PRIČE IZ DIJASPORE KATICE KIŠ: Otišla je Janja

Dugo godina poznavala sam Janju rodom iz Bosanske Posavine, koja je došla u Njemačku davne 1972. godine. Najprije je radila kao spremačica u samostanu Maria Laach koji su vodili Benediktinci. Brzo je naučila njemački jezik onoliko koliko joj je bilo potrebno za posao spremačice u hotelu. Tu je radilo i nekoliko Hrvatica s kojma se Janja dobro slagala i bila u dobrom prijateljstvu. Posao je bio težak i naporan, jer uvijek kad je trebalo uskočiti prekovremeno, naše žene morale su to učiniti, za razliku od Njemica koje nisu stanovale u kući.

Nakon 10 godina napornog rada, štednje novca za sutra, Janja se zaželjela svoje braće i sestara Hrvata i Hrvatica, zaželjela se čuti sv. Misu na hrvatskom jeziku, jer njemački nije potpuno razumjela. Tako je od naših časnih sestara saznala za Mainz i Priester seminar u kojemu su studirali Nijemci teologiju, te je bilo potrebno spremačica. Ovdje je bilo i naših časnih sestara koje su služile i kuhale hranu za studente. Tako se Janja odlučila prijeći u Mainz. Ovdje sam ju i upoznala, te sam rado boravila u njezinom društvu, jer je bila pričljiva i zabavna. Voljela je društvo, ljude, iako naivna, bila je dobrog srca. Godine su prolazile, a jedna sestra u domovini joj se razboljela od opake bolesti raka pluća. Ona je imala kćerku Klaudiju te, shvativši da joj je ostalo još malo vremena, zavapi pred Janjom:

„Što će biti s Klaudijom kad ja umrem? Janjo, molim te usvoji moju kćer da ne bude siroče i sama na ovom svijetu.“

Janja, kako je bila dobrog srca, nije mogla uskratiti ovu sestrinu molbu na samrti. Usvojila je Klaudiju i pomogla joj da završi srednju medicinsku školu. Nakon burnog djevojaštva Klaudija se ipak dobro udala za jednog poštenog, radišnog čovjeka, te živi danas u Zagrebu u sretnom braku sa dvoje djece.

Janja se ubrzo razboljela, jer je posao spremačice bio sve teži i teži. Operirala je kičmu, te više nije mogla raditi kao spremačica. Dobivala je godinama socijalnu pomoć, koja je bila samo za siromašno preživljavanje, sve do umirovljenja.

U svom malom stanu uživala je teško stečenu mirovinu i štedjela kao i uvijek na svemu i svačemu. Nedugo potom zdravlje joj se počelo pogoršavati. Počela je zaboravljati – od bolesti demencije. Bolest demencija je jedna vrsta psihološkog syndroma kada moždane ćelije obole i zdrav razum se gubi. Svakim danom bilo je gore. Na kraju više nije znala niti gdje se nalazi – u Njemačkoj ili Hrvatskoj. A o izgubljenim stvarima da i ne govorim. Gubila je sve stvari: ključeve, novac, dokumente, lijekove, pokućstvo… U zadnje vrijemem više nije niti kuhala hranu, te sam ju na to upozorila:

„Janjo, ti više nisi u stanju brinuti se o sebi. Više ne možeš sebi niti skuhati hranu.“

Kao iz topa mi je odgovorila:

„Pa što onda. Ni Nijemci ne kuhaju, pa opet žive.“

Srdačno sam se na te riječi nasmijala. Znači ipak, da joj mozak na momente radi.
Kad god sam ju nazvala telefonom rekla mi je:

„Ja sam gladna.“

Jedna Hrvatica Kata, ponekad bi joj nešto skuhala i donijela. Jednom sam ju zvala na ručak, ali ona više nije znala doći u moj stan, iako je tu bila mnogo puta. Morala sam otići po nju.

To zaboravljanje već je počelo prije 5 godina kad smo putovale autobusom za domovinu. Vozne karte u Putničkoj agenciji Touringu smo kupile u srijedu, jer u petak trebamo putovati. Ja za Osijek, a Janja za Županju. U četvrtak sam ju nazvala i ona mi reče:

„Ja ne znam gdje mi je vozna karta.“

Znala sam odmah da će biti belaja. Rekla sam joj da odmah dolazim potražiti kartu. Tražila sam oko 3 sata, ali karte nigdje. Nazvala sam Touring i objasnila stvar, da je Janja bolesna i negdje je zametnula kartu. Rekli su mi da dođemo u ured da će nam napraviti kopiju karte – besplatno.

U petak nas je susjed Vladimir odvezao na autobusnu stanicu u Frankfurt. Janja me potom upita:

„Da li mi sad idemo u Njemačku?“

Začuđeno sam ju pogledala i odgovorila:

„Ne, mi smo sada u Njemačkoj, a ti ideš bratu u Županju“.

Ogovor je bio:

„A, šta ću ja kod brata u Županji?“

Nisam znala što da joj odgovorim. Susjeda Đurđa zabrinuto reče:

„Ona više nije sposobna sama putovati“.

Potom smo zamolile njezne suputnice i vozača autobusa da malo pripaze na nju, jer se gubi te može ostati na nekoj benzinskoj postaji, kad budu pravili pauzu. Tako je ipak Janja sretno stigala u Županju.

Slijedećih godina išla je malim autobusom koji su vozili naši ljudi. No, ove godine susjeda Kata je išla s njom, jer ju ovi vozači nisu htjeli voziti samu. Kad sam bila u domovini, javila sam joj bratu Adamu, da Janja više ne može živjeti sama u Njemačkoj. Odlučio je da dođe s Janjom u Mainz, te da otkaže njezin stan, telefon, struju i sredi dostavu Janjine mirovine u domovinu.

Kolegica Marija je na to rekla:

„Ne, nije trebao dovesti Janju u Njemačku, jer kad ona ovdje dođe, više se neće htjeti vratiti u domovinu.“

Kao da je znala što će Janja učiniti.

Kako Adam nije znao baš njemački, odlučila sam da mu pomognem oko papirologije. Došli smo u banku gdje je Janja imala račun i napravili stalni ugovor da joj mirovina ide mjesečno u domovinu. Malo se šef odjela bunio te rekao:

„Najbolje bi bilo da mirovinsko odjeljenje šalje mirovinu u Hrvatsku.“

Na to sam ustvrdila:

„Onda joj propada mirovina iz poduzeća – crkve, jer oni ne šalju mirovinu u strane zemlje.“

Janja je potpisala ugovor i na to reče:

„Ja se još ne želim vratiti, ne želim napustiti Njemačku dok malo ne ozdravim i dok se ne odmorim.“

Ostali smo bez teksta. Službenica banke ostavila je ugovor na stranu, dok se Janja ne predomisli.

Na to brat Adam reče:

„Ja poštujem sestro tvoju odluku, pa ako hoćeš ostati u Njemačkoj – ti slobodno ostani.“

Ostao je par dana u Mainzu, te shvatio i vidio da Janja zaista ne može više biti sama, jer je bolesna i ne može se više sama brinuti o sebi. Ona nije znala niti kada je došla iz domovine, niti da ju je brat dovezao.

Kad su bili kod mene na ručku, upita me Adam:

„Što to ima u Njemačkoj tako lijepo i privlačno, kad Janja ne želi otići odavde?“

U šali sam odgovorila:

„Možda je zaljubljena u nekog, pa ga ne želi ostaviti.“

„Ma, neka voli koga hoće, samo ne Sirijca – muslimana, već nekog kršćanina, “ odgovori Adam.

U nedjelju poslije sv. Mise rekao mi je u povjerenju:

„Odvesti ću Janju nazad kod Klaudije u Zagreb, kako bi vidjela njenu djecu. Spakovane stvari stavit ću u automobil, bez njezinog znanja, tako da Janja i ne shvati da se vraćamo. Ta, ona će to ionako do Frankfurta zaboraviti“.

Tako ju je brat Adam odvezao u domovinu.

Nakon 6 mjeseci boravka u Posavini, gdje posjeduje lijepu kuću, trebala je Janja doći još jednom u Mainz, kako bi podigla novac s banke i potpisala neke važne dokumente u svezi stana kojeg smo ja i jedna kolegica pismeno otkazale. Brat Adam ju je opet dovezao u lijepom mercedesu tako da nisu imali problema s putovanjem.

U roku dva dana sve je bilo riješeno. Pozvala sam ih kao i obično na ručak i malo razgovarali. Janja se dobro oporavila, jer se nećakinja Ana brine za nju. Dvori ju i kuha joj hranu kao i sebi. U razgovoru reče Janja:

„Ja sada idem u Njemačku“.

Nije niti znala da se momentalno nalazi u Mainzu, u Njemačkoj. Kad smo pošli u njezin stan, vidim ja kako Janja obuva moje cipele, pa ju blago upozorim:

„Janjo, to nisu tvoje cipele. Tvoje su eno ondje.“

Ona odvrati:

„Pa mislila sam da su to moje.“

Kad sam se vratila u stan, opazim da mi nedostaje jedna nova smeđa jakna. Nazovem Janjin broj i javi se brat Adam.
Ja mu priopćim:

„Pogledajte, izgleda da mi je Janja zabunom ponijela moju smeđu jaknu, broj 54. Ona nosi broj 40.“

On potraži i reče mi:

„Ja ne mogu naći vašu jaknu. Jako mi je žao, ali morat ćete doći sami i potražiti.“

Uto se javi Janja:

„Ja nemam tvoje jakne. To su sve moje.“

Sutradan smo se dogovorili naći na kavi oko 10 sati ujutro, jedna kolegica, Janja, Adam i ja.
Popili smo kavu, te smo Adam i ja krenuli u Janjin stan, kako bi popakirali sve njezine stvari.
Janja je ostala u kafiću s kolegicom. Čim sam ušla u stan, brzo sam pronašla svoju jaknu, te zahvalih Gospodinu i sv. Anti na pronađenoj stvari.

A bilo je u stanu stvari i stvari. Svih 40 godina Janja je skupljala kao i svi mi mnogo stvari: cipela, garderobe, nove posteljine, deka, jorgana, suđa, knjiga, krunica…

U roku 3 sata mi smo spakovali 6 velikih vreća i mnogo manjih paketa. Adam je pronašao i rezervne ključeve od stana kao i jednu štednu knjižicu za koju Janja više nije niti znala. Sve je to stalo u veliki Adamov mercedes. Pošli smo po Janju, a Adam reče:

„Ja ju više ne smijem voditi u stan, jer će vidjeti da selimo.“

Oprostili smo se s Janjom, a ja tužna pogleda pomislih:

„Eto Janjo ovo ti je možda zadnja posjeta Mainzu i Njemačkoj. Svemu dođe jednom kraj.“

Janja je teško radila i ostarjela u Njemačkoj, zaradila mirovinu, a ipak je željela svim silama ostati tu, gdje je provela većinu života, navikla se na red i organiziran život u Njemačkoj. Njezin brat Adam, pametan čovjek, vidio je njezinu muku, njezinu bolest i shvatio da ona više ne može živjeti sama, te ju povezao nazad za Hrvatsku. Tamo će imati svoju rodbinu i nećakinju koja će se za nju brinuti. Janja se sigurno više nikad neće vratiti u Njemačku. Otišla je zauvijek u domovinu. Opet se ispunjavaju riječi Isusa Krista:

„Zaista, zaista, kažem ti:
Dok si bio mlađi,
sam si se opasivao
i hodio kamo si htio;
ali kad ostariš
raširit ćeš ruke
i drugi će te opasivati
i voditi kamo nećeš“.

(Iv 21,1-19)

Janjo, draga Janjo, neka te Gospodin blagoslovi i čuva, da u miru i radosti provedeš u domovini dane umirovljenja sa svojom obitelji i prijateljima.

Katica Kiš/Hrvatsko nebo