Mladi iz Mostara u ”Potrazi za korijenima” otišli u Tomislavgrad i Livno

Prva postaja bio je najstariji kulturni spomenik u Mostaru, a to je bazilika na Cimu. Viktor Zubac, ispred Tropleta, objasnio je prisutnima kako je ovaj spomenik tisuću godina stariji od prvog drvenog mosta koje se nalazio na dijelu današnjeg Starog mosta po kojem je Mostar dobio ime.

„1966. godine Tomo Anđelić i arheolozi Zemaljskog muzeja u Sarajevu ovdje su pronašli ostatke antičkog naselja. Vidljivi su tragovi velikog naselja. Od kraja 4. stoljeća i najdalje do početka 6. stoljeća ovdje je postojala bazilika“, detaljno je objasnio Zubac mladima povijest bazilike i dodao kako su svi pronađeni predmeti na tom lokalitetu od nakita, keramike, kamene plastike odneseni u Muzej Hercegovine gdje su pod zaštitom države.

Tamni oblaci nadvili su se nad Cim, a mnoštvo ptica prelijetalo je ispod oblaka. Predivan je to lokalitet s niskim zidinama koji svjedoče o jednom drukčijem vremenu, ali mu se vrlo malo pažnje posvećuje. Nismo svjesni kakvu sve kulturnu ljepotu imamo u blizini i kako Zubac navodi, da su drukčije okolnosti na ovom lokalitetu bi bila postavljene ograda, naplaćivao bi se ulaz, bio bi razvijen turizam s mnoštvo galerija i restorana, ali nažalost ništa od toga. Ovo nalazište potvrđuje kako je u Mostaru postojalo naselje davno prije dolaska Turaka i čak prije dolaska Hrvata te je taj narod bio kršten.

Put za Tomislavgrad

Nakon Cima i fotografiranja kreće se prema Tomislavgradu. Uz pozdrav Gospi i kratku molitvu uz Žovnicu, vozimo se prema Franjevačkom muzeju „Fra Jozo Križić“ i Franjevačkom samostanu sv. Ćirila i Metoda. Mateja Dodig i Mia Radoš, dvije pripravnice, dočekuju nas ispred muzeja te nas uvode u muzej podijeljen u šest prostorija, odnosno: afričku zbirku, arheološku i numizmatičku, etnografsku s tradicijskim i obrtničkim izlošcima, tradicijsku s odjevnim predmetima i sakralnu zbirku te malu prostoriju na kraju hodnika opremljenu sa starinskim namještajem jedne davne sobe.

Na ulazu se muzej, s lijeve strane hodnika nalaze se markice koje se odnose na fra Miju Čuića i kralja Tomislava kao i izvorni proglas o izgradnji spomen obilježja za kralja Tomislava.

„Fra Mijo Čuić je želi napraviti trajni, vidljivi trag o kralju Tomislavu te je proglas, koji potječe iz 1917. godine kojim fra Mijo poziva hrvatski puk da se u sklopu tisućite godine od krunjenja kralja Tomislava izgradi neki spomenik. I odlučeno je da se izgradi spomen crkva i to je ova naša bazilika koja se ujedno i zove spomen-bazilika“, objašnjava na početku Mateja Dodig te dodaje da je prodaja poštanskih markica, uz narod, bio izvor financijskih sredstava za gradnju bazilike. S obzirom na to da se tada živjelo u Kraljevini SHS, markice su izdavane s likom kralja Tomislava i kralja Aleksandra Karađorđevića.

Fra Jozo Križić

Odmah do markica je slika fra Joze Križića (1951.-1993.) koji je najzaslužniji za izgradnju muzeja te je sam prikupio više od 3 000 predmeta za muzej. Najpoznatija je afrička zbirka koju su prikupili duvanjski misionari u Africi. U prizemlju muzeja je i galerija slika poznatih duvanjskih slikara.

Poslije detaljnog pregleda svih predmeta u muzeju, dolazimo do Franjevačke knjižnice koja ima preko 60 tisuća knjiga postaje jednom od najopremljenijih knjižnica u Bosni i Hercegovini. Vrijedna donacije Vlade Republike Hrvatske je omogućila kupovinu pokretnih polica na koje može stati 75 tisuća knjiga čime se uduplao kapacitet, a na istoj površini.

„Poslije kupnje polica od novca Vlade Republike Hrvatske, sada smo krenuli i s digitalizacijom odnosno unosom knjiga u sustav. Unijeli smo negdje oko 30 tisuća, te imamo još toliko s tim da imamo sve više i više duplikata. Prošle godine smo imali sajam knjiga gdje smo prodali 5 tisuća duplikata i kupili knjige koje nama trebaju“, objašnjava nam knjižničar Ivan Protuđer.

Protuđer navodi kako primaju donacije od raznih izdavaštava, ali da ipak forsiraju hrvatske nakladnike zbog velike ugroženosti hrvatskog jezika na području Bosne i Hercegovine.

Povijest Bazilike u Tomislavgradu

Nakon opremljene knjižnice, vodiči Mateja i Mia nas vode do Bazilike koja je svojevremeno postala simbolom Tomislavgrada.

Dodig objašnjava povijest izgradnje Bazilika koja je, nažalost, u vrijeme Drugog svjetskog rata bombardirana od strane Engleza kada je strušen zvonik, kupola i krovovi crkve i samostana. Tridesetak godina kasnije započeta je obnova i dovršena je 1981. godine u obliku kakvom je i danas. Nacrt Bazilike i samostana izradio je zagrebački arhitekt ing. Stjepan Podhorski, a zaštitnici bazilike su sv. Ćiril i Metoda, a suzaštitnik sv. Nikola Tavelić.

Umjetnost u Bazilici

Bazilika je prostrana s mnoštvom vrijednih slikarskih i kiparskih umjetničkih djela. Najvrjednije djelo u Bazilici je slika Vlahe Bukovca „Isus prijatelj malenih“ koja se nalazi na lijevoj strani bazilike gledajući od oltara. Slika je očaravajućih dimenzija 4×3 metra.

„Prošle godine u prosincu u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu organizirana je izložba ‘Bukovac u Europi’ i naša slika je bila posuđena za potrebe izložbe“, govori Dodig i slikovito objašnjava o ostalim vrijednim umjetničkim djelima.

Brončana vrata je radio umjetnik Jure Žaja. Na ulaznim vratima Bazilike, s vanjske strane nalazi se izrezbaren kralj Tomislav, biskup Hrvata i sv. Nikola Tavelić, a desnim brončanim vratima je sv. Leopold Bogdan Mandić i kraljica Katarina Kosača Kotromanić, a na lijevim prikaz duvanjskih težaka kako u podne pozdravljaju Gospu. S unutarnjih strana vrata nalaze se lude i mudre djevice, bacanje mreže, Isus hoda po vodi odnosno sve je to sažeti prikaz Evanđelja s prikazom važnih osoba iz hrvatske povijesti odnosno važnih osoba za područje Tomislavgrada.

Lijevi i desni zidovi Bazilike su ukrašeni s devet vitraja koji prikazuju navještenje Isusovog rođenja, Isusovo rođenje, Gospu, Mihaela Arkanđela koji je zaštitnik župe, bl. Alojzije Stepinac, sv. Franju Asiškog, kralja Tomislava,…

Jedini samostan karmelićana

Poslije zajedničkog fotografiranja ispred Bazilike i puno dojmova krećemo prema Duhovnom centru „Karmen sv. Ilije“ na samu obalu Buškog jezera. Dočekuje nas o. Zvonko Martić te nas na hodniku predivnog duhovnog centra upoznaje s rimokatoličkim crkvenim redom – karmelićanima.

„Ovo je jedini samostan karmelićana u Bosni i Hercegovini. Kada su karmelićani iz Palestine gdje su osnovani došli u Europu u 13. stoljeću, u to su vrijeme nastali prosjački redovi franjevci i dominikanci te su tada karmelićani upali u jednu ozbiljnu krizu jer su bili mali katolički red i čudni u Europi, jer su došli u raskošnim habitima. U to vrijeme su tražili da se priključe jednom od većih redova, a Šimunu Stocku se ukazala Gospa i dala mu škapular kao znak da red neće izumrijeti i od tada se proširila pobožnost Gospi Škapularskoj“, objašnjava o. Zvonko Martić.

Svi su dobrodošli

U Duhovni centar su, kako kaže o. Zvonko, dobrodošli svi koji nisu protiv Boga i čovjeka.

U ogromnom izdanju Duhovnog centra prošli smo kroz molitvene prostorije za karmelićane gdje je o. Zvonko objasnio kako karmelićani nikada ne kleče, već samo sjede i stoje tijekom molitve te smo vidjeli i dvorane za posjetitelje koji dolaze na duhovne obnove.

Ogromne fotografije tradicijske narodne nošnje stoje na zidovima u hodniku. Na hodniku u staklu se nalazi i velika čipkana tkanina čije se podrijetlo točno ne zna, ali se vjeruje da dolazi iz Belgije ili Nizozemske, ali su stručnjaci dolazili procjenjivati točno mjesto i godinu podrijetla te se o. Zvonko ubrzo nada nekoj konkretnijoj informaciji.

Muzej narodnih nošnji

Odlazimo i do muzeja tradicionalnih narodnih nošnji Hrvata, Srba i muslimana s područja BiH, gdje se nalazi jedina muslimanska narodna nošnja iz vremena kada muslimanke još uvijek nisu nosile dimije. Sam o. Zvonko kaže kako dolaze Bošnjaci gledati tu narodnu nošnju te iskazuju nostalgiju jer je to jedini primjer takve nošnje, a čuvan je kod katoličkih svećenika.

Sve narodne nošnje su stavljene na biste koje se okreću kako bi posjetitelji imali uvid u cijelu nošnju te su poklopljene staklom. Jedino su muške narodne nošnje Srbina, Hrvata i muslimana u cijelom izdanju.

Nakon obilaska u Duhovnom centru je pripremljen ručak za mostarsku ekipu kao i za vjeroučitelje koji su se taj dana našli na seminaru u „Karmenu sv. Ilije“. Poslije okrijepe i ponovnog fotografiranja ispred, krećemo prema Gorici u Livnu. Dolazimo i do same granice s Republikom Hrvatskom do Kamenskog kako bi okružili i divili se Buškom jezeru.

Posljednje stanica je Franjevačka crkva i samostan Gorica u Livnu gdje nas dočekuje Vlatka Dronjić. Ulazimo u crkvu sv. Petra i Pavla koja se krenula graditi 1854. godine nakon što je fra Lovro Karaula, Livnjak, otišao u Istanbul gdje je tražio i dobio dozvolu za gradnju ove crkve ali i još devet crkava u Bosni.

Crkva je poprilično šarena, jer je to preuzeto s livanjskog veza.

„Sve je u ovoj crkvi u skladu, sve je povezana priča. Pokrajni oltari, kojih imamo šest su rađeni u Sloveniji. Oni nemaju posebnu umjetničku vrijednost, ali najvrjedniji je ovaj kip Bogorodice. Naš prvi liječnik, fra Mihovil Sučić, koji je bio prvi kirurg na ovim područjima je izliječio jednu talijansku plemkinju te mu je ona poklonila ovaj kip Bogorodice“, slikovito prikazuje Dronjić.

Svaki centimetar crkve djeluje kao da se radio s posebnom ljubavlju te je svaki centimetar ispunjen  nekom umjetnošću.

Grobovi u crkvi

Na ulazu u crkvu nalaze se sva groba, jedan s lijeve strane i to grob biskupa Augustina Miletića, drugi s desne strane odnosno grob fra Lovre Karaule koji je najzaslužniji za izgradnju cijele crkve i sve ono što se nalazi u njoj.

Biskup Augustin Miletić je bio poznat kao biskup iz puka jer je cijelu godinu obilazio svoju biskupiju pomažući materijalno narod ali i školujući ih. Preminuo je kada je došao u župu Vidoši podijeliti sakrament Svete Potvrde i tu je nenadano preminuo. Sahranjen je na groblju Rapovine, a posmrtni ostatci su preneseni u crkvu.

Fra Lovro Karaula je imao nasilnu smrt kada se nakon služenja svete mise vraćao u župu, zatukli su ga, odnosnu zadavili muslimani misleći kako nema svjedoka. U blizini su bili pastiri koji su čuvali ovca i sve su vidjeli ali nisu smjeli svjedočiti. Jedini je to učinio Jozo Ištuk koji je nakon svjedočenja imao velikih problema.

„I za biskupa Augustina Miletića i za fra Lovru Karaula se tražila beatifikacija, ali je za sada taj postupak u mirovanju i ništa se ne događa“, objasnila je Dronjić.

Muzej u sklopu samostana obiluje knjigama i Biblijama napisanima latinicom, bosančicom i glagoljicom. Tu se nalaze i djela livanjskog slikara Gabrijela Jurkića čija se čitava galerija nalazi na katu iznad muzeja. U muzeju je i očaravajuća slika „Zvijezda mora“, gdje je prikazana Djevica Marija kao jedina svjetla točka u tmurnom, uzburkanom, olujnom moru.

Osim te, vrijedna slika nad kojom mnogi Livnjaci plaču je Jurkićeve „Kraljica mira“, umjetničko djelo nastalo 1954. godine u jeku komunizma gdje Gabrijel Jurkić prikazuje Djevicu Mariju koja u krilu drži Isusa, a slika obiluje motivima hrvatstva, kršćanstva i livanjskog kraja.

Galerija Gabrijela Jurkića

Prije ulaza u samu Galeriju Gabrijela Jurkića na lijevom zidu se nalazi fotografija Jurkića iz mladih dana, a na drugom zidu je njegova fotografija kako šeta, dok je ispod fotografije njegov životopis. Stalak za platno krasi predsoblje galerije. Slikar Gabrijel Jurkić, bio je poseban umjetnik u čijim se slikama odražava stvarnost. Često je slikao suprugu Štefu, a jedna od posebno lijepih i skladnih slika je ona njegove majke. Starica sjedi s tužnim i umornim izrazom lica koje odaje fizičku težinu života u tim davnim danima.

Najzahtjevnija slika je ona koja prikazuje snijeg, gdje je Jurkić koristio preko 100 nijansi bijele boje.

Vodič Vlatka Dronjić nam je pokazala, ali i ispričala zanimljivu priču o fotografu iz Livna Mati Kaiću koji je kao sin iz dobrostojeće obitelji prvi imao fotoaparat u Livnu. Njegove fotografije su otkrivene tek nedavno kada je njegova kći, pozvala muzej da u njegovoj ostavštini pronađu vrijedne umjetničke predmete. Pronađeni su negativi fotografija, njih oko 300, te su izrađene i ubrzo će biti predstavljene publici u Mostaru.

Te su fotografije nastale od 1903. do 1930. godine te prikazuje svakodnevicu života u Livnu. Prikazuje siromašne, ali uvijek nasmijane Livnjake koji su se hrabro nosili s brojnim nedaćama koje su ih zadesile. Posebno je volio fotografirati Livnjake na odlasku.

Posljednja stanica su etnografski dio muzeja koji donosi predmete kojim su se koristile u davna vremena, a posebno je bogat arheološki dio muzeja koji je očaravajuće posložen. Za ženski dio su posebno zanimljive izvorne zlatne naušnice čiju repliku nosi sama Angelina Jolie.

Najstarija tkanina u Europi

Osim toga, muzej u Livnu čuva i najstariju tkaninu u Europi koja je čuvana u posebno ostakljenom stolu u potpunoj tami gdje se samo za potrebe turista upali slabo svijetlo. Nakon pronalaska tkanine, koja je izrađena od vune divlje ovce, naglo je krenula propadati u dodiru sa zrakom ali se uspio očuvati barem dio.

Muški dio srednjoškolaca najviše je zanimalo u Livnu gdje se nalazi kuća Zlatka Dalića, te nakon što im je Dronjić objasnila krenuli smo put Mostara. U mrkli mrak stižemo u Mostar, umorni i gladni ali puni pozitivnih dojmova jer smo nakon potrage sigurno pronašli „korijene“.

Više fotografija pogledajte u   FOTOGALERIJI

Troplet/Pogled.ba/http://www.troplet.ba/?p=24237 /Hrvatsko nebo