Laslo Torma: Valja se radovati, ali i trezveno razmišljati !

Postoji jedna stara narodna poslovica koja glasi: “Valja zasvirati i za pojas zadjenuti !”, a koja se odnosi na one koji su skloni da se neumjereno i bahato, a najčešće na krivi način, i bez realnih osnova za to, razmeću i hvalisaju. Zašto ovo upravo sada spominjem ? Pa jednostavno zato, jer je nogometno prvenstvo svijeta u Rusiji, i ulazak Hrvatske u finale toga prvenstva veoma dobra prigoda da se prisjetimo te stare narodne poslovice, u jednoj moderniziranoj verziji, koja bi mogla glasiti: “Valja se radovati, ali i trezveno razmišljati !”.

Uspjeh ove nogometne reprezentacije Hrvatske u Rusiji je neupitan, pogotovu ako još pobijede i u finalu, i postanu nogometni prvaci svijeta. Ali razmislimo malo trezveno i objektivno – što je zapravo to ? Objektivno to nije ništa više od uspjeha tih nogometaša i trenera, kojima su neki drugi osigurali uvjete da se mogu pripremiti za to svjetsko prvenstvo, i sudjelovati na tom svjetskom prvenstvu! I nije ništa više od toga ! I neka se vesele navijači njihovim uspjesima, ako ih oni vesele, no ima tu i
ponešto oko čega bi se trebalo trezveno razmisliti, a što mediji nekritički potenciraju, i na što istovremeno izbjegavaju ukazivati.

Koliko se puta u tiskanim medijima i vizualnim medijima moglo pročitati i vidjeti ovih dana, izjave navijača da im je ovo NAJSRETNIJI DAN U ŽIVOTU !, bez ikakovog komentara novinara, kolumnista ili čitateljskog reagiranja ? Puno puta ! A razmislimo malo trezveno. S kakvim to ljudima imamo posla kojima je najsretniji dan u životu pobjeda u nogometnoj tekmi koju je gledao,a ne rođenje djeteta, unuka ili izlječenje od neke bolesti njega samog ili neke njemu bliske osobe ? Mislite li da takva osoba može biti sretna što posao za koji je plaćen obavlja dobro ? Ja ne mislim.

Koliko se puta, i koliko uporno u medijima potencira da moramo biti ponosni što je ‘repka’ pobijedila nekoga na svjetskom prvenstvu ? Puno puta! A zašto bi običan Hrvat, običan građanin Hrvatske trebao biti ponosan što je Mandžukić dao gol nekome ? Kakve veze neki Hrvat ili neki građanin Hrvatske ima s time što je Mandžukić zabio gol ? Je li on išta doprinio
tome ? Je li objektivno to njemu išta znači ? Hoće li njemu porasti radi toga plaća, pojeftiniti gorivo ili smanjiti porez ? Neće ! Može mu biti drago da su NAŠI pobijedili, ali da radi toga bude posebno ponosan, je pomalo čudno i nelogično. Ponosni možete biti na ono što ste sami uradili, ili čemu ste pripomogli da netko drugi uradi, ali biti ponosan na ono s čim nemate nikakve veze je nelogično. Ponositi se onim što je netko drugi uradio, ili što netko drugi je, je “kićenje tuđim perjem !”. Zar nije glupo
biti ponosan na to da netko drugi skače u rijeku ili ulazi u vatru da bi spasio neko dijete ? Može vam biti drago, ali ponositi se jer je netko drugi to učinio je zaista glupo.

Koliko puta se ovih dana moglo čuti ili pročitati da je ovo što su naši nogometaši u Rusiji postigli “najveći uspjeh” hrvatskog športa ? Ne hrvatskog nogometa, već hrvatskog športa ?! Zašto najveći uspjeh hrvatskog športa, kada su drugi naši športaši postizali rezultate daleko vrjednije od nogometnih uspjeha ? Sandra Perković je nepobjediva u bacanju diska, vaterpolisti su klupski i reprezentativni višestruki prvaci svijeta, Cro Cop je poznat širom svijeta, itd,…itd. a naš klupski nogomet je zna se gdje, zar ne ?

Treba da nam je drago što će naša nogometna ‘repka’ možda postati i svjetskim prvakom, ali zašto zaboravljamo da su nam vaterpolisti, rukometaši, Mate Parlov, Janica Kostelić, kajakaši i veslači, itd.,…već toliko puta bili svjetski prvaci, a da se iz njihovih uspjeha nismo ničemu naučili ? Možda će sada nogometaši postati svjetski prvaci, pa što onda ? Osobno čak više cijenim uspjehe naših gore navedenih velikana, ali neka, ako neko više voli nogomet neka mu bude, ali zajednički nazivnik svih tih uspjeha je taj, da iz njih nismo ništa naučili, a bojim se da će tako biti i sada. Zašto ?

