Kako historiografiji nametnuti ideološka ograničenja

Da su historiografska istraživanja od 1945. do 1990. bila pod strogom kontrolom Partije i njezinih „funkcionera“ znade svatko tko znade koliko su dva i dva. Nakon demokratskih promjena stanje se na tom planu, istina, popravilo, no hrvatska historiografija i dalje je prepuna dogmi i mitova, tabu tema nad kojima budno bdiju „čuvari revolucije“.

Klasičan primjer kako se historiografiji nastoje nametnuti ograničenja i kako se želi uštukati one koji diraju u tabu teme imali smo pred dva dana u HRT-ovoj emisiji „Otvoreno“.

„Moramo odvojiti Jasenovac do ’45. i Jasenovac poslije ’45.“, rekao je u emisiji predsjednik HHO-a Ivan Zvonimir Čičak.

Na to ga je prof. dr. Ivo Goldstein prekinuo i rekao:

„Ma nema nikakvog Jasenovca nakon ’45! Ja znam i nemojte pričati o Jasenovcu nakon ’45. jer ću se ja sada dići i napraviti skandal pred čitavom hrvatskom javnošću! Jasenovac nakon ’45. postojao nije! To je falsifikat i manipulacija koja je krenula 90-ih godina. Pogledajte sve emigrantske žrtvoslove do 90-ih godina. Imate desetke i desetke lokacija na kojima su ljudi na Križnom putu bili zatvarani odnosno internirani i ubijani, jednim dijelom – Jasenovca nigdje. Jasenovac nakon svibnja ’45-e izmišljotna je 90-ih godina, nakon svibnja ’45., izmišljotina 90-ih godina. U Jasenovcu se nakon svibnja ’45. logor raščišćavao. Došli su kažnjenici iz kaznionice Sisak koji su lokalnim pomagali seljacima iz Jasenovca i okolnih sela koja su bila razrušena, da se cigla i drugi građevinski materijal kojeg je u Jasenovcu bilo u izobilju, odnese i da se od toga grade kuće. To je bila kaznionica, zatvor, ljudi su mogli primati posjete nedjeljom, ubijen nije nitko, jedan ili dvojica pri bijegu, bilo je oko 500 zatvorenika koji su dvije godine raščišćavali. Ti otkrivaš toplu vodu ili Ameriku prije Kolumba. Dragi Zvonko, izvoli sada, što se tiče nakon svibnja ’45., da tu diskusiju završimo. Ja sam redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, o tome sam pisao, moj otac o tome je pisao i nema se više ništa tu reći. Društva koja se bave Jasenovcem nakon svibnja ’45. sramota su Hrvatske i način na koji su pisali i način na koji ih javnost podržava sramota je Hrvatske“, rekao je Goldstein.

Ovaj Goldsteinov ispad vrlo je jasan pokazatelj totalitarne svijesti i pseudomedijanskog poremećaja. Naime, Goldstein očito smatra da je on, i jedino on pozvan govoriti o Jasenovcu nakon 1945. godine. Taj je ispad ujedno i otvoreno pljuvanje po radu i istraživanju svih drugih povjesničara i publicista koji su se bavili ovom temom: od Ljubice Štefan i prof. dr. Josipa Jurčevića do mr. sc. Blanke Matković i Stipe Pilića koji su pred koju godinu objavili izvorni znanstveni rad „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ (poveznica https://hrcak.srce.hr/131238 ) koji na temelju arhivskog gradiva pokazuje da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora.

Dodajmo ovome i da je prema izvješću CIA-e iz 1951. godine na području Jasenovca postojao logor s 3000 zarobljenika. Izvješće se može preuzeti na poveznici.  https://www.cia.gov/library/  

Jesu li možda i operativci CIA-e „ustaške zmije“ koje „ustašoidno bulazne“?

Ili je ipak riječ o tome da neki imaju vrlo osebujno shvaćanje demokracije?

Davor Dijanović

PRILOG 1: Prof. dr. Neven Budak o knjizi prof. dr. Ive Goldsteina „Hrvatski rani srednji vijek“

„Veliki broj metodičkih grešaka ponovno pokazuje da autor znanstvenom radu pristupa površno i neoprezno. Po znanost je najopasnija njegova navika da tamo gdje nema izvora izmišlja, a onda na temelju takvih fikcija izvodi daljnje zaključke. Neupućenom se čitatelju tako može učiniti da je Goldsteinu uspjelo otvoriti čitav niz dosada neobrađenih tema, pa čak riješiti i niz problema, dok je pri tome, zapravo, riječ o znanstvenoj fantastici“.

PRILOG 2: Prof. dr. Miroslav Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi „Život sa suvremenicima“ o znanstvenom profilu prof. dr. Ive Goldsteina

„Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka“.

Davor Dijanović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo