Zorica Vuković: Gubimo li Hrvatsku

„Zamislite kakva je paradoksalna situacija da jedna osoba, očito vrlo niskog intelektualnog digniteta u javnosti, gospođa Divjak, sa stanovišta ministra obrazovanja i znanosti, zagovara reformu škole, dakle osnovnih i srednjih škola, a da se reforma visokog školstva uopće ne spominje ni jednom riječju,“ komentirao je Slobodan Prosperov Novak Divjakičinu ‘Školu za život’.

Doista. Izbacivši iz srednjoškolskog obrazovanja povijesno ̶ humanističke znanosti, kakva budućnost očekuje visokoškolske ustanove ovoga predznaka? Što će prezentirati i poučavati na studiju političkih znanosti, a što na filozofskim fakultetima koji već sada na niskim granama stoje: ni znanost, ni istraživanja. Uglavnom floskule. I koja istraživanja provode o suvremenom hrvatskom društvu tzv. sociolozi?

Ipak. Na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, 23. listopada ’18., promovirana je knjiga doc. dr. sc. Tade Jurića Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Radi se o znanstvenom istraživanju koje je Tado proveo intervjuirajući 1 200 Hrvata iseljenih iz Hrvatske i BiH u Njemačku.

Tado Jurić rođen je u Brčkom (BiH) 1979. godine. Školovao se u Brčkom, Osijeku, Zagrebu, Münchenu. Od 2016. godine radi na Hrvatskom katoličkom sveučilištu (HKS). Njegov životni put ga je i naveo na ovo istraživanje o iseljenim Hrvatima.

Promociji knjige nazočio je velik broj poznatih i manje poznatih djelatnih osoba, studenata, ali i umirovljenika. Bilo je tu i novinara i tv kamera, pa čak i sindikalaca. Skup je pozdravio domaćin, rektor HKS, prof. dr. sc. Željko Tanjić. Čestitajući Tadi, rektor je rekao: „Bio sam nedavno u Kanadi i ljudi tamo, naši iseljenici, vide dramatičnost situacije u Hrvatskoj. Žele nam ponuditi svoju pomoć. Interes postoji i u znanstvenoj zajednici te se puno o temi iseljavanja piše i govori. Ali, nameće se pitanje, kako to što govorimo pretvoriti u djelotvorne politike?“

E da. To je pitanje. Jer iz ministarstva demografije, na predstavljanju knjige, bila su dva nezainteresirana mladića, valjda bivši kolege Marina Strmote koji je sudjelovao u razgovoru na tzv. ‘okruglom stolu’.

Dr. sc. Ante Žužul predstavio je knjigu u ime izdavača: „Neki bi htjeli da nemamo svijesti o svojemu identitetu. Ali znajte da je smrtni grijeh ljubav prema domovini zvati nacionalizmom. Mi Hrvati imamo poziv postati poduzetnici, svatko od nas, da se situacija, u kojoj smo se našli, promijeni.“

Potom je knjigu predstavio recenzent prof. dr. sc. Tihomir Cipek: „Važno je utvrditi koliko se ljudi iselilo, zašto i hoće li se netko vratiti. Odgovor na ovo zadnje pitanje je naravno ne, a odgovor na pitanje koliko se ljudi iselilo je ̶ pola milijuna. Zašto su se iselili? Zato što su nezadovoljni radom državnih institucija…. U Hrvatskoj se puno priča o temi iseljavanja Hrvata, ali imajte na umu kako je ovo prva knjiga, a u 2018. godini smo, koja monografski iskazuje iseljavanje Hrvata u Njemačku. Ne samo da istraživanja nema dovoljno, nego Hrvatska uopće nema nikakvu demografsku politiku, a ova knjiga pokazuje da naše ljude najviše smeta, i zbog toga odlaze, neuređenost države. Dakle, uz ekonomiju, uzrok emigracije su slabe institucije, a ljudi ostaju jer u Njemačkoj i drugdje dobivaju sigurnost i poštovanje. Bez potonjeg nema budućnosti za Hrvatsku.“

Na koncu je rezultate istraživanja predstavio autor Tado Jurić, kratkim filmićem, koji je pripremila njegova studentica, a u kojemu je prikazan sažetak istraživanja.

„Hrvati iseljavaju zbog nepravde, a ne zbog siromaštva. Naša istraživanja ukazuju na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Nemoral političkih ‘elita’, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu motiva koji su pridonijeli iseljavanju. U knjizi su predstavljeni rezultati prvog empirijskog istraživanja motiva i karakteristika novijih iseljavanja Hrvata u Njemačku. Istraživanje je provedeno u Njemačkoj među hrvatskim iseljenicima koji su iselili od priključenja Hrvatske EU do 2017. godine, na uzorku od 1 200 ispitanika.”

Prema percepciji samih iseljenika, glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski. Analiza iseljeničkih stavova pokazala je da hrvatski iseljenici imaju predodžbu da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja te smatraju da se hrvatsko društvo moralno slomilo. Oni koji od takvog stanja dobro žive, nisu ga ni zainteresirani mijenjati.

Dok se Hrvatska socijalno, moralno i gospodarski lomi, u Njemačkoj su hrvatski radnici i više nego dobrodošli jer je cijena integracije Hrvata u njemačko društvo vrlo mala ili nikakva, što pak nije slučaj s useljenicima iz drugih kultura.

“…Posljedice ovakvog tipa iseljavanja u kojem odlazi vitalno produktivno stanovništvo s kompletnim obiteljima i biološkim i socijalnim potencijalom za obnovu nacije su isključivo negativne i ne donose ništa dobroga. I dok Njemačka usisava radnu snagu iz Hrvatske, odgovor hrvatske države je gotovo nikakav. Migracije nikada nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno nego se proizvode. U BiH svjedočimo povijesnom odlasku Hrvata s tih prostora nakon kojeg povratka više nema. Zaključno se može reći kako se radi o strateškom pomicanju hrvatskog naroda iz etničkih hrvatskih krajeva u etnički njemačke krajeve. Svjedočimo zapravo velikoj seobi hrvatskog naroda. Iseljenici svojim odlaskom kažnjavaju loše politike i političare, ali – ne htijući – zapravo, i sve koji ostaju,” rekao je docent Jurić.

Tado Jurić je naglasio da je četvrti najveći hrvatski grad München. Problem iseljavanja svakako nije jednostran. Prema istraživanju do iseljavanja je dovelo pet čimbenika:

⦁ Činjenica da migracije nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno nego se proizvode.
⦁ Slabost hrvatskih institucija, nemoral i nekompetencija hrvatskih političkih elita (i crvenih i plavih i crnih).
⦁ Razgranate hrvatske migrantske mreže iz prošlosti u Njemačkoj i tzv. ‘tradicija’ iseljavanja Hrvata u Njemačku (dobar imidž Njemačke u Hrvatskoj).
⦁ Strukturni problemi: Srednji gradovi su trebali gospodarskim i društvenim razvojem zadržati stanovništvo, no zbog nepostojeće modernizacije to nisu uspjeli. Veliki dio recentnog iseljavanja je zapravo dio šireg trenda selidbe sa sela u grad. No, kako cijene rada u Hrvatskoj i hrvatskim krajevima BiH ne mogu omogućiti plaćanje stana i osnovnih životnih potreba u većim gradovima (odnosno jedva su dostatne da ih pokriju) većina se logično odlučuje za gradove koji to omogućuju (u ovom slučaju njemačke gradove).
⦁ Interes Njemačke za radnu snagu.

„Prema svim relevantnim studijama Njemačka se nalazi pred smjenom generacija čije je glavno obilježje depopulacija. Stoga će Njemačka već ubrzo biti primorana svake godine uvesti minimalno pola milijuna radnika kako bi održala tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav na današnjoj razini. Imigracija iz zemalja EU ubuduće će pak opadati jer su sve zemlje EU demografski iscrpljene. Iz tog razloga je jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno važno uvesti što veći broj radnika iz Hrvatske ali i šire jugoistočne Europe, koji su kulturološki sličniji Nijemcima od afričkih i azijskih radnika  i čija će integracija samim tim biti povoljnija, odnosno neće ništa koštati. Iz tog razloga ono što slijedi jest vrlo vjerojatno ‘usisavanje’ radne snage s područja Hrvatske, ali i Srbije i BiH i drugih zemalja jugoistoka Europe.“

Na kraju svog izlaganja i komentiranja istraživanja docent Jurić je ustvrdio: „Političke elite, kada su osvajale vlast, obećale su riješiti problem odlaska mladih iz Republike Hrvatske. Danas govore o ‘razmatranju mjera’. Smatram da je za takvo što pomalo kasno i pitam se zašto nisu obratile pozornost na ovaj problem kada su znanstvenici prvi put uputili na njega, još prije nekakvih deset godina. Mi kao društvo nismo krivi za situaciju u kojoj smo se našli, ali ćemo itekako biti odgovorni ako ništa ne napravimo da ju promijenimo.“

Nakon predstavljanja knjige, slijedio je okrugli stol koji su činili autor Jurić, demografi profesori Anđelko Akrap posebni savjetnik za pitanje demografije Predsjednice Republike Hrvatske i Stjepan Šterc s Hrvatskih studija, doc. dr. sc. Marin Strmota s Ekonomskoga fakulteta Zagreb, doc. dr. sc. Sanja Klempić Bogadi iz Instituta za migracije i narodnosti, te moderator doc. dr. sc. Mario Bara s Odjela za sociologiju Hrvatskoga katoličkog sveučilišta.

Profesor Anđelko Akrap ustanovio je da se od 1900. do 2018. godine iz Hrvatske iselilo oko
2 700 000 stanovnika. Tome treba dodati i potomstvo tih ljudi. „Ove brojke najbolje govore o situaciji u kojoj se Hrvatska povijesno, ali i danas nalazi,“ rekao je profesor Akrap.

„Sada se nalazimo na rubu provalije i nemamo više vremena da išta napravimo i obrnemo ove negativne trendove. Ostala nam je, u najboljem slučaju, još koja godina,“ po tko zna koji puta upozorava prof. Šterc.

Docent Marin Strmota prvi je puta nastupio u javnosti nakon ostavke u Ministrastvu demografije… Govoreći iz pozicije poznavanja rada u resornom Ministarstvu, rekao je: „Ne oglušuje se politika o struku i narod od jučer, jer demografske politike su skupe i dugo im treba da se vide rezultati. A to njima ne odgovara. Neki imaju i taj liberalan nazor ‘pa što ima veze da su neki otišli, drugi će doći’ što je veliki problem jer se s njima ne može razgovarati. Rješenja za demografsku situaciju u Hrvatskoj ima, ali za to nam treba više odgovornih, stručnih i prije svega domoljubnih ljudi.“ Istakao je da Hrvatska dnevno gubi 150 stanovnika, što zbog iseljavanja, a što zbog smrti. A iseljavaju mladi ljudi, obrazovani, u fertilnoj dobi. Naglasio je da ostavku u Ministarstvu demografije nije dao zbog ministrice Murganić već zbog predsjednika Vlade RH.

Docentica Sanja Klempić Bogadi ustanovila je da Hrvatska nema nikakvu migracijsku politiku: „Nama se uvijek nešto ‘događa’. Isprazne se veliki dijelovi Hrvatske i to se nama ‘dogodilo’. Pod hitno se trebamo početi sustavno baviti ovim problemom.“

Slijedila je diskusija. Prisutne je zanimalo i emocionalni aspekt iseljavanja. Interesantno je da je veliki broj ispitanika odgovorio da je u Njemačkoj više cijenjen nego u Hrvatskoj.

Može se izvesti zaključak da i obrazovni sustav mladu populaciju priprema za iseljavanje. Raskorak između broja završenih stručnjaka s akademskim obrazovanjem i stvarne potrebe u Hrvatskoj, ali i u BiH, je takav da se ti ljudi ne mogu zaposliti u ovim zemljama. Veliki dio akademske zajednice želi zadržati svoje statuse i honorare ne razmišljajući o sudbinama generacija koje podučavaju. A u toj bezobzirnosti prednjače političari koji ne vide dalje od vlastitog nosa. Iako znaju za problem, ne čine ništa da se on riješi, istakli su demografi Akrap, Šterc i Strmota. Ili čine tako da uvode Divjakičinu reformu obrazovanja ili europsku politiku naseljavanja stranaca, tzv. izbjeglica, a u stvari migranata.

A da je tome tako, vidjelo se u predstavljanju jedne druge knjige, gotovo tjedan dana kasnije, koju je napisala bivša ministrica gospodarstva (bolje rečeno Agrokora) Martina Dalić. Grupa koju je vodila Dalićka u tajnosti je ‘izmislila’ zakon po kojem su zaradili pola milijarde kuna. Je li to doista ‘slom ortačkog kapitalizma’ kako glasi naslov knjige: Agrokor-slom ortačkog kapitalizma. Knjiga je predstavljena je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u kojoj se okupila ‘elita’ kojoj nije stalo da Hrvati ostanu u Hrvatskoj.

Naslovni citat u knjizi je onaj Andreja Plenkovića od 9. 9. 2016.: „Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga Hrvatsku.“

Vrlo indikativno.

„Podnijela sam ostavku zbog događaja koji se nisu nikada dogodili. Tajne skupine nije bilo, ali zbog poruka koje su se našle u javnom prostoru, stabilnost Vlade je bila poljuljana. Iako je to bila namještaljka, premijer i ja smo se dogovorili da podnesem ostavku iako nisam kriva za ono što mi se stavlja na teret,“ drobila je Dalićka.

Čija namještaljka?

„Ono za što možda ipak jesam kriva,“ drobila je dalje Dalićka, „je, za naše političke prilike, neobična strast uložena u rješavanje problema koji je zaprijetio životnoj egzistenciji desetaka tisuća ljudi, strast uložena u dokazivanje da i mi možemo uspjeti u rješavanju krupnih gospodarskih problema, strast uložena u dokazivanje da i hrvatska Vlada može djelovati na moderan, tržišno utemeljen i međunarodno prihvaćen način od kojeg imaju koristi i ekonomija i društvo.“

Politolog Darko Petričić je ustvrdio za N1: „Rekao bih da je to je svojevrsni deterdžent za pranje njene prljave političke karijere. Nisam previše očekivao od te knjige, ali šokirala me količina ‘uhljeba’ na promociji. To pokazuje da ona pripada krugu političke strukture koja Hrvatskoj ne želi ništa dobro. Novinari tvrde da se okupila politička i gospodarska elita. Ja ne znam po čemu bi ti ljudi bili elita. Elita podrazumijeva najbolje od najboljih. Preko 50 % tih, koji su bili tamo, je zaslužilo optužnicu za politički ili gospodarski kriminal dok su obnašali državne dužnosti…

…Agokor je definitivno najveći pretvorbeni politički skandal koji je zahvatio Hrvatsku. Naravno da sam pratio što se događa, međutim prestao sam se zanimati za taj slučaj kad sam vidio da se nitko ne bavi uzrocima, nikog ne zanima kako je došlo do tih enormnih gubitaka, zbog čega je Todoriću bilo potrebno 300 ili 500 milijuna eura. Kad sam vidio da politici i aktualnoj vlasti nije u interesu da otkrije prave uzroke sloma Agrokora, vidio sam i da istrage i sva ta povjerenstva neće odraditi posao kako treba. Mene zanimaju uzroci, gdje je nestao taj novac koji je falio Todoriću…”

Knjigu M. Dalić dijelili su besplatno uz Jutarnji list.

Petričić je prokomentirao: „Pokušavao sam proniknuti u motiv pisanja knjige. To je možda pokušaj njene političke rehabilitacije i uljepšavanja negativne percepcije koja je stvorena nakon njezinog odlaska iz Vlade… Ono što je ona tvrdila na promociji je da ne postoji, niti je postojala, grupa Borg. Međutim, prema ljudima koje sam vidio tamo, ako ne postoji grupa Borg, onda je to neka grupa Borg na kvadrat jer očito je ta grupa odlučila spasiti nju i sačuvati njezin politički ugled. Postoji grupa koja postavlja svoje ljude u Vladu i koja brine da oni ne budu politički šikanirani… Postavilo se pitanje zašto je otišla ako nije bilo nikakve afere i skandala. 90 % njezine ostavke su odradili mediji i javnost koja nije mogla tolerirati njene ispade i samovolju koju je provodila u toj aferi.“

„Sve u svemu, Martina Dalić poprilično je hrabro izgurala Lex Agrokor te spriječila kaskadni kolaps velikog broja hrvatskih tvrtki zbog insolventnosti Agrokora. Za to bi danas trebala dobiti visoko državno priznanje, a ne prozivke, pritiske, optužbe, sumnjičenje,“ brani je Hanza-ovac Drljača.

Komentar s facebooka od 30.10.: „Ovo što smo vidjeli jučer, kad je ‘heroina’ (dr., mr, sc, frrr) hrvatske ekonomske misli promovirala svoju knjigu, je šamar hrvatskoj demokraciji i pravosuđu. Ako netko pita zašto mladi ljudi napuštaju Hrvatsku, konačno ima ‘dokazni materijal’.

Slavko Linić je ‘šlag na tortu’!
“Šteta što nemam dvadeset godina, jer bi moje odredište bilo Ushuaia (grad u Argentini, najjužniji grad na svijetu). Što dalje to bolje, jer kako reče Maruna: Bilo je lakše Hrvatsku voljeti iz daljine!
I vitez Bušić je imao snage desetljećima preživljavati američke kazamate ali kada se vratio u voljenu, lijepu njegovu i našu, ljudina i junak pukao je od jada …“

Boris Maruna: Bilo je lakše voljeti te iz daljine; Pour Bernadette (Marunina žena)

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Pjesmu je Maruna napisao po povratku u domovini nakon trideset godina emigracije.
Toliko sanjanoj, toliko idealiziranoj Hrvatskoj… Povratkom, taj bajkoviti balon desetljećima njegovan, rasprsnula je igla hrvatske realnosti.

Boris Maruna (1964.): Drugu Hrvatsku mislim; gospođi Štefici

Drugu Hrvatsku mislim, na granici svijeta,
Na velikom moru; njen stvarni gnjev i njenu nemoć
Samo zbog nje, zbog nje,
Samo zbog nje ja bih palio vatru
Drugu domovinu mislim i pjevam uspravnu pod nebom,
Moćnu nad grobovima

Drugu Hrvatsku volim, nagnut na njene vodopade
Na njene rijeke studene;
Druge stube do njenog srca da me vode
Oh, Romanijo, tvoje zvijeri i tvoje lišće
Da me tvoje lišće pokriva
Mati mila, drugu domovinu, veliku i mladu nosim u žilju,
Koje čekića iz njenog pepela

Dobrotu mislim, dobrotu i ljubav mislim
Hrvatsku mislim Da moja žalba, bude moja žalba
Da moja krv, bude moja krv
Da moji mrtvi, budu moji mrtvi

Drugu Hrvatsku mislim na granici svijeta,
Na moru, na velikom moru
Sanjam, sanjam, sanjam
Hrvatsku sanjam
I pjevam onaj dan, kad će njena riječ odjeknuti poput metaka,
Poput razbijeljenih metaka u starim hrastovima Slavonije

Drugu Hrvatsku na granici svijeta mislim
Na moru što buči, na velikom moru koje ne uzmiče

Dvije Hrvatske smo vidjeli i proteklih nekoliko dana: onu zabrinutu, protkanu ljubavlju i ovu zlu, nelustriranu, protkanu ortačkim vezama socijalističkog naslijeđa.

Mi još, poput Marune, žudimo onu domoljubnu, požrtvovnu, dragu Hrvatsku…

Zorica Vuković/Hrvatsko nebo