Nije bitan sadržaj Vukićeve knjige, bitno je diskvalificirati, dezavuirati, ušutkati, zabraniti, uništiti…

Hrvatski politički, akademski i medijski mainstream prepun je krilatica o demokraciji, ljudskim pravima i slobodi govora. Istodobno, dvadeset i osam godina od uvođenja demokracije hrvatsko društvo i dalje je duboko neslobodno, obilježeno strahom od javnog iznošenja vlastitih stavova i kontaminirano mentalitetskim obrascima iz vremena propaloga jugoslavensko-komunističkog sustava. Hrvatska historiografija i dalje je prepuna dogmi i mitova koje je kreirao i podupirao jugoslavensko-komunistički establishment u vremenu od 1945. do 1990. godine. Crne legende koje su se u vremenu Jugoslavije koristile za bičevanje i discipliniranje hrvatskog naroda i dalje relikti bivše duboke države nastoje legitimirati i perpetuirati kako bi one postale mainstream, nešto što se podrazumijeva, notorne činjenice koje u pitanje mogu dovoditi jedino revizionisti ili mentalni bolesnici.

Hajka koja je uslijedila nakon nedavnog gostovanja politologa, novinara, povijesnog istraživača i publicista Igora Vukića na HRT-u, povodom izlaska knjige „Radni logor Jasenovac“, predstavlja upravo plastičnu sliku, spomenik neslobodi koja vlada u hrvatskome društvu. Vukić je u emisiji „Dobro jutro, Hrvatska“ ukratko iznio sadržaj spomenute knjige, tj. rezultate svojih istraživanja. Stavovi koje je pritom iznio o logoru Jasenovac (u emisiji je trebao biti i Hrvoje Klasić, no očito se uplašio sučeljavanja s Vukićem), dakako, ne uklapaju se u okvire jugoslavenske istoriografije, pa su izazvali prave potrese kod profesionalnih „antifašista“ koji žive od dogmi i mitova iz vremena Jugoslavije.

Nakon diranja u jugoslavensko-komunističke dogme i mitove uslijedio je predvidljivi scenarij

Nakon Vukićeva gostovanja na HRT-u svjedočili smo scenariju koji je mogao predvidjeti svatko tko išta znade o tome funkcionira komunistički mentalni sklop koji prezire i ne podnosi drugačije mišljenje.

Došlo je do posipanja pepelom voditeljice Marine Medved Pulić i susljednog klečanja na kuruzi jasenovačke mitologije, Programsko vijeće HRT-a, nakupina mahom profesionalnih uhljeba u maniri kakvoga opskurnog komiteta iz bivšeg režima osudilo je Vukićevo „relativiziranje ustaških zločina“ (Vukić je inače srpskog porijekla, a pretci su mi i sami bili logoraši u Jasenovcu), urednica Karolina Vidović Krišto po drugi je put maknuta iz neke emisije zbog toga što je otvorila temu koju veliki cenzori na Prisavlju smatraju nepoćudnom, Milorad Pupovac Suzni pozvao je na Vukićev kazneni progon, Ivo Goldstein, inače sveučilišni profesor, u emisiji Nedjeljom u 2 govorio je o „đubretarima“ i „smrdljivcima“ koji negiraju zločine u Jasenovcu (iako nije poznato tko je to ikada negirao da su u Jasenovcu počinjeni zločini), a Vukića su napali – ne bi li time legitimirali svoju tobožnju objektivnost i pripadnost mainstreamu – i neki navodno desni povjesničari, novinari i publicisti (ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer otkrije svoj trag).

Nedostojao je tek Milan Kangrga…

U cijeli ovoj pripovijesti najmanje najmanje se govorilo o argumentima odnosno rezultatima istraživanja koje je Vukić iznio u svojoj knjizi, a koji se temelje na arhivima i svjedočenjima preživjelih. Sadržaj je posve nebitan. Bitno je tehnikama totalitarnih režima protivnika identificirati i nakon toga medijski diskvalificirati, dezavuirati, ušutkati, zabraniti, uništiti i po mogućnosti prikazati psihičkim bolesnikom. Nedostojao je tek neki moderni Milan Kangrga pa da prizove Vukićevo liječenje „sa željeznom štangom po glavi“. Ili da Vukić završi u nekoj umobolnici kao svojedobno beogradski novinar Vladimir Marković koji je 1979. nakon razgovora s Franjom Tuđmanom – u kojemu se navodi 60.000 ubijenih u Jasenovcu – prisilno psihijatrijski hospitaliziran. Uz instrument jame i kame  – psihijatrizacija neistomišljenika stari je i provjereni komunistički recept, koji je danas, doduše, zamijenjen suptinijim metodama obračuna s neistomišljenicima, u vidu njihove pauperizacije, ridikulizacije i medijske marginalizacije.

No, na veliku žalost mentalnih komunista, koji i dalje drmaju hrvatskim političkim, medijskim i društvenim establishmentom i koji bi istraživanjima i istini propisivali ograničenja i zabrane, istina je takva kakva jest i kad tad iziđe na svjetlo dana. A s njom i sav jad, bijeda i mizerija njezinih protivnika. Unatoč svim opstrukcijama, istina o Drugome svjetskom ratu, pa tako i o logoru Jasenovac, polako, ali sigurno probija se iz katakombi i pitanje je vremena kad će doći i do prozora i vrata tzv. mainstreama. A vrijeme je da se i u mainstreamu otvore prozori i vrata jer je smrad od truleži laži postao nepodnošljiv…

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo