Kristijan Krkač: PROSVJED U VUKOVARU

U demokraciji svatko, bilo kada, bilo gdje i s obzirom na bilo što ima pravo na prosvjed pa tako i organizatori prosvjeda u Vukovaru 13. 10. 2018. u 14:00 sati. Nasuprot tome, svima koji ga stranačkim, pravnim i gospodarskim sredstvima spriječavaju treba reći kako su najgori zamislivi protudemokrati kojima bi bilo razumno doživotno zabraniti bavljenje politikom, radom u javnim službama i za državne kompanije. Uvijek im preostaju blagodati sjevernokorejskog slobodnog poduzetništva i liberalne demokracije.

Ako pokušaji spriječavanja, koji su konstantno na djelu i bit će sljedećih 13 dana dovode do toga da se prosvjednici trebaju opravdavati kako je prosvjed apolitičan što i čine u ime stranačke stege, hinjene ljubavi prema velikom vođi ili neke druge bedastoće, onda je vrag zel šalu, jer ne samo da su 99% prosvjeda između ostalog i politički, nego većina njih ne mogu uopće biti prosvjedima ako nisu i politički.

Kakvoćom on ostaje prosvjed, iako ga se u ovom slučaju kao prosvjed protiv neprocesuiranja ratnih zločina medijski transakcidentira u komemoraciju što nije, jer mu sadržaj nije žal nego srdžba, krik i bijes. I kolikoćom ga se nastoji smanjiti na irelevantnim veličinu. Prosvjed jednoga i prosvjed 10.000 jednako su relevantni. Svakom je prosvjedu jedan prosvjednik nužan i dovoljan, a oni kojima je veličina presudna metaforički su zapeli s osjećajem manje vrijednosti u 7. razredu, u WC-u s trokutom u ruci prislonjenim uz… Drugim i ljepšim riječima: „Tražio sam među njima nekoga da podigne zidine i stane na proboje preda me u obranu zemlje, da je ne zatrem, i ne nađoh nikoga.“ (Ez 22:30).

(Fotografija: Sandra Sabljak Gojani. Fala.)

P.S.

Sve ovdje rečeno je ovdje jer je drugotno u odnosu na pravo, sadržaj i svrhu prosvjeda pa se čini neprimjerenim o tome čak i pisati u tijelu teksta koji se bavi obranom prava na prosvjed i poticanjem na prosvjedovanje kao elementarnim demokratskim pravom. No s obzirom kako se ovdje spominjane teme povezuju s prosvjednom nastojim ih u post scriptumu raskrinkati i odbaciti kao minorne, nevažne i tipično hrvatski trećerazredne.

Pitanje „Tko stoji iza prosvjeda i zašto?“ možda bi bilo važno da nema pitanja koje postavlja sam prosvjed „Tko stoji iza neprocesuiranja ratnih zločina i zašto?“ koje pak prethodno pitanje čini licemjernim, uvredljivim, politikantskim i vlastodržačkim. Naravski da netko stoji iza prosvjeda. Točno oni koji su prosvjed prijavili nadležnima. „Tko stoji iza njih?“ može pitati samo glupan nesposoban odgovoriti na implicitno pitanje „Tko stoji iza njega i zašto?“ kao postavljača pitanja „Tko stoji iza njih?“.

Vlast je direktno i indirektno uspjela ne samo potaknuti izjavu kako je prosvjed apolitičan, ne samo kako je ona sama predivna, nego čak i javna otkazivanja dolaska na prosvjed. Time se samo na prvi pogled odbija sudjelovanje u navodno politiziranom prosvjedu i samo osobito naivan u to može vjerovati dok se zaista ispovjeda vjera u velikog vođu. Prosvjedovanje je izjednačeno s vođom. Tko prosvjeduje ne voli ga, a tko ne prosvjeduje voli ga.

Mediji su odradili svoj dio posla (sve središnje novine i portali; čast iznimkama). Pitanje „Zašto zločinci nisu procesuirani 27 godina?“ potisnuto je u ime pitanja „Zašto se baš nakon 27 godina prosvjeduje?“. Treba imati osobitog interesa spojenog s ispranim mozgom kako bi se povjerovalo u ovu manipulaciju koja je izdašno neposredno i posredno podržana (novcem, moći, utjecajem ili kako vam drago), a samo zrno zdravog razuma kako bi se shvatilo da je doslovno svaki trenutak pogodan za prosvjed, pa tako i 13. 10. 2018. godine.

Uz zdrav razum žličica kalkulacije nije na odmet. Svatko tko se pojavi na prosvjedu u Vukovaru a tko obnaša službu zastupnika ne treba se nadati ugodnim posljedicama, jer sve će se svesti na zbrajanje ručica po saboru, županijama, općinama i gradovima. Račun je jasan. Očuvati većinu pod svaku cijenu, čak i pod uvjetom koaliranja s onim koji je nesposoban javno odgovoriti „Da.“ na pitanje „Šteti li Hrvatskoj njezino izjednačavanje s nacističkom Njemačkom ili ne?“.

To da se prosvjedom „Ide na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina, i davati povoda onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu…“ prije svega je iracionalno. Naime izgovoritelj te tvrdnje nije pojasnio što mu znače riječi „u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina“. Koju je posluku želio porati? Da je zločin manji jer je prošlo 27 godina? Možda nestane u sljedećih 27 godina? Kako je nemoguće procesuirati ga? Izraz „davati povoda“ treba svakako dokazati za što spomenuti nije ponudio čak ni indiciju ili slutnju.

Vrhunac izjave su riječi „onima kojima je interes srušiti parlamentarnu većinu“. Povezivati prosvjed na način da ga se proglašava „davanjem povoda“ s rušiteljima većine jest upravo ono što prosvjedu i prigovara, tj. politizacija zločina koje nije procesuirao njegov HDZ 19 od 27 godina od počinjenja. Što se rušenja tiče to je svačije pravo svim demokratskim sredstvima. Svakog saborskog zastupnika, svakog državljanina RH s pravom glasa, svake stranke vladajuće koalicije ili oporbe. Ako tkogod ima konkluzivne argumente u prilog tome kako je većina loša, onda ima političku dužnost rušiti ju. Prošlo je totalitarno vrijeme proglašavanja državnim neprijateljem protivnika vlasti, a nadajmo se nadolasku vremena proglašavanja takvih herojima demokracije i držanja istih na dlanu kao kapi vode.

Izjave o manipulaciji i nepravovremenosti prosvjeda krajnje su sulude. Naime, vrijeme HDZ-ovog koaliranja s Pupovcem i „manjincima“ nije pravo vrijeme jer se koalicija može razvrgnuti pa treba biti oprezan što HDZ i jest. Primjerice, Onaj Koji Može Što Hoće ili Onaj Kojem Nitko Neće rabi izraze određen problem i jedno ozračje i time se jasno ne želi zamjeriti koalicijskom partneru. Ministar branitelja ide tako daleko da gađanje hranom izjednačava sa stradanjem i patnjom itd. Na pitanje „Je li vrijeme trajanja koalicije HDZ-a i „manjinaca“ važnije vrijeme od vremena daljnjeg neprocesuiranja ratnih zločina?“ HDZ odgovara „Da.“. No, činjenični odgovor glasi „Ne.“ jer za 27 godina malo će se ljudi sjećati čak i imena današnjeg Predsjednika Vlade RH, ali i dalje će biti žive žrtve zločina koji vjerojatno neće biti procesuiran u ime neke nove, bolje i stabilnije koalicije.

Zaoštrimo do kraja. Sjetimo se kako je sadašnjem Predsjedniku Vlade RH bezgriješan prvi Predsjednik RH postupao po ovom pitanju, svih događaja u međuvremenu pa do nedavnih tijekom kojih HDZ nije uspio samostalno oblikovati saborsku većinu i koalirati sa svime što može podići ruku. Početak poteškoće je unutarnja poteškoća jedne stranke koja se podiže na pijedestal nacionalne ali koju zdrav razum ni pod kojim uvjetima ne može postaviti na istu ravan s poteškoćom koju ima ma i jedna žrtva zločina koja 27 godina živi bez da je zločin procesuiran a nerijetko i na par stotina metara od vjerojatnog počinitelja.

Ako je netko ispolitizirao nacionalnu i državničku scenu svojim vlastitim unutarstranačkim propustima i time ucjenjuje naciju, onda je to HDZ, a ono što gledamo su posljedice HDZ-ove nesposobnosti nošenja sam samom sobom. Zašto bismo to trebali trpjeti? Nema razloga. Da sutra s političkog lica Hrvatske zauvijek nestanu i SDP i HDZ (a na dobrom su putu) vjerojatno bi mnogi za tim žalili u ime gubitka izvora zarade, ali naciji bi laknulo, jer ovakva kolikoća ispodprosječnosti postaje nakaradna i komična, a pod njezino krilo gurati žrtvu koja je u svakom smislu natprosječna i nikad procesuiran zločin tragično je ne samo za stranku nego i za sve njezine članove koji to ponaosob čine.

Kristijan Krkač/À Propos/https://kristiankrkac.wordpress.com/Hrvatsko nebo