Vera Primorac: SVE  SE VRAĆA, SVE  SE PLAĆA

Što je ovo s nama, ljudi moji dragi!? Kao da smo u nekom paralelnom svijetu. Kao da sanjamo…   A u isto to vrijeme i strahujemo, da se ne probudimo.

Jer, ovo što sada doživljavamo, ne može biti stvarnost.

Ovu su samo naši pusti snovi!

Ovo se nama ne događa!

Ali, može, može.

I događa nam se, događa!!!

Hrvatska je očitala lekciju svima! I onim prepotentnim i bahatim facama  koji su nas, uoči svake utakmice, i vrijeđali i podcjenjivali. I onima koji su naše „Vatrene“ nazivali   čak i živim mrtvacima.

Podcijenili su nas i to im je bila grješka. Jer su, sve te izjave i sav taj jal i mržnja, kod većine takvih, našim dečkima dale još više snage.

Probudile im prkos i ulile im snagu da   ustraju i da dokažu onim drugim koji se bahate i koji ih podcjenjuju, da su u krivu.

Jer, samo skromnost i odmjerenost, vrlina je Velikih. Vrlina je to koja bi i druge trebala krasiti. Kao  što krasi i te naše divne dečke.

Jer, kada  igrate i kada se borite

Za Dom i Domovinu,

Umor više nije umor,

Bol više nije bol.

Samo Ljubav,    

Samo Domoljublje.

Samo Dom i Domovina

Tada

POSTOJE!!!

I skromnost i odmjerenost.

Mandžukić, Modrić, Subašić, Perišić, Lovren, Rakitić, Vrsaljko, Strinić, Vida, Kramarić, Rebić i svi naši dečki,

To su VELIKI,

To su naših HEROJI!

Eto, to su, dragi moji Hrvati i Hrvatice, pravi uzori, pored naših branitelja, za našu mladost.

Heroji koji će im vratiti

I ponos,

I samopouzdanje,

I radost i nadu.

I koji će dati, kao i branitelji,

SVE ZA HRVATSKU A HRVATSKU NIZAŠTO.

“Noć prije utakmice imao sam visoku temperaturu, 39 stupnjeva. Bolestan sam ležao u krevetu i nastojao smoći snage zaigrati. Nekako sam je pronašao, i eto, bilo je vrijedno“.

A na pitanje hoće li se oporaviti do finala, jer je bilo očito da je bolestan, Rakitić odgovara: “Pa tamo bih igrao i s jednom nogom!”

HEROJ, nema što!

“Nije loše….u stvari, katastrofa, ha ha ha. A što da kažem, nevjerojatno, što ova ekipa radi, kako igra, kako se bori, kako ne odustaje. Napokon su nam se poklopile stvari koje nas prije nisu pratile, na prijašnjim turnirima. Međutim, nije ovo slučajno. Radili smo puno godina za ovo, na kraju, sada nam se vraća,” kazao je Modrić.

Dugo je sanjao i maštao Luka, kao i svi Vatreni, o trenutku pobjede i podizanju pobjedničkog pokala.

Dugo, dugo…

Zato se svi  pomolimo Bogu, da im se to i ostvari.

“Nadam se da se i to može i ostvariti. A jesmo li svjesni? Vjerojatno još i nismo. Toliko smo iscrpljeni da nismo mogli niti slaviti. Više smo slavili nakon četvrtfinala i pobjede nad Rusima”.

Ali je dodao kako umor neće biti presudan za igru u finalu.

‒Pa, ljudi moji dragi, tko će dočekati  tu nedjelju? Nigdje nemam mira.

Gledam video snimke s dosadašnjih susreta, nanovo pregledavam na Youtubu i snimke s naših prijašnjih utakmica, kao i snimke proslava diljem Hrvatske i svijeta.

Ali, nemir ne nestaje. I sve je veći, što se više primiče nedjeljno finale.

‒Neka, neka! Prije 20 godina Francuzi su nas zaustavili u polufinalu, a sada ćemo i mi imati priliku za uzvratiti im.

‒Nemoj tako! Sigurna sam, bit će to korektan susret. Bez podvala, naguravanja, prekršaja…

Barem se tome nadam.

  Sjećam se dobro one daleke 98. I slavlja nakon osvojenog trećeg mjesta. Sjećam se i Ćire Blaževića i njegovog bijelog šala, i onoga francuskog policajca kojemu Ćiro uzima kapu, pa stavlja na svoju glavu.

I tim potezom oduševljenih Francuze.

Sjećaju se, sigurna sam, i  svi oni koji su u Francusku došli kao izbjeglice, pa onda, igrom slučaja tu neko vrijeme i ostali.

I sigurna sam da će sada, s još većim žarom, navijati za naše rođene.

Za našu reprezentaciju.

I onda se slavilo. I rasli smo do Neba od ponosa.  

I u Hrvatskoj, i po cijelom svijetu gdje je bilo Hrvata.

I onda je srce  treptalo od radosti i lile su se suze od sreće.  

Ali, stezala je tada i čežnja, a  „doma, doma“, odjekivalo venama.

Ipak, mora se priznati kako su Francuzi i tada bili korektni. Čestitke su nam pristizale i pljuštale sa svih strana. Čak su nas, obične male ljude, zaustavljali i susjedi u zgradama i čestitali …

Bože dragi, Bože dragi, koliku smo radost tada doživjeli? Koliko suza radosnica prolili?

Mi, mali, ali i u miru, pobjednički narod…  I u športskom boju i na športskom polju.

I uvijek spremni „mreti“ i za dom i za domovinu nam Hrvatsku.

Jer, „malo nas je, al’ nas ima“.  

I EVO NAS KONAČNO U FINALU!

U finalu!???

LJUDI MOJI DRAGI,  JE LI TO MOGUĆE!?

Moguće je, moguće.

“Francuska je najteža ekipa koja nas čeka na ovom svjetskom prvenstvu. Zasluženo su u finalu. Velika su ekipa. Imaju generaciju koja im se poklopila, fenomenalni igrači, talenti. Drugi put su zaredom u finalu. I to dovoljno govori o njihovoj snazi. Kompaktna i fizički jaka ekipa, i zaslužuju sav respekt. Čeka nas najteža utakmica, ali dat ćemo svoj maksimum. Ostavit ćemo srce na terenu, baš kao što smo ostavili i ovih svih prijašnjih šest. Vidjet ćemo hoće li to biti dovoljno za osvajanje svjetskog naslova.

…Došli smo skromno i nismo se razbacivali velikim najavama, ali unutra, u ekipi, osjetio sam takvu vjeru koju nikad nisam osjetio, otkad sam ja u reprezentaciji. Tako da ovo nije slučajno gdje smo došli.”  

A ja sam, što nam se više primiče nedjelja,

sve nemirnija i nemirnija. Tek, s  vremena na vrijeme, pokušavam nešto i pročitati. Ali, ne ide!

Prelistavam zato  redom sve tiskovine… Iako nemam baš puno živaca ni za to. Jer su pune brljotina kojima se nabacuju raznorazni

(a tzv. ) vrsni novinari. Ne mogu prokuhati svu onu mržnju koju iz sebe izbacuju i nabacuju na papir.

„Ma koga briga što mrzitelji Hrvatske  i svega hrvatskog misle. Neki razlog za mržnju oni će uvijek pronaći! Eto, tako kažu i neki „naši“ građani da bi oni navijali za Hrvatsku kad dres ne bi bio kockast ili crn, kad navijači ne bi pjevali domoljubne (njima ustaške) pjesme,  kad bi u reprezentaciji bilo manje igrača koji se ponose svojim Hrvatstvom, i da se baš ne zove Hrvatska reprezentacija!“, kaže naš Ivan.

Ali, razumjeti ih je, moj Ivane!

GUBE JADNICI JADNI TLO

POD NOGAMA.

Jer, njihovi su izgubili i otišli kući „podvijena repa“. Pa zato traže, bilo gdje, bilo koga kojim bi se i oni mogli podičiti.

A ako ga nema ,onda ga je lako izmisliti, posvojiti tuđeg i pokrstiti ga.

N E BI IM TO BILO PRVI PUT.

‒Jadni oni ne znaju da što oni više vrište, zapomažu, prokazuju, izvrću, optužuju, grizu, urliču, jauču, zapomažu i skaču na sve četiri noge,  

Hrvatska se voli sve više i više.

Za Hrvatsku se živi,

Hrvatskoj se pjeva…

Hrvatska se brani,

Jer, Hrvatska bit  će,

Sve dok bude nas!!!

‒No, ne bih o njima.  Imam ja i pametnijeg posla.

‒Kažeš, imaš pametnijeg posla. A što ćeš to raditi, moja Lucija?

‒Što ću raditi, što ću raditi? Vidiš, moja Monika, toliko me je nogomet okupirao i postao opsesija da sam odlučila naučiti sve što pravi navijač treba znati o nogometu. Moraš znati, draga moja, i koja su pravila i na kojoj je tko poziciji.   

Dosta mi je, brate moj dragi, stalno o svemu zapitkivati mušku čeljad. A oni, skoro pa ne dišu. A kad nešto zucneš ili upitaš, gledaju te poprijeko, jer im sa svakim novim pitanjem, remetiš koncentraciju.

‒Pa što nauči o nogometu, moja Lucija, pod svoje stare dane?

‒Sve! I što je slobodan udarac, i kada se izvodi, i tko ga izvodi.

Što je jedanaesterac, što „gol aut“, udarac iz kuta, a što aut.

Hajde, reci ti meni sada, znaš li ti, barem nešto o našoj reprezentaciji?  Hajde gukni i reci kakva je postava naše reprezentacije!?

‒Ne znam! Odakle ću ja, ženo božja, to znati?

‒A što onda, bez veze, gledaš utakmice i gubiš vrijeme?

‒Ma kakvo gubljenje vremena? Što to ti lupetaš? Gledam jer navijam za naše dečke, za našu Hrvatsku. I derem se k’o luda, svaki put kada zabiju gol.  Kao i svi Hrvati u Hrvatskoj i diljem svijeta.

‒I ja draga moja, i ja. Ali, baš zato hoću i želim sve znati o našem nogometu i našim dečkima. Više čovjek uživa i više mu, ako nešto zna, znači svaka dobra kombinacija napada i obrane  naših momaka. A o pobjedi, da i ne govorim.

‒Hoćeš li da ti  nabrojim gdje su i na kojim su mjestima u trenutnoj postavi naši dečki?

Slušaj dobro!

Vratari su Lovre  Kalinić, Livaković, Subašič;

Branići Duje Ćaleta- Car, Ćorluka, Jedvaj, Lovren, Pivarić, Strinić, Vida, Vrsaljko;

Vezni red je Badelj, Bradarić, Brozović, Kovačić, Modrić, Rakitić;

Napadači  su Kramarić, Mandžukić, Perišić, Pjaca i Rebić.

Za Luku Modrića kažu da je “veznjak  mađioničar“.

Ivan Rakitić je “Raketa”.

Dejana  Lovrena nazvali su “stijena”.

A Mandžo ti je „Super Mario“.

   Oni su ti, moja Monika, nešto kao „četiri mušketira“ hrvatskog nogometa.

Još sam im, da znaš, pronašla i slike, i stavila ih u datoteku.

‒Svašta od tebe! K’o da si, majke mi moje, u pubertetu pa lijepiš, umjesto fotografija filmskih glumica, fotografije naših nogometaša. Eto te, na moju dušu, k’o onaj malecki od tri godine koji se vrti na Youtubu i koji na mobitelu prepoznaje svakog našeg igrača.

‒A kako ću znati, pametnice moja, tko je što uradio, ako ne znam kako dotični izgleda?

‒Samo ti traži po internetu i uči!  A u nedjelju ćemo vidjeti „na djelu“, koliko si gradiva i savladala.

Ali, vjeruj ti meni,znala ja ili ne znala, naši će pobijediti. Sigurna sam.

Svaka čast i Argentincima, i Rusima, i  Englezima, ali „Hrvatska se voli najjače. Zbog patnje, zbog ne-slobode, zbog suza matera svih stoljeća kakve matere Engleske nikad shvatiti neće, i svih domoljuba po svem svijetu. Hrvatska se i plače, i boli, i trpi, i umire, i živi, i voli, čistije i jače.

A Hrvatska i igra bolje.

A Hrvatska i igra bolje…

Ne zanima me nikakvo poniženje – jer Hrvat to ni ne zna, nego jedna čista hrvatska pobjeda – jer jednostavno se Hrvatska voli jače i zbog svježih rana Vukovara, Škabrnje, i Bleiburga i 50 godina komunističkog progona“,  pater Ike Mandurić.

Vera Primorac/Hrvatsko nebo