Što donose trgovinski rat SAD-a i Rusije, pregovori Trumpa i Kim Jong-una te otkaz nuklearnog sporazuma s Iranom?

Trgovinski rat Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Kine, otkaz sporazuma s Iranom od strane SAD-a te zatopljavanje odnosa SAD-a i Sjeverne Koreje neka su od ključnih geopolitičkih pitanja danas prisutnih na globalnoj razini koja bi mogla imati široke implikacije za međunarodnu politiku i suigurnost.

O ovim temama razgovarali smo s dvojicom stručnjaka za međunarodne odnose, dr. sc. Branimirom Vidmarovićem i Vedranom Obućinom.

Trgovinski “rat” SAD-a i Kine

U tijeku je, doduše još uvijek „blagi“, trgovinski „rat“ između SAD-a i Kine. Kako komentirate taj „rat“ i njegov dosadašnji intenzitet, a kako njegove moguće implikacije?

Branimir Vidmarović: Zasad se čini da Kina i SAD nastoje izbjeći punopravni trgovinski rat. Sasvim logično, zbog UzajamnostS jedne strane, Kina nema izbora, ona je zarobljenica ogromnog izvoza u SAD; izvoza koji se sada u sjeni velike prijetnje i neizvjesnosti. S druge strane, Kina zna da se veliki dio komponenti u američkim računalnim proizvodima proizvodi u Kini, stoga trgovinski rat nikada ne bi mogao biti „totalan“ bez ogromnih gubitaka i skupih logističkih prestrojavanja u svjetskim ekonomskim mrežama. Kinesko-američka trgovinska kvantiteta i kvaliteta uzajamno su povezane stvari.velikog inteziteta robne razmjene i povezanosti ekonomija, pravi okršaj sa najžešćim mjerama ne bi naštetio samo zaraćenim stranama već i dobrom dijelu svijeta. Nakon niza američko-kineskih sastanaka na razini ministara i dopredsjednika vlade, dvije najveće svjetske ekonomije su dogovorile primirje.

Prema postignutom dogovoru, Kina će u većem obujmu kupovati američke proizvode i usluge u poljoprivredi i energetici te tako smanjiti postojeći deficit. Peking se također pristao pojačati zaštitu intelektualnog vlasništva i unijeti odgovarajuće izmjene u Zakon o patentima.

Kineski su ustupci zapravo odugovlačenje. S jedne strane, Kina nema izbora, ona je zarobljenica ogromnog izvoza u SAD; izvoza koji se sada u sjeni velike prijetnje i neizvjesnosti. S druge strane, Kina zna da se veliki dio komponenti u američkim računalnim proizvodima proizvodi u Kini, stoga trgovinski rat nikada ne bi mogao biti „totalan“ bez ogromnih gubitaka i skupih logističkih prestrojavanja u svjetskim ekonomskim mrežama. Kinesko-američka trgovinska kvantiteta i kvaliteta uzajamno su povezane stvari.

No, Kina mora izvoziti, stoga su ova obećanja vrlo slična onima, koje je Xi Jinping dao Trumpu prilikom njihovog prvog susreta u Mar-a-Lagu – velika, lijepa i teško ostvariva. Kina trenutno razvija vlastiti plan „Made in China 2025“ koji bi trebao pretvoriti Kinu u lidera visokih tehnologija i visokotehnoloških proizvoda. Zapadne zemlje oštro su reagirale jer projekt može učiniti Kinu potpuno neovisnom o uvozu i postojećim lancima tehnološke proizvodnje. Zato su ustupci Trumpu manje zlo; pokušaj kupovine vremena i odvraćanja pažnje.

Dok Kina može osjetiti financijske neugodnosti, SAD i Trump će osjetiti političke neugodnosti. Državna kontrola ekonomije normalna je stvar u autoritarnoj Kini. Ali je poprilično nesvakidašnja pojava za SAD. Što se više Trump brine za ekonomiju to je više pokušava regulirati i nadzirati velike akvizicije i sporazume, postajući sve sličniji svojem protivniku.

Teško je govoriti o implikacijama s obzirom da ekonomija može dugo trpjeti loše odluke prije nego što se pokažu prvi zabrinjavajući simptomi. Ako se Trump zadovolji time što je pokazao Kini „što je ide“ (Peking svakako računa na to) i stane, posljedice se ne bi trebale osjetiti. Ako se OdgodaNije nemoguće ustvrditi kako Kina treba Washingtonu za sređivanje stanja na Dalekom istoku, osobito u Sjevernoj Koreji, pa je za sada ostavila trgovačko ratovanje po strani. Znakovito je, međutim, da taj rat nije prestao već je samo privremeno odgođen. Kada se geopolitička slika posloži, Washington bi mogao nastaviti sa svojim trgovačkim spletkama protiv Kine, što bi do-velo do snažnog sraza dviju vodećih svjetskih ekonomija.stanje pogorša, posljedice će biti neugodne za sve industrije i konačne korisnike. Inflacija, rast cijena na određene proizvode, pad ponude jednih i prevelika ponuda drugih kategorija će uz nastavak blagog porasta cijena nafte postaviti vlade razvijenih zemalja u neugodnu situaciju za koju će elite kriviti SAD, ne Kinu.

Vedran Obućina: Kini su Sjedinjene Države najvažnije zbog glavnog izvora moderne tehnolgije i ljudskog kapitala u IT sektoru. Korporacije kao što su Huawei, Tencet, Alibaba i druge ulažu u američke startupove i dobivaju informacije od Kineza koji rade u američkim istraživačkim cen-trima. Time Kina želi osigurati uspjeh svojih gospodarskih reformi koje su opisane u programu Made in China 2025. Taj program koristi gotovo u potpunosti digitalna rješenja u područjima razvoja umjetne, big data, te internetskog sektora općenito. U tim područjima Kina želi oduzeti Sjedinjenim Državama primat globalnog tehnološkog lidera. Amerikanci zahtijevaju da Kinezi obuzdaju subvencije digitalnom sektoru, blokira određena kineska ulaganja i planira ograničavanje istraživačkog ostanka Kinezima na američkim sveučilištima. Takav sraz može dovesti do smanjenja kineskog gospodarskog rasta.

Amerikanci također razmatraju svoj velik trgovački deficit s Kinom i pokušavaju utjecati na međudržavne odnose kako bi smanjili taj deficit. No, geopolitičke igre na Dalekom istoku imaju svoju logiku. Ministar financija Steve Mnuchin je, nakon niza prijetnji, predložio popuštanje carinske politike i rekao da je trgovački rat ‘na čekanju’. Iz američkih izjava (kao i medija) još nije jasno zašto je ovaj obrat napravljen, pogotovo nakon što je negirana tvrdnja New York Timesa kako je Kina pristala na zahtjev povećanja uvoza za 200 milijuna dolara.

Nije nemoguće ustvrditi kako Kina treba Washingtonu za sređivanje stanja na Dalekom istoku, osobito u Sjevernoj Koreji, pa je za sada ostavila trgovačko ratovanje po strani. Znakovito je, međutim, da taj rat nije prestao već je samo privremeno odgođen. Kada se geopolitička slika posloži, Washington bi mogao nastaviti sa svojim trgovačkim spletkama protiv Kine, što bi do-velo do snažnog sraza dviju vodećih svjetskih ekonomija.

SAD – Sjeverna Koreja

Kako komentirate zatopljavanje odnosa SAD-a i Sjeverne Koreje? Summit je prvo zakazan pa otkazan, pa se ponovno govori o njegovu održavanju…

Branimir Vidmarović: Odnosi SAD-a i Sjeverne Koreje nisu postali bolji. Sjeverna Koreja je počela aktivnije provoditi politiku “byungjin” – istovremenog razvoja ekonomije i nuklearnih kapaciteta. To znači da se, pritisnuta sankcijama i bez izvora prihoda okrenula k NepromišljenostUčestale prijetnje otkazivanjem susreta samo govore o tome da lideri nisu spremni razgovarati ni o čemu konkretnom i teškom već da su nepromišljeno posrljali iskoristiti situaciju, pri čemu je Sjeverna Koreja već profitirala puno više od SAD-a.ekonomskom razvoju. Ali nuklearno oružje je i dalje srž režima, njegov glavni oslonac. Nervozni dijalog između SAD-a i Sjeverne Koreje može izgledati kao zatopljenje isključivo zbog toga, što je Kim počeo primjenjivati nesvakidašnji za režim model ponašanja: verbalni i simbolični ustupci, otvorenost, poziv na rješavanje problema.

Dogovoreni, otkazani pa ponovo potvrđeni summit je gotovo slučajan stjecaj okolnosti. Ako pokušamo raspleti klupko sa pozivom, vidjet ćemo da se radi o verbalnim bravadama s jedne, i kalkuliranim signalima s druge strane koji u konačnici nisu trebali rezultirati nikakvim konkretnim obvezama. Trump je u više navrata, želeći pokazati svoju širinu i svestranost, govorio da je spreman naći se s Kimom. Pri tome nije upućivao nikakve službene pozive. Kim se kladio na Moon Jae-ina u čijoj politici vidi realne ekonomske pogodnosti za sebe i zemlju. Nagovještao je i ostvario sastanak sa njim.

Tijekom pripremnih susreta, visoki dužnosnici su preko južnokorejskih dužnosnika predali Washingtonu nekakav poziv – Kim je očito morao pokazati Moonu da je u politici normalizacije spreman i na taj korak. No, Trump je prihvatio i odgovorio na misteriozno pismo. Kada je sve ovo postala medijska senzacija, strane su pod pritiskom nevoljko krenule pripremati sastanak.

Učestale prijetnje otkazivanjem susreta samo govore o tome da lideri nisu spremni razgovarati ni o čemu konkretnom i teškom već da su nepromišljeno posrljali iskoristiti situaciju, pri čemu je Sjeverna Koreja već profitirala puno više od SAD-a.

Ima li Kim Jong -un zaleđe u Kini s obzirom na to da iza sebe ima primjer Gadafija, ali i nedavno američko otkazivanja sporazuma s Iranom koje govori o američkom (ne)poštivanju sporazuma?

Branimir Vidmarović: Od kada je počela agresivno razvijati nuklearno oružje, balističko naoružanje i prijetiti SAD-u, Sjeverna Koreja je izgubila i ono malo kineskog zaleđa što ga KinaJedina pogodnost kojom se koristio Kim, a koja nije bilo dragovoljno usuglašena s kineske strane je bila kineski strah da se ne dogodi kakva nuklearna katastrofa ili val izbjeglica. Zato je Kina uvijek ostavljala mali prozorčić za možebitnu ekonomsku pomoć i retorički nastojala, što neutralnije, zaštiti režim od rata ili američke invazije.je imala. Oštre sankcije Kine najbolji su dokaz tome. U kineskim akademskim krugovima počelo se otvoreno govoriti o tome da Sjevernu Koreju treba napustiti i otkazati sporazum o suradnji s njom. Kim Jong-un je u više navrata stavio Kinu i Xi Jinpinga u neugodan položaj obavljajući pokuse u trenutke velikih kineskih summita ili slavlja.

Jedina pogodnost kojom se koristio Kim, a koja nije bilo dragovoljno usuglašena s kineske strane je bila kineski strah da se ne dogodi kakva nuklearna katastrofa ili val izbjeglica. Zato je Kina uvijek ostavljala mali prozorčić za možebitnu ekonomsku pomoć i retorički nastojala, što neutralnije, zaštiti režim od rata ili američke invazije.

Sada je situacija malo drugačija. Kim nije uvjeren da će politika normalizacije odnosa sa Južnom Korejom u konačnici uroditi željenim rezultatima. Još je manje uvjeren da će postići nešto sa SAD-om i da će moći nagovoriti Trumpa i Vijeće sigurnosti UN-a da se ukinu sankcije. Nastavak nuklearnog i balističkog programa može još malo držati Sjevernu Koreju u fokusu i SAD u strahu ali bez ekonomske potpore Kine, izgledi za preživljavanje su vrlo mali. Stoga je Kim već dva puta – po svemu sudeći na vlastitu inicijativu – posjetio Peking u nadi da će dobiti nekakve novčane i sigurnosne garancije za slučaj uspješnog i neuspješnog ishoda pregovora sa Seulom i Washingtonom.

No, pri tome je Peking sigurno postavio vlastite uvjete koji nisu ni po čemu „mekši“ od američkih. Obustava nuklearnog i balističkog programa Sjeverne Koreje je nešto što Peking priželjkuje jednako snažno kao i Washington. Kina vjerojatno ne inzistira na potpunom uništenju potencijala sve dok je isti pod kontrolom kineskih mehanizama. Osim toga, kineska pomoć sigurno podrazumijeva i parcijalnu liberalizaciju tržišta i njegovo otvaranje prema Kini, što znači da će Kim morati olabaviti stegu režima.

Ako je tako, Kim je pred neugodnim izborom: a) de-facto gubitak državnog i nuklearnog suvereniteta u korist Kine; b) pokretanje mukotrpnog procesa demontiranja nuklearnog potencijala u zamjenu za mir sa SAD-om i financijsku pomoć Seula i c) nastavak prkošenja svima dok „ide“, uz sve veći rizik vojne operacije ili pravog rata.

SAD – Iran

Nedavno su Sjedinjene Države jednostrano izišle iz nuklearnog sporazuma s Iranom. Kakva je to poruka od strane SAD-a? Što ona govori npr. Sjevernoj Koreji?

Vedran Obućina: Unilateralno povlačenje iz dogovora, kršenje međunarodnog sporazuma bez sankcija i davanje StavOvakav američki stav samo daje snagu konzervativnoj političkoj eliti u Iranu koja ionako nije imala interesa očuvati nuklearni dogovor na životu. Što se tiče Sjeverne Koreje, ona je već isku-sila što znači američko nepridržavanje dogovora. Kim Jong-un bi mogao vrlo pažljivo pristupati idućim američkim inicijativama, nakon što je Trump otkazao susrest s njime.maksimalističkih zahtjeva zapravo ograničavanju američku mogućnost uspješnog režima sankcija. Izlazak iz sporazuma je katastrofalan i mogu završiti čak i izolacijom Sjedinjenih Država u međunarodnom prostoru. Stoga mnogo legitimnosti u međunarodnim političkim odnosima ovisi o europskom stavu.

Općenito, Europa se vodi kantovskom logikom pregovora, razgovora i multilateralizma, dok Sjedinjene Države gotovo hobsijanski smatraju kako se međunarodna politika vodi korištenjem vojne moći, sile, unilateralizma i pritiskom na druge države. U toj igri, Sjedinjene Države ne zaboravljaju nametati krivnju Europi podsjećajući svoje transatlantske partnere na ulogu koju je Amerika imala u spašavanju Europe tijekom cijelog dvadesetog stoljeća, ali i nakon toga. Hoće li to biti dovoljno za europsko šutljivo prihvaćanje novog stanja vidjet će se vrlo skoro. No, ništa od američkih zahtjeva se ne može ostvariti u razumnom roku, uključujući i očiti povratak politike rušenja političkog sustava Islamske Republike.

Uostalom, nikako nije jasno kako bi odlazak iz ugovora mogao ikako stvoriti sigurniju regiju ili bolje nadgledati iranske stavove te ponovila kako nema alternative nuklearnom dogovoru. Uosta-lom, Europljani su malo, ako uopće, zainteresirani za američku urotu promjene vlasti u Iranu. Ovakav američki stav samo daje snagu konzervativnoj političkoj eliti u Iranu koja ionako nije imala interesa očuvati nuklearni dogovor na životu. Što se tiče Sjeverne DogovorUkoliko dogovor s Iranom preživi bez Sjedinjenih Država, Iran i njegovi arabijski susjedi će moći nesmetano graditi svoje nuklearne programe, barem one za civilnu svrhu. No, ukoliko ugovor bude prekinut i Iran izađe iz Bardžama, onda će se ubrzati i nuklearni razvoj na Arabijskom poluotoku. I ako arabijske države odluče u nekom trenutku postići vojne nuklearne sposobnosti onda će se lako postrojenja, tehnologije, materijali, ljudski kapital i stvoreno iskustvo pretvoriti u razvoj oružja.Koreje, ona je već isku-sila što znači američko nepridržavanje dogovora. Kim Jong-un bi mogao vrlo pažljivo pristupati idućim američkim inicijativama, nakon što je Trump otkazao susrest s njime.

Ako Iran nastavi s razvojem nuklearnog programa hoće li istim putem krenuti i Saudijska Arabija?

Vedran Obućina: S novim nuklearnim programom su krenuli Ujedinjeni Arapski Emirati. Ne samo Emirati, već i Saudijska Arabija i Jordan žele razviti nuklearni program koji bi imao mogućnost obogaćivanja urana iznad jasno određenih razina. No, Iran nije jedini razlog za povećanu nuklea-rizaciju regije. Saudijska Arabija ne želi zaostajati za Emiratima i također je započela ambiciozan nuklearni program koji nalaže izgradnju šesnaest nuklearnih reaktora do 2032. godine. Ni Saudijci stoga ne žele propustiti svoje ‘pravo’ na obogaćivanje urana.

Pustinjska Kraljevina pod vlašću diktatorske obitelji i radikalnih vehabijskih šeika je već potpisala sporazume nuklearne suradnje s Kinom, Rusijom i Južnom Korejom, a slijede i neke druge zemlje. Do kraja ovog mjeseca Rijad će odlučiti gdje će sagraditi svoja prva dva reaktora, a postoji mogućnost i da će Emirati podijeliti svoje znanje i iskustvo s drugim zemljama koje nisu vezane uz režim neproliferacije, kao što su Turska i Jordan. Nije moguće izdvojiti arapski nuklearni program iz ovog šireg regionalnog konteksta.

Ukoliko dogovor s Iranom preživi bez Sjedinjenih Država, Iran i njegovi arabijski susjedi će moći nesmetano graditi svoje nuklearne programe, barem one za civilnu svrhu. No, ukoliko ugovor bude prekinut i Iran izađe iz Bardžama, onda će se ubrzati i nuklearni razvoj na Arabijskom poluotoku. I ako arabijske države odluče u nekom trenutku postići vojne nuklearne sposobnosti onda će se lako postrojenja, tehnologije, materijali, ljudski kapital i stvoreno iskustvo pretvoriti u razvoj oružja.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Prilog je dio programskoga sadržaja “Događaji i stavovi”, sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.