Pa evo zašto. Kad neki naši športaši postignu neke značajnije uspjehe u međunarodnim okvirima, skloni smo euforiji da se poistovjećujemo, bez realne osnove, s tim uspjesima, i zaboraviti sve naše slabosti, sve naše mane, svu našu društvenu-političku-gospodarsku neorganiziranost i neuspješnost, i “ponositi” se s uspjesima, a kad euforija splasne živeći i radeći sve kao i do tada, to jest bivajući i dalje neinventivni i neuspješni, sve do nekog sljedećeg športskog uspjeha koji će nas učiniti
“ponosnim” ?!

Zašto se mi, u prvom redu u politici i u svemu što je s njom povezano, ne možemo naučiti tome da nema uspjeha ako ne “igraju” samo najbolji “igrači”, a ne oni koji su “dragi” trenerima ili rukovodstvima u pojedinim športovima ? Zašto se mi, naročito u politici i gospodarstvu, poglavito u javnim tvrtkama, ne možemo naučiti da ako u ekipi uvijek “igraju” loši “igrači”, koje vode loši “treneri”, ekipe ne mogu postizati dobre rezultate ? U slučaju loših rezultata u športu, naročito u nogometu, ako su
rezultati loši prvo se mijenja trener ili cijela rukovodstva u tom športu !

Zašto se ne možemo naučiti tome da će loš trener u svakom klubu postizati loše rezultate, a loš igrač u svakom klubu igrat će loše ?A kako se mi ponašamo u politici, državnim institucijama, javnim institucijama i tvrtkama, i u društvu općenito ? Upravo suprotno od onoga što se dešava u vrhunskom športu ! Na funkcijama se vrte uglavnom isti likovi, koji već desetljećima, sem vlastitih probitaka, ne postižu nikakve pozitivne rezultate od opće koristi, u državnim institucijama, javnim institucijama i
tvrtkama se evidentno nesposobne osobe samo “rotiraju” s jedne funkcije na drugu, s jednog posla na drugi, i logično je da poput loših igrača, koji ne mogu biti dobri ni u jednom klubu, ne mogu biti uspješni ni na jednoj funkciji, jer su “genetski” ili temeljno nestručni i neuspješni.

Zašto se ne možemo naučiti, evo sada i od ove ‘repke’, da nema uspjeha ako svi igrači nisu usmjereni na isti cilj – pobjedu ? A što mi radimo ? Vlada igra “svoju” igru, ne prihvaćajući ni jednu “loptu”/amandman na svoje prijedloge zakona ! Zar je moguće da samo Vlada zna “igrati”, a da među stotinama amandmana na neki zakonski prijedlog, nema ama baš niti jednog suvislog amandmana, pa ih se redovito sve odbija prihvatiti ?

I konačno zašto ne možemo napuniti trgove i ulice naših gradova u protestima protiv loših odluka Vlade i Sabora, koje izravno utječu na naše živote, a euforično ih punimo slaveći nešto što neće nimalo utjecati na to da nam bude bolje, da bolje živimo ?

Trebamo se veseliti, trebamo slaviti ako netko naš, neki naši, negdje postignu zapažene uspjehe, ali možemo li biti PONOSNI, i na što, ako nas politika, Vlada i Sabor smatra budalama, i sukladno tome se i ponaša prema nama ?

Modrić, Mandžukić, Rakitić, Perišić, Lovren, Subašić, Vida, Kramarić,…i ostali iz ‘repke’ mogu pobijediti svakoga, ali tko će
‘pobijediti’ one koji nas građane već 27 godina uporno tretiraju kao ‘stoku sitnih zuba’, držeći nas na predzadnjem mjestu među EU zemljama po svim mogućim kriterijima ?

Ispričavam se, nismo u svemu najgori. Najbolji smo u reprezentativnom nogometu i bježanju glavom bez obzira iz Hrvatske u Irsku, Njemačku, Švedski, Francusku, pa čak i Australiju ! Zaista imamo na što biti ponosni ! Radujmo se uspjehu ‘repke’, ali razmišljajmo malo trezvenije i o svemu u čemu nižemo samo neuspjehe !

Laslo Torma/Hrvatsko nebo