Češka beseda

Pitanje ilegalnih migracija oštro je podijelilo europske čelnike i države, a u moru „bombastičnih“ izjava posebno se istaknuo češki predsjednik vlade Andrej Babiš, koji je odlučno poručio da njegova država neće primiti niti jednog migranta: „Zašto bismo ih trebali primiti? Imamo siročad koju trebamo pripremiti za život i ovdje u našoj državi“, rekao je Babiš, inače drugi najbogatiji Čeh. Istaknuo je kako Češka pokazuje solidarnost kroz financijsku i medicinsku pomoć koju izravno šalje u Siriju i druga krizna žarišta. (narod. hr, 15.9.)

Zagovornici migracija iz lijevo-liberalnih krugova često optužuju protivnike politike „otvorenih vrata“ za nedostatak humanosti, empatije i solidarnosti; međutim, kako se vidi iz gornje izjave, da bi se pomoglo stradalnicima nije nužno njihovo premještanje u Europu. Pomoć se može pružiti i u sabirnim centrima diljem Afrike i Azije, a u prilog takvom rješenju govori i zdrav razum. Zbrinjavanje prognanika u, primjerice, sjevernoj Africi neusporedivo je jeftinije od njihovog naseljavanja po Europi, a time se izbjegavaju i rizici (ilegalnog) prelaska preko Sredozemlja koji odnose tisuće života. U slučaju da EU prihvati takav model rješavanja migrantske krize jedini gubitnici bili bi bande krijumčara ljudi i s njima povezane nevladine udruge.

Discipliniranje neposlušnih država

No, čini se da je nekim „starim“ članicama Unije i briselskoj birokraciji od pomaganja nesretnicima puno važniji cilj discipliniranje neposlušnih država. Premijer Babiš tim je povodom izjavio: „Ne sviđa mi se ideja da Europska komisija djeluje protiv Poljske i Mađarske“, upitavši se ne očekuje li slična sudbina jednog dana i Češku. Kritika nisu pošteđene ni velike zemlje poput Italije, čiji je ministar Matteo Salvini na drske uvrede europskog povjerenika Moscovicija, inače Francuza, duhovito odgovorio: „On bi trebao oprati usta prije nego što vrijeđa Italiju, Talijane i njihovu legitimnu vladu.“

Pritom se još jednom obrušio na Francusku, matičnu zemlju Moscovicija, rekavši da se osvrne na vlastita djela, poput bombardiranja Libije, umjesto da prosuđuju talijansku politiku prema imigraciji. (tribun.hr, 14.9.) Gdje je u svemu tome Hrvatska?

Hotspot

Od naših političara nitko ne očekuje da pokazuju mišiće (koje ionako nemaju), ali bi promišljena politika, po uzoru na Sloveniju, zasigurno dala bolje rezultate od dosadašnje. Hrvatska je prešutno pristala na nezahvalnu ulogu „hot-spota“ u koji zapadnije zemlje (Slovenija, Austrija, Njemačka) neumorno šalju migrante kojima je odbijen zahtjev za azil, a sve pod izlikom da je Hrvatska (a ne Grčka?!) prva zemlja primitka. Da stvar bude gora, i sami migranti nanjušili su da im je najbolja šansa za prolazak na Zapad putovanje preko Bosne i Hrvatske. U Bihaću i Velikoj Kladuši već se mjesecima gomilaju tisuće izbjeglica koji svakodnevno pokušavaju ući u Hrvatsku, a naša policija izvrgnuta je žestokim kritikama zbog navodne brutalnosti i prisilnog povratka azilanata u BiH. (Zanimljivo, ne-djelovanje bosanske policije u pograničnoj zoni nitko ne preispituje?) – Ali, ti ljudi ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, njihov je cilj bogata Njemačka“, uvjeravaju nas aktivisti nevladinih udruga, zanemarujući dosadašnje iskustvo koje govori da će svi problematični tipovikoji na Zapadu ne uspiju dobiti dozvolu boravka biti vraćeni u Hrvatsku kao prvu sigurnu zemlju. U takvim okolnostima kao jedino razumno rješenje nameće se žilet-žica, koju bi trebalo pomaknuti sa slovensko-hrvatske na hrvatsko-bosansku granicu. Već sama najava takvog poteza bila bi dovoljna da urazumi bahate prekogranične susjede, a vjerojatno bi utjecala i na promjenu migrantskih puteva. Što još može učiniti Hrvatska da zaštiti sebe i osvjetla obraz?

Liječenje i oporavak u Hrvatskoj?

Jedan od brojnih načina pomoći je liječenje i oporavak ranjenika iz ratom zahvaćenih država u Hrvatskoj. Naši liječnici stekli su u Domovinskom ratu golemo iskustvo koje bi danas mogli korisno primijeniti u liječenju Sirijaca, Ukrajinaca, Iračana, Afganistanaca i ostalih stradalnika, naravno, pod uvjetom da troškove snosi EU, a ne HZZO. Budući da su troškovi liječenja u Hrvatskoj višestruko manji nego u zapadnoj Europi, ta bi vrsta medicinske pomoći bila naš najbolji doprinos ratom napaćenim narodima. Pacijenti bi se nakon operacije i rehabilitacije vratili u svoje zemlje pa tako ni na koji način ne bi opterećivali hrvatsko društvo i stvarali probleme.

No, što je s tezom da ostarjeloj Europi trebaju mladi doseljenici koji će nadoknaditi nedostatak radne snage?! Činjenica je da zbog masovnog iseljavanja i Hrvatska sve teže podnosi nedostatak radnika, ponajviše u zdravstvu i građevinarstvu, pa mnogi rješenje vide u uvozu deficitarne radne snage. Problem je u tome što i druge ratom razrušene države (poput Sirije) također trebaju liječnike, medicinske sestre, zidare, tesare, stolare, armirače… Ako ih Europljani prihvate i zaposle tko će obnavljati Siriju?

Europa pripada Europljanima

Jedan od najvećih moralnih autoriteta današnjice, tibetanski vjerski vođa Dalaj Lama, gostujući u Švedskoj izjavio je (na užas multikulturalista!) da Europa pripada Europljanima, te da bi izbjeglice trebale ponovno izgraditi države iz kojih dolaze. Može li se tome išta prigovoriti? Sadašnja europska politika oduzimanja kvalitetne radne snage siromašnijim zemljama duboko je nepravedna i nemoralna, a takvi su i oni koji se za nju zalažu. Hrvati su to bolno osjetili na vlastitoj koži; od pristupanja Uniji zemlja nam se ubrzano prazni, a u Bruxellesu to nikoga ne uznemiruje.

Kakva je to europska solidarnost kad siromašna Hrvatska besplatno školuje doktore za bogatu Njemačku?

Dinko Pejčinović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo