Nakon veličanstvenog trijumfa hrvatskih nogometaša

Veličanstvena proslava dolaska srebrnih nogometaša, viceprvaka svijeta, iz Rusije u Hrvatsku, u glavni grad Zagreb, bila je kulminacija još veličanstvenije hrvatske igre na svjetskome nogometnom prvenstvu u Rusiji. Hrvatski nogometaši, vodeći se filozofijom „pozitiva, vjera i karakter“, postigli su povijesni rezultat hrvatskog nogometa koji je bacio u trans milijune Hrvata diljem svijeta. Količina nacionalne energije, optimizma i pozitivnih emocija bila je jača čak i u odnosu na legendarnu 1998. godinu i može se usporediti jedino sproslavama pobjeda hrvatskih ratnika u Domovinskom ratu devedesetih.

Zlatko Dalić igračima je vratio izgubljeno samopouzdanje, a sjajne igre hrvatske nacionalne vrste reafirmirale su kult reprezentacije koji je bio ozbiljno narušen posljednjih godina. Svi igrači i sav stručni stožer funkcionirali su kao jedna velika obitelj, zajedništvo i pozitivne vibracije bile su vidljive na svakom koraku. Tomu se pridružilo i sjajno navijanje čime je je stvoren sinergijski efekt koji je morao završiti odličnim rezultatima.

Nogometaši su igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod i za hrvatske branitelje

Zlatko Dalić, čovjek kojemu je životna filozofija ona Benediktova „Ora et labora“ – „Moli i radi“, na dočeku na Trgu bana Josipa Jelačića naglasio je da su igrači igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, BiH i dijaspori te za hrvatske branitelje. Narod je to osjetio i zato i je više od pola milijuna ljudi izišlo na zagrebačke ulice.

Hrvatskome narodu, čije se političke ološ-elite svih boja i predznaka posljednjih osamnaest godina natječu u dezavuiranju svih njegovih vrijednosti i integrativnih čimbenika, trebao je ovakav uspjeh da ga podigne iz mrtvih, iz posvemašnje depresije i ravnodušnosti. Nogometaši su na međunarodnoj afirmaciji Hrvatske u proteklih mjesec dana napravili više nego svi hrvatski ministri vanjskih poslova zajedno, a pokazali su i što bi Hrvatska mogla biti kad bi na njezinu čelu bili domoljubni i pošteni političari. Veličanstveni doček hrvatskih nogometaša predstavljao je manifestaciju domoljublja, manifestaciju pobjedničkog mentaliteta, iskaz snage one tihe pobjedničke Hrvatske, onih „marginalaca“ čije mišljenje toliko prezire tzv. mainstream.

Problem Hrvatske su neposobni, kriminalni i kompradorski političari

Hrvatski nogometaši, igrači najvećih svjetskih klubova, dišu za svoj narod i predstavljaju dijametralnu suprotnost tzv. političkih elita. A nema Hrvatska samo vrhunske nogometaše, ona ima i vrhunske znanstvenike, inovatore i umjetnike. Problem Hrvatske, uzrok njegovih neuspjeha su neposobni, kriminalni i kompradorski političari kojima sekundira klatež u protuhrvatskim medijima i dobrom dijelu tzv. nevladinih udruga. Problem je okupatorski Sustav (da, Hrvatska je politički i duhovno okupirana, a domoljubni Hrvati nalaze su u unutarnjem egzilu) koji destimulira izvrnost, a stimulira mediokritetstvo, protuhrvatstvo, kriminal i izdaju.

Kao što su igre hrvatskih nogometaša i potpora navijača nacionalnoj vrsti pokazali ono najbolje u ljudima – požrtvovnost, upornost, karakter i prirodne osjećaje zdravog domoljublja i zajedništva, tako je i okupatorski Sustav pokazao svoje najgore u pokušajima da obezvrijedi i umanji rezultate nacionalne vrste i veličanstvenu potporu navijača. Okupatorski Sustav i zadnjim je naivcima sada valjda pokazao da postoje „mrzitelji svega hrvatskog“ (sintagma iz koje se jako vole izrugivati petparačka piskarala u tzv. mainstream medijima) i da je njihov utjecaj u politici i medijima jezivo velik.

Kako na hračkanju po Hrvatskoj zaraditi honorar

I u danima najveće euforije pojedini eksponenti okupatorskog Sustava, ponekad najobičnije korisne budale, nisu mirovali. Tako je najpoznatiji hrvatski svjedok i vegeta-stručnjak, ime mu znate, ruku na srcu hrvatskih igrača prilikom intoniranja hrvatske himne okvalificirao kao negativni nacionalizam, a zgroženo je lamentirao i o tome kako u hrvatskoj vrsti nema tamnoputih igrača, kao da u Hrvatskoj žive stotine talentiranih nogometaša crne boje kože kojima hrvatski fašisti priječe pristup nacionalnome dresu.

Javio i se etnolog Sandica s problemom da ne može pronaći prevoditelja za članak za francuski „Liberation“ u kojemu će se olakšati po hrvatskoj reprezentaciji. Sandica je priznao da ne prati nogomet, i da navija samo kad igra Hrvatska, i to za njezina protivnika, no honorar je honorar. Protuhrvatstvo je oduvijek predstavljalo unosan posao, a nogomet je ovdje tek prilika za obaviti veliku nuždu.

