu činjenicu iznesenu u dokumentarcu. A, ipak, zadatak etiketiranja filma i redatelja, posredno i FDF-a, trebao je nekako obaviti bez obzira na činjenice, prema onoj znamenitoj akademika SANU – „mene ne zanima istina, ja znam tko je u pravu“ – poznatoga po vanjskopolitičkoj poemi „Ćeraćemo se još“. E, duh toga „ćeranja“ podmazuje se i vreba i danas, no, u Hrvatskoj zabranjena je tema.

Od hrvatske šutnje preko Ovčare do „glavu dolje, ruke na leđa“

Znano je da u jugoslavenskim odnosima koji i danas prekomjerno drmaju Hrvatskom, dopušteno je samo jugomitovima i serbomitovima da ih „ceo svet razume“, a evo sad hrvatskoga dugometražnoga dokumentarca realiziranoga bez kune državnoga proračuna, oslobođenoga od jugolanaca s neoprostivom bezobraštinom – prijevodom na engleski. Što je onda preostalo, a da se zadatak izvrši? Agitacija i propaganda. Etikete i denuncijacija. Bavljenjem onim čega u filmu nema i prešućivanjem osnovne teme filma. Zamutiti vodu.

Tu su se nakladnik i pisac domaće zadaće pokazali odličnim režimlijama režima prenesenoga iz jugokomunizma u hrvatsku demokraciju. Ako mi ne vjerujete, vjerujte vlastitoj zdravoj pameti i pročitajte vrelo na poveznici. Tekst se u cijelosti može razumjeti tek kad se stavi u kontekst balkanske filmske kritike relevantnih kritičara, dva Aleksandra, Vučića i Vulina. Njihove su interpretacije Sedlarova filma očito poslužile kao „savremena“ podloga jutarnjega jadikovanja. Iako su Vučić i Vulin filmske kritike objavili prije negoli je film publika vidjela, JuL više vjeruje beogradskoj kritici negoli zdravim očima.

https://www.jutarnji.hr/komentari/nas-novinar-bio-je-na-premijeri-sedlarovog-uratka-sto-godina-srbijanskog-terora-u-hrvatskoj-hrvate-je-sedlar-proglasio-jadnicima-vrijednima-prezira/8045165/

Sad kad ste, nadam se, jutarnji chicken shit pročitali možemo reći da je napisan nabrzaka, po osnovnoj špranci agitacije i propagande iz 1945. i srbijanskim državnim kritikama iz 2018. Već dugo jadnije domaće zadaće nisam pročitao. Pisana je prema receptu „kad čujem za kulturu, odmah se mašim pištolja“ sada prepjevanim u „kad čujem za demontažu naših mitova, ‘smesta’ ću da etiketišem narodne neprijatelje i odbranim neuki narod“. Rad zavrjeđuje pohranu u arhiv partijske škole u Kumrovcu! Škole koja je učila komuniste kako hrvatski šutjeti i kako nametnuti šutnju kao jedinu politiku cijeloga jednoga naroda.

Poražene snage u Domovinskom ratu ne mogu smisliti demontažu jugoslavenskih, komunističkih i velikosrpskih mitova. Njih su desetljećima bez otpora plasirali u domaću i svjetsku javnost pumpajući ideološku tezu o genocidnim Hrvatima nedostojnim vlastite države. Na tim su mitovima nadograđivali i hranili osnovnu ideju jugoslavenstva koje je zapravo prikriveno velikosrpstvo, kako to i proizlazi iz činjenica u proteklom stoljeću, djelomično obuhvaćenih i u filmu. Domaća zadaća pokušava Sedlarov film kriminalizirati, misleći da je Republika Hrvatska još i danas SRH s dva konstitutivna naroda. Jednomu je namijenjena blagodat „bratstva i jedinstva“, a drugome „hrvatska šutnja“ o kojoj je film progovorio u kontekstu srbijanskoga terora „after 1971.“ , ali i u produžetku u srbijanskim logorima kad šutnja prelazi u zapovijed hrvatskim logorašima – „glavu dolje, ruke na leđa“. Odnosilo se to na one žrtve koje su preživjele Ovčaru i ostalih više od 150 dosad otkrivenih masovnih grobnica srbijanskoga terora samo u posljednjoj srbijanskoj agresiji.

Memorandum II: Stoljeće terora je „stoleće pobednika“, a poraz u Oluji je „pogrom“

Film koji smeta poraženim snagama u Domovinskom ratu jutarnji agitprop etiketirao je kao „pogromaško-propagandni uradak Jakova Sedlara“. S onom lakoćom kojom je ove godine u Bačkoj Palanki Srbija službeno proglasila besprijekornu Oluju „pogromom“. Odlučio je stoga agitprop, osokoljen i Bandićevim zagrebačkim susretom s okorjelim četnikom, demonstrirati jugoslavensku doktrinu obrane i društvene samozaštite, kako bi obranio hrvatski narod od Sedlara i njegovih napada, a sve zbog toga da se ne dogodi i unutarnja „Oluja“ po uzoru na onu koja je otpuhala „stoleće pobednika“. Braniti hrvatski narod od istine nije neki hvalevrijedan posao. No, ono i dsz mora reagirati, budući da istina poražene boli preko svake mjere. Pritom je, dakako, Sedlarov napad na Hrvate izmišljen, kako i priliči okorjelim režimlijama. Podmetni, pa udri!

Sedlar je, vjerujte mi na riječ, u dvorani doživio ovacije populista, marginalnih skupina i nepismenih Hrvata. I to prije i poslije projekcije filma „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Od izraelskih „populista“ ovacije je doživio i nekoliko dana ranije u Izraelu u povodu jednoga drugoga filma, važnoga za Izrael koliko i „Sto godina srbijanskoga terora…“ za Hrvatsku. Koliko sam vidio s desne strane zaprešićke dvorane okrenut platnu, ovacijama se nekoliko metara udaljen od mene srčano pridružio i Amerikanac židovskoga podrijetla, filmski producent Stephen Ollendorff.

Očito je novinar na zadatku projekciju pratio iz žablje perspektive, pa nije mogao vidjeti što se zapravo događa na platnu i u dvorani, u kojoj su sva mjesta bila popunjena, stoga je napadnuti narod morao i stojeći podnositi Sedlarove udarce. Branio se od Sedlara, stojeći i sjedeći, plješćući mu od sveg srca, kao Srbi tenkovima JNA kad su gmizali prema Vukovaru dok se u Beogradu smišljalo konačno rješenje na Ovčari – prema rješenju provođenom u četiri koncentracijska logora u Beogradu u kojemu su još 1942. skončali Židovi u Srbiji. Jutarnji uradak zaudara na ustajalu močvaru, kreket i komarce. Komarci i žabe nisu mogli primijetiti kako su na projekciju stigli ne samo brojni Zaprešićani, već i dobronamjernici iz Kaštela, Zagreba, Podravine, Krapine, Zadra, Marije Gorice, Hercegovine, Brdovca, Bistre, vidjeh i jednoga iz Argentine… Došli su unatoč medijsko-ideološkoj okupaciji u kojoj živimo, provođenoj prema stoljetnoj jugoslavenskoj tradiciji koju Sedlarov film iznosi na svjetlo dana.

Zadatak je nametnuti hrvatsku šutnju o kontinuitetu srbijanskoga terora

Čitateljima, koji nisu bili na projekciji, ostavljam neka sami odgovore na pitanja: Čiji su glasnogovornici JuL i njegovi novinari na specijalnim zadatcima? Ekipe iz Bačke Palanke okupljene 4. kolovoza 2018. na događanju srpskoga naroda pod geslom „Oluja je pogrom“? Ili samo njihovim medijskim i političkim slugama u Hrvatskoj? Jesu li JuL i njegovi novinari na zadatku usađivanja hrvatske šutnje, zato da Srbija u Hrvatskoj lakše provodi svoje interese? Jesu li ustaše svi Hrvati koji su se u različitim povijesnim razdobljima suprotstavili kontinuiranome srbijanskom teroru od 1918. do 2018.? U kakvoj su svezi i korelaciji ubojstva Radića, Sufflaya, Pilara, Hebranga s kamenovanjem svetoga Stepinca u Zaprešiću 1946. i zasad samo medijskim kamenovanjem zaprešićke premijere filma redatelja Jakova Sedlara godine 2018., samo dva dana poslije akcije srbijanskih službi protiv nezaštićenih hrvatskih državljana, hrvatskih branitelja protiv srbijanske agresije, Zorice Gregurić i Nikole Kajkića? Ima li tu nekakvoga kontinuiteta? Ili je samo riječ o sporadičnim incidentima u jugoslavenskom prometu?

Znam da se u pravilu, zbog opće kulture ophođenja ne odgovara na denuncijantske radne zadatke komaraca, ali ovaj put morao sam odustati od pravila i reagirati iz moralnih i braniteljskih razloga, pa i prijateljstva s medijski kamenovanima u naše dane. Zbog toga se ispričavam čitateljima. I obavještavam ih kako su poslije objave ovoga sramotnoga teksta, organizatorima Festivala domoljubnoga filma Gordan Lederer stigli pozivi za gostovanje u dva hrvatska grada i jednu općinu s naglaskom na film „Sto godina srbijanskoga terora u Hrvatskoj 1918. – 2018.“. Uz pozive naslušah se i prigodnih ocjena jutarnje domaće zadaće, koje ne bih navodio, također zbog opće kulture javnoga ophođenja.

Nenad Piskač/HKV/https://www.hkv.hr /Hrvatsko nebo