Film “Nikica Tanja Amerika”

Film “Nikica Tanja Amerika”
je snimljen Super 8 kamerom.
Snimio ga je Dr Nikola Majnarić.

Film je snimljen 1981 godine.

Digitaliziran je 2018 godine.

Film prikazuje putovanja Nikole Majnarića i njegove supruge Tatjane

Putovali su iz Zagreba za Toronto zatim Ann Arbor, Chicago, San Francisco, Los Angeles, Disneyland i Cleveland.

Nikola Majnarić (Varaždin, 25. listopada 1929. – Varaždin, 15. studenog 2015.) – hrvatski liječnik, ortoped, specijalni kirurg, primarijus i profesor.

Rani život i obrazovanje

Rodio se u Varaždinu u obitelji dr. Romana Majnarića i Grete Majnarić. Pohađao je osnovnu školu „Kraljica Marija“ u Varaždinu. Nakon završetka srednje škole upisuje Medicinski fakultet u Zagrebu. Diplomirao je 1955 godine. Odlazi na odsluženje vojnog roka u Beograd. Vraća se nakon toga u Varaždin.

Karijera

Odlazi u Beč i tamo boravi od 5. lipnja do 9. kolovoza 1958. Zatim odlazi u Pariz i tamo je od 10. kolovoza do 13. kolovoza 1958. godine, a 1959. odlazi u New York. Zapošljava se kao liječnik u bolnici „Orange“ u Newarku i tamo radi do kraja 1961. godine.

Nakon toga 1962. godine odlazi u Charlotte, Sjeverna Karolina. U lipnju 1962. odlazi u Kent, Connecticut.

U New York se vraća 1963 godine. U New Yorku susreće umjetnika Salvadora Dalija i glumca Melvyna Douglasa, koji je glumio u filmu Ninočka s Gretom Garbo. Krajem 1963. godine vraća se u Varaždin.

1964. godine odlazi u Celje u Sloveniji. U Celju živi i radi u bolnici od 1964. do 1969. godine. 1969. godine u Celju dodijeljen mu je naziv Primarijus. Vraća se u Varaždin. Zapošljava se na varaždinskoj ortopediji. 1972 godine ženi se Tatjanom Radonjić, nastavnicom klavira i s njom ima dva sina.

Nikola Majnarić zaposlen kao liječnik u bolnici „Orange“ u Newarku 1961 godine.

1978. godine odlazi u Kyoto u Japanu na „Sicott“ – Svjetski kongres ortopeda. Tom prilikom još posjećuje: Tokio, Osaku, Hong Kong, Bangkok, New Delhi, Taj Mahal i Rajastan. Kao liječnik radio je još povremeno kao ispomoć u bolnicama u Rovinju, Lovranu i Böblingenu.

Prije odlaska u mirovinu radio je još četiri godine na Medicinskoj školi u Varaždinu kao profesor anatomije.

Godine 1986. godine s mlađim sinom odlazi na tri mjeseca u Sjevernu Ameriku. Obišli su autobusom „Greyhound“: Detroit, Nijagarine slapove, Ann Arbor, Chicago, Los Angeles, Hollywood, Flagstaff, Gallup, Cherryville, Washington D.C. i New York. Proveli su tom prilikom neko vrijeme kod spisateljice, ekologinje i fotografkinje Anne LaBastille.

Strast su mu bila putovanja. Omiljene destinacije su mu bile: Njemačka, Švicarska, Nizozemska, Australija dva puta, Sjeverna Amerika više od desetak puta, Brazil, Tunis, Ravna gora, Pokojec, Dobrna u Sloveniji, Šolta, Crikvenica, otok Rivanj kod Zadra.

Osnivatelj je prvih samostalnih ortopedskih odjela, prvo tijekom rada u bolnici u Celju, a zatim i u bolnici u rodnom Varaždinu. Radio je i kao brodski liječnik, obišao je tom prilikom cijeli Mediteran, te plovio brodom preko Atlanskog oceana do Brazila, Argentine, Jamajke i Haitija. Govorio je pet stranih jezika. Bio je suradnik časopisa “Priroda”.

Bio je član Matice Hrvatske, Hrvatskog planinarskog saveza, Hrvatskog lovačkog saveza, Hrvatske stranke prava i Hrvatskog kinološkog saveza.

Nagrade

Dobio je javno priznanje i plaketu Grada Varaždina za postignuća na području kulture.

Dobio je diplomu Ortopeda Jugoslavije.

Nikola Majnarić imao je brata Juricu koji je živio i radio u SAD-.u.

George Majnarich (Jurica Majnarić) (Varaždin, 15. travnja 1928. – Pontiac, Michigan, 27. svibnja 1962.) – hrvatski liječnik, član Hrvatske akademije Amerike

Rođen je 15. travnja 1928. u Varaždinu. U Senju je pohađao srednju školu, a 1942. godine ušao je u Zastavničku školu u Zagrebu. Na kraju Drugog svjetskog rata, kada su Titovi komunisti dolazili na vlast, Majnarich je otišao u Italiju. Bez sredstava, ali posjedujući snažnu odlučnost, odlučio je studirati medicinu i primljen je na Medicinski fakultet Sveučilišta u Padovi. Došao je u Sjedinjene Američke Države 1951. i radio nekoliko mjeseci kao strojar. Nakon što je uštedio nešto novca, vratio se u Italiju i završio svoje medicinske studije na Sveučilištu u Napulju. Nakon toga oženio se s Irmgard Ruemling, izbjeglicom iz Istočne Njemačke. Živjeli su jednu godinu u Rimu, a potom se odselili u Sjedinjene Američke Države. Dr. Majnarich radio je kao liječnik u bolnicama u Chicagu, Milwaukeeju i East Orangeu, New Jersey. Također je proveo dvije godine kao liječnik mornarice na Tihom oceanu tijekom Korejskog rata.

Majnarich se specijalizirao za kirurgiju i pridonio svojim radom časopisima: »Journal of International College of Surgeons«, »Kirurgija«, »Anali kirurgije«, »Američki časopis za urologiju«, »American Journal of Gastrenterology« te »Američki časopis za kirurgiju« i časopis abdominalne kirurgije.

George Majnarich M.D., član Hrvatske akademije Amerike, poginuo je u automobilskoj nesreći u Michiganu 27. svibnja 1962. godine.

U vrijeme svoje tragične smrti, Majnarich je boravio u gradu Pontiacu u Michigan. U SAD-u je ostala njegova supruga Irmgard; njegova kći Dagmar – Dee Dee i sin Roman – Romy, a u Varaždinu, njegovi roditelji Greta Majnarić i dr. Roman Majnarić te njegov brat, dr. Nikola Majnarić.

Nagrade i priznanja

Na Međunarodnom kongresu kirurga, održanome u Chicagu 1961. godine, Majnarichev je rad pod nazivom “Kirurško liječenje karcinoma arterijske bolesti i angine pektoris” dobio prvu nagradu.

Majnarich se posebno istaknuo u području abdominalne kirurgije. Kongres abdominalnih kirurga, održan u Chicagu 1962. godine, dodijelio mu je zlatnu medalju.

Hobi mu je bilo slikarstvo.

U filmu se pojavljuje njegova supruga Irmgard; njegova kći Dagmar – Dee Dee i sin Roman – Romy.

Na sredini filma se vide Dr. Ivica Smolić i njegova supruga Janja. Tu je i fotograf Vladimir Novak koji je radio za Ronalda Reagana.. te na kraju filma Joseph Bombelles i njegova supruga Nina

Joseph Bombelles

Životopis

Rodio se je u Zagrebu 1930. godine, kao nezakonito dijete. Otac Josip, diplomat (po nekim izvorima slobodni zidar, a prema Bogdanu Krizmanu doušnik jugoslavenskog princa Pavla), imao je i englesko državljanstvo, jer je to imao pravo kao potomak aristokrata Henryja-Francoisa Bombellesa i bio je višestruki obavještajac. Smaknut je u sabirnom logoru u Jasenovcu; drugi izvori navode da je smaknut u Staroj Gradišci)  jer je pao u nemilost Ciana i poglavnika Pavelića, premda je posredovao u kontaktu (23. siječnja 1940.) Ciana i Pavelića u stvaranju plana o podizanju ustanka i uz pomoć Italije odcjepljenja od Beograda. Otac mu se je zanosio da će ući buduću hrvatsku vladu i biti ministar financija. Političke su se okolnosti okrenule, Italija odustaje od planova s Pavelićem. Pavelić već svibnja 1940. daje do znanja da je Cianu da zna da je Josip Bombelles plaćenik Beograda, “te da će na sebi osjetiti nemilosrdnost ustaškog zakona”. Prijetnje Bombellesovu ocu su se ostvarile. Iste 1940. godine na Gupčevoj zvijezdi ustaše su izveli neuspješni atentat na Bombellesova oca. Atentatori su bili Božidar Cerovski i Viktor Tomić, članovi tajne organizacije Matija Gubec. Bombellesov otac je proglašenje NDH dočekao u Zagrebu. Odmah po dolasku ustaša na vlast, Bombellesov otac uhićen je u Zagrebu, zatvoren u logoru u Staroj Gradišci gdje je ubijen ožujka 1942. godine.Joseph i mati su preživjeli rat, no jugokomunistički režim im je nacionalizacijom oduzeo obiteljska imanja koja su bili prisiljeni napustiti. Od 1945. je bio pomagao Krunoslavu Draganoviću u prikupljanju iskaza svjedoka o bleiburškom pokolju.

U Zagrebu je studirao pravo. Nije se slagao s jugokomunističkim režimom.Kad je završio studij 1952., kratko je radio kao pripravnik na sudu. Već 1954. godine otišao je u SAD. Iste je godine završio Akademiju međunarodnog prava u Haagu, odakle je otišao u Njemačku gdje je dobio politički azil, a ondje mu se pridružila zaručnica Georgina Nina Lolich s kojom se oženio u Münchenu 1955. godine.  U SAD živi od 1956. godine. Susretao je brojne hrvatske iseljenike. U početku je radio sa strojevima. Poslije je do ranih 1960-ih predavao je na bivšem Caseovom Institutu za tehnologiju njemački i ruski studentima inženjerstva, budući da je veći dio svjetske literature bio na tim jezicima. Dok je predavao na Caseu, odlučio je studirati ekonomiju, obrazloživši to time što je htio znati zašto su neki narodi bogati a drugi siromašni. Bio je Fulbrightov stipendist.

Njegov stručni interes bili su međunarodno pravo i ekonomski razvitak Istočne Europe. U SAD je predavao na sveučilištu John Carroll u Clevelandu, u Ohiju.

Akademske je naslove (Master’s i Ph.D.) stekao na sveučilištu Case Western Reserve. Teza za njegov doktora bila je “Economic Development of Communist Yugoslavia”. Na sveučilištu John Carroll predavao je od 1968. do odlaska u mirovinu 1998. godine.

Čim je došao u SAD radio je na organiziranju Hrvata i u organizacijama američkih Hrvata. Listopada 1960. John Ivan Prcela sazvao je u kući Ivana Džebe sjednicu istaknutih hrvatskih intelektualaca, na kojoj su bili Bombelles, Dragutin Kamber, Rudolf Hrašćanec, Jure Prpić, Steven W. Skertić, na kojoj je osnovan Odbor za istraživanje bleiburške tragedije.  Stanko Guldescu zajedno sa skupinom hrvatskih autora napisao je knjigu o bleiburškoj tragediji Operation Slaughterhouse koja je postigla znatan odjek u znanstvenoj zajednici. Vrhunac znanstvenog odjeka te knjige bio je Simpozij o bleiburškoj tragediji koji je održan u Clevelandu početkom lipnja 1963. godine, na kojem su nastupila četvorica američkih profesora (Guldescu, O’Connor, McAdams i Skertić) i petorica profesora rodom Hrvata (Bombelles, Duraković, Omrčanin, Prpić i Prcela). U novom izdanju te knjige objavljena je Rezolucija, a u pogovoru su reakcije State Departmenta na tu knjigu.

U Clevelandu je Bombelles radio na osnivanju Američko-hrvatskog društva, kojem je predsjedavao u dvama navratima, od 1963. do 1965. godine, te od 1972. do 1986. godine. Zajedno s dr.sc. Jurom Prpićem (1977.)1978. je godine osnovao Udruženje za hrvatske studije (Association for Croatian Studies) koje se uskoro priključilo velikom udruženju, Udruženju za slavenske studije (American Association for Advancement of Slavic Studies), zbog čega su stekli pravo raspravljati o Hrvatskoj i Hrvatima na predavanjima u sklopu godišnjih konferencija tog društva. Gosti predavači bili su brojni uglednici iz domovine Hrvatske, kao što su Franjo Tuđman, Ivan Supek, Savka Dabčević-Kučar, mons. Vladimir Stanković i ini. Tom je organizacijom predsjedavao od od 1978. do 1986. godine, te od 1991. do 1999. godine.

Proglašen je za professora emeritusa ekonomije na matičnom sveučilištu John Carroll.

Život je posvetio dvjema velikim stvarima: obrazovanju mladih te napredku gospodarske i političke slobode njegove domovine Hrvatske, za čiju je neovisnost živio. U Hrvatsku se prvi put vratio tek kad se Hrvatska osamostalila. Često je putovao u Hrvatsku, da bi pomogao svojim znanjem tranziciji hrvatskog društva u demokratsko društvo s tržišnim gospodarstvom,[4] [4]a nove naraštaje u Hrvatskoj obrazovati u razumijevanju i cijenjenju slobode, demokracije, slobodnog poduzetništva i dobre radne etike.

Uložio je mnogo napora u promociju suvremene znanosti u Hrvatsku i promociji Hrvatske u svijetu, pa su desetci mladih hrvatskih studenata završili studije u SAD-u, u SAD-u su na specijalizaciji bili brojni mladi znanstvenici, posljedica čega je bila da su američki, politički i društveni krugovi dobili su drukčiju u bolju sliku o Hrvatima,[6] nasuprot negativne slike koja je širena o Hrvatskoj i Hrvatima, osobito nakon drugog svjetskog rata.

Bio je jedna od ključnih osoba ZŠEM-a. S dekanom Đurom Njavrom radio je na osnivanju ZŠEM-a 1994. godine. Osnovana je temeljem programa Sveučilišta John Caroll i Sveučilišta Michigan prilagođena hrvatskim uvjetima. Na tom se projektu mnogo angažirao, mnogo je strepio nad njime, pa je više puta tijekom godine običavao doći u Zagreb za se uvjeriti da se stvari razvijaju kako treba.

Bio je članom AMAC Midwesta.[10]

Umro je 2011. godine. Iza sebe ostavio je suprugu, dvoje sinova i četvero unuka.

Nagrade i priznanja

U Americi je dobio brojna priznanja za svoj nesebičan akademski i javni rad. Za svoju predanost predavanju dobio je nagradu Distinguished Faculty Award 1992. godine. U Hrvatskoj ga je 1996. godine predsjednik Franjo Tuđman odlikovao Redom hrvatskog pletera za doprinos i rad na očuvanju identiteta i afirmaciji Hrvatske te doprinosa hrvatsko američkoj suradnji.

Vezano

http://hrvatskonebo.com/hrvatskonebo/2018/08/24/dr-nikica-majnaric-da-se-ne-zaboravi-svjedocanstvo/

Hrvatsko nebo