Priče iz dijaspore Katica Kiš: Marija iz Kalnika

Marija, rodom iz Kalnika,  došla je u Njemačku davne 1969. godine kao maloljetnica sa starijom sestrom Ankicom. One su dijelile istu sudbinu kao mnogi Hrvati i Hrvatice, jer u tadašnjoj Jugoslaviji za njih nije bilo opstanka niti radnog mjesta, a moralo se preživljavati, u siromašnoj obitelji sa šestero djece.

Tako je i za Mariju započeo životni  križni put kojeg je ona marlijvo i hrabro savladala.  Najprije je radila u jednoj tvornici kućnih uređaja, te kartonaži,  čistila tuđe stanove i kuće i pored svega imala je vremena za osnivanje obitelji. Prvi brak joj je bio pakao na zemlji. Suprug Valent, naš čovjek, zlostavljao ju je i ponižavao, kako bi sebi i drugima dokazao da je  „muškarčina“ i da vlada cijelom obitelji. U tom braku Marija je rodila kćerku Jasnu, ali se brak ubrzo raspao za samo nekoliko godina, jer u njemu nije vladala harmonija niti ljubav za kojom je Marija toliko svim srcem čeznula. Marija je morala ostaviti svoju kćerku kod svoje majke u domovini, jer nije imala vremena za nju kad je mnogo radila. Mnoge naše Hrvatice su to isto učinile sa svojom djecom, jer se  tada u Njemačkoj prvenstveno tražila jaka radna snaga, a ne obitelj s djecom.

Kako se ono kaže:

„Njemačka je tražila radnu snagu, a ono došli ljudi sa svim ljudskim osjećajima i potrebama.“

Marija je  dalje nastavila život radeći teško i pomažući svoju obitelj u domovini.  Bila je još vrlo mlada, željna pažnje i ljubavi. U tvornici gdje je radila upoznala je jednog Nijemca Ericha koji je bio nešto stariji.  On je bio pravi seljak, imao je svoj posjed na selu, te ju je često pozivao. Zbližili su se i uskoro se Marija udala za njega. Iako to nije bila ona prava i čvrsta ljubav, Marija se potrudila da učini ono najvažnije  – pomagala je u kući i na imanju koliko je mogla. Ubrzo se rodila njezina druga kćer Christiana. No, ovaj brak nije dugo potajao, jer je Erich bio u godinama i brzo je preminuo. Cijelo njegovo imanje pripalo je po oporuci njegovoj obitelji i kćeri. Marija je opet ostala sama, bez sredstava za život, bez pažnje i ljubavi. Iako je sudski mogla tražiti svoj dio, to nije učinila, jer je bila svjesna da je u tuđem svijetu i da nema gotovo nikakvih prava. Sa drugom  kćeri nije u dobrim odnosima, jer vjerojatno ona više nije htjela brinuti o majci.

Život je i dalje tekao, tekao… Mogla je Marija  reći:

„Muko moja – moj živote“.

U Mainzu je susrela Antona iz Legrada kojeg je poznavala još iz mladih dana. I on je proživljavao križni životni put. Radio je teško u njemačkim tvornicama i na gradnji gdje je i nastradao.  U domovini mu se brak raspao, a sin mu prodao obiteljsku kuću, te je Anton ostao ovdje bez igdje ičega – bolestan i sam.

Marija, kako je bila dobog srca, odlučila je da mu  pomogne u njegovom teškom životu i da mu bude oslonac koliko je mogla.   Tako su njih dvoje, poslije mnogih životnih brodoloma pronašli zajednički život, zajednicu u kojoj su se smirili, pokazujući jedno drugom onu pažnju i ljubav za kojom su toliko čeznuli.

Prava sreća, ljubav i mir dolaze u ljudsku dušu samo onda kada se čovjek obrati Bogu i postane pravi sljedbenik Isusa Krista, koji je rekao:

„Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.“

Ljubav je poput bumeranga – kada se pošalje i daje ona se tada strostruko vraća nazad. Tako je i Marija osjetila pravu ljubav tek onda kada je bez interesa darovala sebe u njegovanju i pomoći bolesnom Antunu koji joj je tada bio bezgranično zahvalan.

Kao mnogi Hrvati i Hrvatice i oni se nadaju da će jednoga dana otići u voljenu domovinu Hrvatsku i tamo uživati teško stečenu njemačku mirovinu.  No, kad će doći vrijeme povratka – sam Bog zna.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo