Nije svaki stranac dobri Samaritanac

Pokoljenjima nataloženo iskustvo naučilo je ljudske zajednice – radilo se o obitelji, plemenu ili narodu – na došljaka sa strane gledati s dozom opreza budući često nije moguće pouzdano znati kakve su mu namjere.

Stoga sama strančeva želja da se pridruži zajednici nije bila dovoljna da ga ona prihvati, a mogućnost da zadrži dotadašnje običaje, kulturu i religiju, različite od nove sredine, nije se ni razmatrala. Posve prirodno, jer to bi narušilo vrijednosni integritet i koheziju nužne za opstanak društva. Kako bi postao njezinim punopravnim članom, pridošlici nije bilo dostatno tek pokazati da raspolaže zajednici potrebnim vještinama. Do toga je vodio dug i trnovit put dokazivanja odanosti.

Izbjeglice ili migranti?

Tako je bilo naraštajima, a onda se odjednom odnos prema strancima, kao i štošta drugo, izvrnuo naglavačke. Uvod u korjenite promjene u pravilu prati promjena semantike – pojedine riječi poprimaju posve drugo značenje. Takvu je metamorfozu doživjela i riječ “izbjeglice” kad se u drugom polugodištu 2015. godine nepregledna rijeka ljudi slijevala iz Male Azije u Europu.

Još donedavno, primjerice za rata u Hrvatskoj i BiH devedesetih, izbjeglice su bile ranjive skupine ljudi (žene, djeca, starci) koje nisu mogle aktivno sudjelovati u ratnom sukobu. Ako bi se među njima našao gdjekoji muškarac sposoban služiti vojsku, ne bi se hvalio bijegom od vlastite dužnosti, još manje slikao za medije. S druge strane, u migrantskoj rijeci pred tri godine, pa i u ovome rukavcu joj danas, upravo takvi muškarci čine veliku većinu ljudi predstavljanih kao izbjeglice.

Krijumčarena svjetina pred kamerama se otvoreno poticala na drsko kršenje temeljnih zakona koji države čine državama. Bit ohrabrivanja ilegalnog prelaska državnih granica i sladostrasnog slavljenja njihova probijanja nije ležala tek u pukom kršenju zakona, nego u rušenju smisla države. Jer granice su njezina temeljna pretpostavka, njezini zakoni vrijede unutar državnih granica. Država koja ne drži granice jednostavno nije država.

Došljake se ohrabrivalo kršiti zakone i odbacivanjem identifikacijskih dokumenata. S dvojakom svrhom. Prvo, kako bi se u delikatnim situacijama mogli predstaviti maloljetnima. Recimo, u slučaju kasnije počinjenih kaznenih djela dob nije bilo moguće precizno utvrditi pa bi, ako je procijenjena npr. u rasponu od 17 do 22 godine, sud prihvatio onu po optuženika najpovoljniju, dakle maloljetnu.

Drugo, masovna anonimizacija je poslužila kao sredstvo brisanja prošlosti, time i kao učinkovita tehnika prikrivanja terorista nadahnutih islamom, ali i drugih pojedinaca s kriminalnom prošlošću i nečasnim namjerama. Podržavanje navedenog ne može biti drugo doli znak – ili nehajnog vjerovanja kako je svaki stranac dobri Samaritanac ili nekog znatno opakijeg nauma.

Kako bi se zamaglila dobno-spolna struktura “izbjegličkog” vala, medijski svesrdno podržani došljaci bi u prve redove turnuli djecu i vremešnu čeljad, upravo onako kako vojske, koje ne drže do međunarodnih ratnih konvencija, čiste teren koristeći živi štit sastavljen od zarobljenika i nesklonih im civila. Pritom su ti, mahom mlađi muškarci, zahtijevali da ih se smjesti izrijekom u Njemačkoj ili Švedskoj.

Kako se radi o dvjema zemljama s izrazito razvijenim programima socijalne pomoći, očito je bilo da nemaju nakanu tamo ostati privremeno, što karakterizira prave izbjeglice (npr. Hrvati smješteni kao izbjeglice su vraćeni iz Njemačke nakon stjecanja uvjeta za povratak), nego trajno – kao ekonomski ili, preciznije rečeno, socijalni migranti. Iako je riječ “migranti” u javnoj uporabi istisnula riječ “izbjeglice”, emocija prvotno vezana uz izbjeglice uspješno je prenesena na migrante (jadni izbjeglice – jadni migranti – sve su to jadni ljudi).

Migranti u potrazi za boljim životom postaju tako jednako prihvatljivima kao izbjeglice u bijegu od rata. U toj potrazi, na gotovo svakoj postaji puta, kao u orijentacijskom trčanju, odnekud im kapne nemali iznos na bankovnu karticu. A ne bi li ta ista nevidljiva ruka, koja velikodušno daruje novac, mogla stajati i iza lanca krijumčara koji ih prevoze preko granica? Ako stoji, to bi ujedno značilo kako se migrantske mase nisu pokrenule same od sebe.

Kružnom financijskom operacijom pokretač migracija postiže dva cilja. Dobar dio novca utrošenog za poticaj na seobu nadzirani mu krijumčari vrate, a istodobno migranti završavaju na odredištu što je i glavni cilj operacije – destabilizacija Europe naglom promjenom strukture stanovništva.

Integracija i shizofrenija

Nemalu zbunjenost izazvala je neformalna politička predvodnica Europe Angela Merkel pozivajući migrante na vrhuncu vala da u još većem broju nahrupe u Europu. Poziv je začudio tim više jer je uslijedio koju godinu nakon njezine tvrdnje kako je projekt multikulturalnosti u Njemačkoj propao. No, da se radilo prije o promišljenom potezu nego o nesnalaženju, potvrđuje jedina krupna politička posljedica migrantske krize.

Riječ je o pokušaju nametanja prihvatnih kvota migranata svim zemljama Europske Unije uz obvezu njihove integracije u društvo. Drugim riječima, sve zemlje Europe morale su prihvatiti ono što je u Njemačkoj propalo. Njemačka, zemlja s bogatim useljeničkim iskustvom, zna kako se useljenici iz zemalja kršćanske uljudbe znatno lakše uklapaju u njezino društvo i asimiliraju najkasnije u drugoj generaciji.

Njihovo legalno useljavanje već je pokriveno pravnom regulativom koja omogućava slobodan protok ljudi unutar EU. S druge strane, nametanjem kvota migranata i obvezne integracije ostalim zemljama prisililo bi ih se da prihvate njemački višak izvaneuropskih migranata – one za koje se procijeni da ne mogu doprinijeti razvoju njemačkog društva. Ti bi onda trebali popuniti demografske rupe nastale u zemljama čije radno sposobno stanovništvo Njemačka usisava. Samo nije poznato kakve bi to rupe popunili oni koji su nakanili imati bolji život na teret zajednice, a nisu sposobni steći znanja i vještine potrebne da ga sami zasluže.

Integracija je doista cjelovito zamišljen pothvat. Obuhvaća ovladavanje jezikom, stjecanje zvanja, zaposlenje i krov nad glavom. Koliko to košta, nitko da zucne. Ali je zato u jeku migrantske krize dalmatinska “slobodanka”, to staro orjunče, sveudilj računala koliko košta podizanje jednog djeteta u Hrvatskoj (navodno astronomskih 160 000 eura). Večernji joj je pobratim nesebično sekundirao veselo donoseći procjene stručnjaka kako je Hrvatska kadra primiti 20 000 useljenika godišnje, što će reći – 200 000 uglavnom mladih ljudi za jedno desetljeće! A jedno desetljeće brzo prođe i novo dođe. Toliko novo, da se u njemu staro jedva razaznaje…

Politika integracije svega i svakoga previđa jednu bitnu stvar, a to je da kandidatima s bliskog i daljeg istoka – bili oni kriminalci i teroristi ili duše od ljudi, dokone vucibatine i lijenčine ili vrijedni zanatlije i radnici, pametni i marljivi ili tupi i lijeni – u većim skupinama ovdje nije mjesto, jednostavno zato jer tu kulturom ne pripadaju. Ako ih je netko, vođen kojim god razlozima, pred tri godine i zvao, sada više ni taj, ne znajući ni što će s već pridošlima, nove ne treba. Tijek i dinamiku migracija je odvajkada određivao onaj koji doseljenike prima, a ne onaj koji bi želio doći. Jest, događalo bi se katkad i suprotno, no to bi se nazivalo drugim imenom – pokoravanjem ili osvajanjem!

Ni hrvatski iseljenici nisu na iscrpljujući rad u željezare Pensilvanije i Ohaja odlazili kako im se prohtjelo, nego na poziv i uz preporuku. Pritom se jezična integracija svodila na jedva stotinjak engleskih riječi naučenih u hodu, a nužnih za obavljanje posla. Da vrata imigrantima nisu uvijek bila širom otvorena, potvrđuje žalosna sudbina broda prekrcanog Židovima u bijegu pred nacističkim progonom, koji je dugo plovio svjetskim morima, a da putnike nisu htjele primiti ni Amerika ni Engleska ni Zemlja proleterska.

Od same ideje integracije dokazano nekompatibilnih groteskniji su tek pokušaji peglanja kad stvari gadno zaškripe. Naime, dok se domicilne muškarce već zbog namigivanja ili trubljenja u automobilu trajno žigoše seksualnim prijestupnicima i izopćava ih iz društva, za uvezene protagoniste brutalnih grupnih silovanja organizira se program rehabilitacije koji uključuje seksualnu edukaciju uz mentora. Jer, eto, počinitelji gnjusnog zlodjela nisu znali da ne čine dobro.

Čemu onda čuđenje što se neki skanjuju tu akutnu shizofreniju prihvatiti kao društvenu normu? U Pragu se začudo ne žele obogatiti onime što je Stockholmu Rinkeby niti bi žitelje Varšave usrećilo dobiti ono što je Bruxellesu Molenbeek, a ni u Budimpešti se ne bi pretjerano veselili da im je onoga što je Berlinu Kreuzberg. Još manje ti reakcionari žele inovativne “lijekove” i tečajeve za “liječnike” kojima ih se u paketu nutka.

Hrvati napokon “dobri katolici”?

A gdje su tu Hrvati i Hrvatska? Hrvatska je, našavši se, ne prvi put u povijesti, u ulozi čuvara europske granice od provale s Istoka, u zadnje vrijeme suočena s učestalim napadima kako bi se opstruirao strateški nacionalni cilj prvog reda – ulazak u Schengen. Prvo je uplakani Sirijac, predstavivši se ocem djevojčice koju je navodno putem izgubio, uz nesebičnu pomoć ovdašnjih medija namagarčio hrvatsku policiju.

Mediji su najprije napravili strahovit moralni pritisak na hrvatske institucije kako bi postupile mimo pravila, da bi potom prijetvornog Sirijca – nakon što se, prethodno se odmorivši u zagrebačkom hotelu, već dočepao Italije – slavodobitno razotkrili. Sve samo kako bi kompromitirali hrvatsku državu prikazujući ju nesposobnom.

Potom se, posve slučajno, eto baš neposredno nakon miješanja Andreja Plenkovića u unutarnje stvari BiH, migrantskim kampovima u Srbiji i BiH proširila vijest kako Hrvatska otvara granicu, što je nagnalo migrante pohrliti prema njoj. Na granici ih je “spontano” dočekao izvjesni Iračanin, evidentiran kao tražitelj azila u Hrvatskoj, prometnuvši se u kolovođu nereda. A, treba li to reći, slike s kravalima pobunjenih migranata koje obilaze svijet uvelike štete Hrvatskoj. Još jedan nož u leđa ovdašnji su medijski teroristi Hrvatskoj zaboli vjerojatno u suradnji sa sarajevskim jaranima. Kažu, u BiH je ove godine ušlo 20 tisuća migranata, a sad ih je tamo svega 5 tisuća. Pa pitaju gdje je ostalih 15 tisuća sugerirajući kako je hrvatska granica vrlo propusna.

Sada kad je Hrvatska pod lupom držeći prvu crtu obrane Europe od ilegalnih migranata, ne doima se odveć mudrim među prvima ograđivati od UN-ovih aranžmana o migrantima poput aktualnog Marakeškog sporazuma, koliko god argumenti Mađarske i Austrije imali smisla. Naime, za razliku od europskih zemalja koje su nakanile povući se, Hrvatska nema širi društveni konsenzus o tom pitanju niti izrazitu dominaciju jedne političke opcije.

Štoviše, realna alternativa trenutnoj vlasti priželjkuje naseljavanje Hrvatske došljacima izdaleka videći u njima svoje biračko tijelo, dostojne nasljednike odlazećih generacija pregalaca socijalističkog samoupravnog nerada. U Europi, inače, to novo biračko tijelo radije prilazi zelenima nego crvenima. Više zbog same boje a manje političkih stajališta.

Manevarski prostor hrvatske politike dodatno sužava blagonakloni pogled vrha Katoličke crkve na integraciju migranata širih razmjera, sviđalo se to njezinoj matici u Hrvatskoj ili ne. Ima naznaka kako se u nekim glavama već roje misli da bi se Hrvati po pitanju prava migranata, kad to već Poljaci ne žele, trebali pokazati “dobrim katolicima”, baš poput tolerantnih Iraca po pitanjima prava na pobačaj, istospolne brakove i bogohuljenje. Jer u “dobrih katolika” dobrote mjerene kriterijima Svijeta nikad dosta. Po tim mjerilima blaženi Alojzije Stepinac nije bio “dobar katolik”. Upravo suprotno, živcirao je gospodare Svijeta i one koji bi pristajali uz lažljive im mantre. Stoga bi doista bio vrhunski cinizam kad bi današnji Hrvati zaslužili njegovu kanonizaciju razmećući se Svijetu podobnom dobrotom.

Zašto lastavičji, a ne sokolov let

Kad je riječ o međunarodnim odnosima, nema tu puno mjesta romantičnim predodžbama i sentimentalnostima. Trguje se svime i svačime, a Vatikan je tu tek jedan od sudionika sa svojim interesima koji se ne moraju uvijek poklapati s hrvatskima. Na toj se tržnici ne treba ni u koga odveć pouzdavati, stavljajući sva jaja u istu košaru, niti se bilo kome tvrdoglavo inatiti, poglavito ne europskom središtu moći koje u cijelom nizu pitanja donosi za Hrvatsku bitne odluke.

U ovo vrijeme dinamičnih trvenja na globalnoj geopolitičkoj pozornici Hrvatska bi lako mogla postati laganim plijenom grabežljivaca izvana, potpomognutih grickanjem glodavaca iznutra, kad bi se odlučila na miran, pravocrtan sokolov let.

Probitačnijim za hrvatske interese pokazuje se živahan, razigrani, za predatora zbunjujući let nalik lastavičjem. Upravo zato je vanjska politika obilježena povremenim razmimoilaženjima između Predsjednice i Vlade, bila ona dogovorena ili ne, mogla polučiti dojmljive rezultate. A to medije u Hrvatskoj čini iznimno nervoznim pa se svako malo strašno zabrinu – ima li Hrvatska uopće vanjsku politiku?

Ako je suditi po rezultatima (a po čemu bi drugom?), napokon ima! Pokazuje to uravnotežena suradnja s velikim svjetskim silama – vojna i sigurnosna s Amerikom, gospodarska i energetska s Rusijom (pri čemu se projektom LNG-a i povećanjem američkog utjecaja u Agrokoru postupno amortiziraju posljedice prenaglašene oslonjenosti Milanovićeve vlade na Rusiju, ali i Ivice Todorića na ruski financijski kapital), potom u izgradnji infrastrukture s Kinom, vojno-sigurnosno-diplomatska s Izraelom (pri glasovanju u UN-u o Jeruzalemu kao glavnom gradu Izraela “poslušna” Hrvatska se znakovito izjasnila mimo europske matice).

Ovoj impresivnoj niski vrijedi dodati i poboljšanje položaja Hrvatske nakon arbitraže sa Slovenijom, ugrađivanje “Lex Agrokor” u stečevinu Vijeća EU unatoč protivljenju Slovenije, kao i njegovo prihvaćanje od strane Amerike i Velike Britanije, zatim nadvladavanje gotovo 20-godišnjeg kompleksa nemiješanja u unutarnje stvari BiH otvaranjem pitanja položaja BiH Hrvata na pravom mjestu i na pravi način, potom poboljšanje položaja Hrvata u Srbiji, ali i položaja Hrvatske u pregovorima s MOL-om odlukom Europskog suda u slučaju Hernady…

A sve to živcira i neke danas jako glasne u zaštiti hrvatskih granica za čijeg se ministra, Vlahe Orepića, u svjetskim, listom pro-migrantskim medijima nije pisalo kako hrvatska policija loše postupa prema migrantima kako je danas slučaj. Podsjetimo kako iz tog vremena datira i odluka o prihvatu i integraciji određenog broja migranata iz velikog vala prije tri godine – zanimljivo, čak i u većem broju nego što je Europa tražila, moguće baš zbog umiljavanja Vatikanu. Je li tadašnja hrvatska vlada nešto ishodila zauzvrat, javno se ne zna.

No, sad je već poprilično očito kako to nije bila skora kanonizacija blaženog Alojzija Stepinca. Na trenutnoj je vladi da posljedice takve politike sanira odbacujući moguće nove kvote, što je i jasno komunicirala, ali i raspršujući doseljenike temeljem već prihvaćene kvote diljem Hrvatske. Jer skrase li se u većem broju na nekom području, bit će to znak da je Hrvatska krenula putem bez povratka.

Našavši se slijedom svog geopolitičkog položaja u nimalo zahvalnoj ulozi čuvara europskih granica, Hrvatska to ne smije činiti samo kako bi napakostila vojsci teledirigiranih nevoljnika, nego s punom sviješću o nužnosti obrane zajedničke europske kuće. Jer dođu li jadom naoružane trupe do Njemačke i oslabe ju postajući njezinim utegom i troškom, posredno i Hrvatskoj čine štetu.

Mada članstvo u privilegiranom europskom klubu Hrvatskoj materijalno i organizacijski koristi, to nipošto ne znači da joj tamo ne prijete štete druge naravi i da se od njih ne treba braniti. A kako to dvoje pomiriti, stvar je umijeća lastavičjeg leta.

Grgur S./Kamenjar.com/https://kamenjar.com/Hrvatsko nebo