Unosno je i hračkati po tome kako Hrvati slave pobjede nacionalne vrste. Za to su se specijalizirali subverzivni fekalovac BoroB, čija je subverzivnost uvijek znala granicu gdje počinju skuti gospodara s odriješenom kesom, i GogoD sa svojim pseudopsihološkim analizama koje odaju dojam velikih kompleksa, frustracija i trauma. Ni BoroD i GogoD (na žalost, nije riječ o imenima iz bajke, nego o otužnoj hrvatskoj realnosti) nisu pritom, dakako, spomenuli kako se navijalo u Francuskoj (mrtvi ljudi, silovane žene, palaž, krađe itd.) jer bi onda ovome duetu ponestalo materijala za hračkanje po Hrvatskoj. A od nečega se mora živjeti, zar ne?

Thompson kao glavna meta

A kakvo bi to bilo hračkanje po Hrvatskoj kad u čitavu pripovijest ne bi ušao i Marko Perković Thompson, glavna meta „antifašističkih“ šintara i lovaca za ustaškim zmijama? Viceprvaci svijeta izrazili su želju da im Thompson pjeva na dočeku, ali je to jako zasmetalo pajser obijače brava, novinare – društveno-političke radnike, neplatiše poreza i trećerazredne glumce koji „prosto ne mogu da veruju“ da viceprvaci svijeta, uključujući i najboljeg nogometaša svijeta Luku Modrića, imaju pravo sami birati tko će im pjevati na dočeku. Oni su se nadali Miletu Kekinu i Let 3, a kad ono mrski Perković Thompson!

A kad se je „Tomson“, kako ga nepismeno zovu, već pojavio jer su tako željeli naši nogometaši, onda mu je valjalo zagorčati život trećerazrednim sabotažama (nepripremljena matrica za „Geni kameni“ i isključivanje mikrofona) e da bi se spriječio – pazite sad – „državni udar“! Nezgodno je da Thompson pjeva pred tolikom masom ljudi, nezgodna je javna promocija vrijednosti “Bog, obitelji i domovina”. Dosta je bila hrvatovanja za vrijeme utakmica, dalje kontrolu preuzima mainstrem!

Za okupatorski Sustav nogometaši su „govna, smeće i smradovi“

Što o nogometašima zaista misle eksponenti okupatorskog Sustava, javno je obznanio, nije poznato s koliko promila u krvi, znameniti varaždinski psihijatar Nenad Horvat poznat kao apologet komunističkih zločina („Da je četrdesetpeta malo dulje trajala, devdesete se nikad ne bi dogodile…“). On je na svome kanalizacijskom facebook profilu expressis verbis rekao da su srebrni nogometaši „govna, smeće i smradovi“.

Uspjesi nogometne reprezentacije tako jako smetaju domaćim jugofilima i intrašovinistima da jednostavno ne mogu kontrolirati svoje emocije i svoje mrziteljske neuroze. Jer, dakako, mržnja prema nogometašima samo je izraz mržnje prema hrvatskoj državi, „fašističkoj tvorevini“ koja treba „crknuti“, da se poslužimo riječima jedne mlade nade SDP-a.

Glasovati za suverenističke opcije, ne može se služiti dvojici gospodara

U sljedećim tjednima, mjesecima i godinama, u to nema nikakve sumnje, okupatorski Sustav (nabrojani likovi samo su njegovi bijedni glasnogovornici, u pravilu iskompleksirani ljudi koje je regrutirao) učinit će sve da umanji uspjeh iz Rusije i da uništi reprezentaciju (pojedini miševi već su počeli izlaziti iz svojih rupa i kanalizacija) koja je uz „fašista“ Thompsona jedini preostali snažniji faktor hrvatske nacionalne mobilizacije. Kako bi spriječili taj scenarij i općenito scenarij daljnjega rastakanja države, hrvatski birači moraju se konačno dozvati pameti i na izborima glasovati za suverenističke političke opcije. Pozitivni naboj nastao trijumfom u Rusiji treba kapitalizirati rušenjem okupatorskog Sustava i njegovih eksponenata koji vladaju Hrvatskom nakon Tuđmanove smrti (ni Dalićeva momčad ne bi postigla ništa da je u svojim redovima imala petu kolonu). Hrvatskom čovjeku dosta je protuhrvatske jugofilije, prevaranstva, uhljebništva, izdaje, kriminala, negativne selekcije i lažnog domoljublja, ukratko: politike koja je dovela do novoga masovnog egzodusa iz Hrvatske.

Okupatorski Sustav (ili tzv. Duboka država) koliko god bio jak, u svojoj biti predstavlja mrežu udruženih jadnika, mrzitelja i kriminalaca mahom udbaško-komunističkih korijena. On opstaje zahvaljujući potpori pojedinih vanjskih masonoidnih centara moći kojima odgovaraju bezlični i anacionalni političari, novinari i intelektualci, ali mu glavnu transfuziju daju hrvatska nesloga, politička nepismenost i oportunizam.

Kao što je Dalić u reprezentaciju izabrao najbolje igrače, tako i birači moraju na demokratskim izborima birati najbolje političare koji će najbolje braniti nacionalne boje na političkome planu. Nikakve sitne sinekure ne bi smjele spriječiti nacionalno osvještene ljude da biraju one najbolje. Biranjem ološa i kriminalaca svatko, ali baš svatko u konačnici pili granu na kojoj sjedi te se i sam pretvara u ološ. Služiti se može samo jednome gospodaru.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo