D.Pešorda: Sukob vjera
Vrijeme:5 min, 2 sec
Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.
U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.
Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.
Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.
Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik – ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.
Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.
U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.
Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo
